Periferna kultura u Crnoj Gori stvara periferne ljude

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Narod koji sebi izabere onakvog predśednika države pokazuje da je izgubio ne samo političke orijentire, nego i svoj tradicionalni smisao da traži valjane predvodnike i da se njima ponosi. Za rugu je narod koji sebi izabere predśednika koji je za rugu!

Narod koji onakvom čovjeku širom otvori put do premijerske vlasti pokazuje da ništa ne zna o uslovima namirenja svojih egzistencijalnih potreba i da ga je nevjerovatno lako varati najprozirnijim demagoškim podvalama. Za žaljenje je narod koji tako bira svoju ekonomsku propast i na pleća svojih potomaka tovari svoje sadašnje dugove!

Narod koji dopusti da mu podmetnu tuđu crkvu kao svoju i tuđega „mitropolita“ pokazuje da je potpuno religijski dezorijentisan i da ne razumije kako se – pod izgovorom slobode vjere – vodi specijalni rat protiv postojanja Crne Gore i crnogorske nacije! Takav narod zaslužuje Mojsijev gnjev, jer je izabrao da se klanja teletu od lažnoga zlata!

Narod koji ne zanima koga su mu stavili na čelo „nacionalne“ Akademije nauka i umjetnosti beznadežno je zalutao u razumijevanju ozbiljnih kriterija organizacije elitne nauke, kulture! Za sprdnju je narod koji ne umije shvatiti zašto mu naturaju lažne „veličine“ s brojanicama!

Narod kome su na državnom univerzitetu zaglavarili anticrnogorske personalnosti, zaslužio je da se ozbiljno pokaje što je uopšte stvarao ikakav univerzitet i dopustio da ga velikosrpski prevaranti iskoriste kao borbeno sredstvo protiv crnogorske samobitnosti u stvarima nacionalnog identiteta i obrazovanja! Takav narod mentalno samoga sebe ubija!

Narod koji ima političke institucije u kojima śede i Crnoj Gori kroje korotnu kapu onakvi zlomisleni amateri dovedeni s ulice, svaštočinje, saradnici tuđih službi i galioti, osudio je sebe da nikad ne postane politički narod s institucijama sposobnim da štite političke interese građanstva. Takav je narod sebe samoga izložio najbizarnijoj diktaturi zamiješenoj od pokvarenosti, gluposti i zlih namjera!

Narod koji ima onakvo pravosuđe – i u njemu onoliko aktera spremnih da svakog trena sude „po babu i stričevima“ – osuđen je da sebe drži izvan zakona, u stalnoj pravnoj nesigurnosti, u normalizovanoj nezakonitosti. Na mjesto pravnog stanja u državi stavio je diluvijalno pravo jačega!

Narod koji je stvorio naučne, prosvjetne i kulturne institucije da bi se „kultivizirao, civilizirao i moralizirao,“ dopustio je da se one ispune i prepune neolitsko-guslarskim nacionalističkim i veleizdajničkim spodobama. Osudio je samoga sebe da mu one uništavaju državni, nacionalni i kulturni identitet.

Narod koji tako čini, sve je uradio da prestane biti narod kome je nacionalna i indiviualna sloboda najviša vrijednost i životna svrha. Gurnuo je sebe u mašineriju koja od njega priređuje materijal za pravljenje tuđeg naroda ili ga konzervira kao narod tuđih podanika, marginalaca, oruđinala, slugu i robova.

Kako se Crna Gora našla u ovakvom lavirintu svoga povijesnog bitisanja? Kako je dopuštila da u svim njenim životnim oblastima zavladaju najgori, najpodliji i najnesposobniji ljudi?

Sretni narodi pitaju: Kako su mogući sintetički sudovi a priori?  Ako misli preživjeti, nesretni narod Crne Gore mora se upitati: Kako su mogući Jakov Milatović, Milojko Spajić, Dritan Abazović, Andrija Mandić, Milan Knežević, Aleksa Bečić, Predrag Bulatović, Nebojša Medojević, Svetozar Marović, Ranko Krivokapić, Amfilohije Radović, Miodrag Perović, Dragan K. Vukčević, Vladimir Božović, Rajka Glušica e tutti quanti od te neobične antropološke vrste?

