– Ausfahrt, izgovorila sam na glas natpis na tabli dok smo se vozili autoputem. Pogledala sam u brata koji je sjedio za volanom i nasmijao se mom izgovoru, piše Alisa Kekić, koja je svoj život odlučila da promijeni iz korjena.
Iako je odlazila u grad Hajlborn, za koji ranije nije nikad čula i nije znala što je tamo čeka i koji joj je plan za dalje, ipak je nastavila dalje ne osvrćući se iza sebe.
– Samo sam htjela da odem na neko vrijeme, pobjegnem od negativnosti svog okruženja i dam sebi priliku da vidim da li postoji ipak nešto bolje od ovoga. I koliko je to tačno „kod suseda trava zelenija“.
Stigla je u stan i počela da raspakuje stvari.
– Magistar politikologije, gledala sam u tvrdi papir koji me je koštao pet godina života i nekoliko desetina hiljada kuna sve zajedno. Sertifikat za vođenje knjigovodstva bio je sljedeći na redu. Bilo je tu još nekoliko certifikata. Sad dok ih gledam, zapravo obične papire koji bi trebalo da budu dokaz da nešto znam da radim, a čija cijena do sad se još uvijek nije u potpunosti isplatila. Prilikom razvrstavanja papira u rukama mi je završila i kopija CV-ja. Ima tu svega, od poslova u turizmu, medijima, IT industriji.
Prvih nekoliko dana istraživala je grad i šetala kao pravi turista i piše kako se u kafićima i supermarketima često mogao čuti njen maternji jezik, prenosi Index.
– Otišla sam do supermarketa po nešto voća. Cijene prehrambenih namirnica su kao kod nas, neke i dosta jeftinije. Na izlasku sam vidjela ljude u odijelima i cipelama kako iz skupocjenih automobila izvlače vrećice s praznim bocama i nose ih za povraćaj naknade. Vidjela sam i iste te ljude da zastaju i isprobavaju majice, jakne i cipele po supermarketima. Ovdje nije sramota kupovati robu u Lidlu ili nositi flaše za povraćaj novca. Ovdje je to ekonomično i racionalno. Ovdje to nije uvijek iz nužde, ali je uvijek iz zdravog razuma. Zašto baciti u kantu naknadu za flaše? Zašto majicu koja služi samo jednoj svrsi platiti tri puta više, samo zato što ima nečije ime na etiketi na leđima? Nema ovdje Milice ni Stjepana koji nose flaše u prodavnicu, osvrćući se preko ramena da ih slučajno ne vidi susjed, i još gore, pomislio da mu ne ide dobro u životu.
– Sjela sam na kafu nakon nabavke namirnica i osjetila neobičan mir. Oko mene niko nije pričao o politici. Niko nije pričao o ustašama, partizanima, muslimanima, pravoslavcima, lijevima, desnima. Niko nije spominjao da mu kasni plata, da nema posla, da ima neplaćene prekovremene sate. Nije ovdje bilo priče ni o Kitarovićki, ni Plenkoviću, ni Todoriću, ni Markićki, ni političkim vezama, ni tatinim sinovima.
Ništa od toga i ne želim čuti. Ne želim biti dio takvog diskursa jer me pogađa. Umjesto da pričam i slušam o nesposobnim političarima, ja želim razgovarati o idejama. Umjesto da se opterećujem novim nametima, ja želim da planiram i ulažem u svoju budućnost.
Umjesto da trošim energiju na beskonačne rasprave i filozofiranja o različitim političkim frakcijama, ja želim da radim i dalje da se usavršavam. Umjesto da se pokoravam autoritetu samo zbog njegovog položaja, ja želim da učim od autoriteta.
Želim da budem dio diskursa u kojem je fokus na ličnom i profesionalnom razvoju, a ne na sljedećem biču kojim će vladajući udariti po leđima radnika. Naravno da ni van Hrvatske nije sve med i mlijeko.
Već sam živjela jednom u inostranstvu i znam kako je to. ‘Napolju’ si uvijek građanin drugog reda. Potrebno je da se prilagodiš, naučiš novi jezik, upoznaš nove ljude, naučiš kako sistem funkcioniše. Sve to zahtijeva znoj i vrijeme.
I ovdje se puno radi, nema blejanja u zid ni beskonačnih pauza. Neke stvari, poput pronalaska stana, puno su teže nego kod nas. Ali, čini mi se da na kraju dobiješ tačno onoliko koliko možeš ponuditi.
Izvor: Index.hr