Uspenje i stradanje Raja Evrope

piše: Željko Vukmirović

Nije fer. Taman se dokopao one uglačane kožne fotelje predsjednika Skupštine, sa sve uzdignutim naslonom i stilskim gravurama po njenim obodima, a po njemu su krenule uvrede da je sve učinio zarad penzije od par tisuća eura. I to samo zato da mu zagorčaju i to malo namještaja na koje je spustio zadnji dio leđa, ionako utučen porazima sa svih strana, odrt od servilnosti srpskim voždovima koju je tako uporno i bespoštedno njegovao decenijama.

A Rajo Evropa je bio kul tip, reći će oni što su nekad poznavali.

Oni koji su ga davno prepoznali, pak, reći će da to nikad nije bio.

Provalili su ga najstariji iz redova njegove rođene političke opcije. Još onomad, o tome kako je trčkarao i za Slobodanom Miloševićem sa ne manje žara no za Vučićem. I kako onaj avionski prevoz Vlade Srbije iz jednog decembarskog popodneva 2019. godine nije bio jedini koji je Rajo Evropa kao veliki as prosrpske i proruske politike u Crnoj Gori koristio u svrhu poniznosti prema srbijanskim političarima. Sada je plasirano podsjećanje da se s onog ranog puta njegove uslužne karijere vraćao iz Beograda govnjivim vozom usred ljetnje sezone. Sada su se toga i drugi sjetili kada je prigrlio europejstvo i kada je dostigao slavu izuzetne instalirane figure koja bi mogla svašta nešto da zajebe. Sada su se sjetili da ga upropaštavaju kada je postao Rajo Evropa i kada se konačno uzdigao. I kada je samo nebo granica. I to sada kada je sa novim premijerom potpisao sporazum sa obavezujućim stavkama za koje do juče, navodno, ne bi htio htio ni da zna pa da su ga užarenim žezlom žigosali. I to sada pred popis, pred finalno poniženje Crne Gore koje je praktično sređena stvar.

Nije fer. A nije ni niko mogao da sluti da ima tako čudnog svijeta koji mu toliko toga pamti.

I ne zaboravlja.

Zar je onaj nož u leđa svom lokalnom političkom praocu dovoljan razlog za stradanje na vrhuncu karijere? Zar one ratne noći sa Dubrovnikom sada baš moraju da se spominju? Zar baš sad treba da ga podsjećaju kako je na američkoj krstarici prije 15 godina u stavu mirno pomno slušao crnogorsku himnu i da mu tada ništa nije smetalo dok je smišljao karijeristički dil sa NATO? Zar mu ona koljenica što je pojeo u prijatnoj atmosferi jednog podgoričkog restorana dok su njegovi navijači gutali suzavac na ulici nije sto puta izašla na nos? Zar svi moraju da vide baš onu stavku iz sporazuma sa novim premijerom kojom je saglasan da će razvijati prijateljsku saradnju sa svim državama priznatim od Crne Gore? Zar baš svi moraju to da pročitaju kao činjenicu da je priznao nezavisno Kosovo? Zar to što će mu informacije iz NATO biti raspoložive svi baš moraju da tumače kao realnu mogućnost špijunaže?

Nije fer. A ni ta njegova viđena penzija od par tisuća nisu neke naročite pare.

Pa jel’ tako?