Nijedna zemlja na svijetu nije pošteđena od procesa slične antropološke i moralne dekadencije! No, rijetko đe njene ’’učinke’’ pripuštaju u blizinu vlasti, univerziteta, nacionalnih akademija, medija te naučnih, umjetničkih i kulturnih institucija! Još rjeđe bi se – poput Crne Gore – našla kakva druga zemlja u kojoj takvi vladaju s evidentnom namjerom da đavolišu vlastitu državu i uguše naciju koja ju je vijekovima stvarala i održavala po cijenu užasnih žrtava!

Kako su se ovakvi ljudi našli u prilici da apsolutno negativno utiču na sudbinu Crne Gore?

Oslobođena romantičarskih interpretacija, crnogorska povjesnica pokazuje da državništvo, čojstvo i junaštvo nijesu nikad pripadali uobičajenom stanju stvari. Namjeravajući da kaže nešto suprotno, upravo to je kazao Marko Miljanov u potrazi za „primjerima čojstva i junaštva.“

Primjernost (egzemplarnost) čojstva i junaštva ukazuje da je osnovna linija realnog povijesnog života Crnogoraca imala drugačiji karakter. Nijesu oni bili dominantno ni prečesto čojstveni ni junačni! Ipak, ne može se sporiti da postoji beskrajna provalija između onoga što je Crnogorcima bastalo biti i onoga što dobar broj njih danas jeste.

Jedan primjer pokazuje dubinu te opreke. Crna Gora je grdno postradala u pohodu Numan-paše Ćuprilića. Kako su se pred opakim pašom držali zarobljeni Crnogorci koju su znali da u njega milosti neće naći? Ostao je dokument u kome je pašin lični sekretar Ismail Koporčić, Dubrovčanin podrijetlom, pisao o držanju Crnogoraca:

„Šta najviše pašu čudi, to je tvrdoglavost i upornost ovih hajduka, koji nikako neće da mu se poklone, a kamoli da mu plaćaju harač. To nije raja kao u drugim krajevima kud smo prolazili, to su hajduci kojima gori oko kad padnu u pašine ruke. Paša ih stavlja na muke da neki od njih kažu đe je vladika, ali nijedan neće da prozbori kao da su im usta katranom napunjena. Ćuti i oštro gleda, kao da strijelja. Niko ne moli, nego traži. Čudan soj u ovim liticama, đe niko drugi ne može da opstane ni deset dana.“ (cit. po R.Rotkoviću, Kratka istorija crnogorskog naroda, str. 221-2).

Kako se od ovakvih ljudskih egzemplara stiglo do kukavelja koji se danas iživljavaju nad Crnom Gorom?

Dugo je Crna Gora bila politički centar, uzor i nada u borbi južnih Slovena za slobodu. No, pred zahtjevima modernog vremana, nije bila sposobna da održi svoj povijesni status. Njenih „gornjih deset hiljada“ od vremena knjaza Nikole do danas guralo ju je na političku, duhovnu, ekonomsku, kulturnu, religijsku i jezičku periferiju Balkana.

Dok je bila svjesna da je žarište slobode, Crna Gora je vaspitavala najvaljanije ljude. Stvarala je ljude od „jednog liva,“ najviše vrijednosti, specifičnog crnogorskog ponosa, spremnosti za nadljudska pregnuća i pogibiju za svoju domovinu. Kultivisala je ljude koji su svoju slobodnost („voljnost“) pretpostavljali svim dobitima i pogodnostima koje uživaju oni koji su svoju slobodu predali drugima!

Kad je Crna Gora povjerovala u ubjeđivanja drugih da je anahrono sve ono što joj je najvrednije, samu je sebe osudila na jad i bijedu periferije, na ukorjenjivanje i razorno djelovanje kompleksa inferiornosti, najposlije, na državnu veleizdaju kao normalno stanje stvari. Od države u kojoj je narod obožavao vlastitu slobodu, pretvorila se u regiju zavisnika i sljedbenika tuđe politike, kulture, jezika i religije! Od zajednice koja je stvarala najbolje ljude, preobratila se u mašinu za pravljenje osrednjih, loših i najgorih ljudi!

Samoj sebi je nametnula uzus „periferne kulture“ koja proizvodi periferne ljude. Danas ih ona cjelokupnom društvenom atmosferom vaspitava da od malih nogu steknu kompleks inferiornosti. Vaspitava ih da  internalizuju provincijsku mjeru stvari u svemu. Vaspitava ih da budu imitatori, obožavaoci, podražavaoci i podanici koji sebi traže gospodare u politici, kulturi i svemu! Najgore od svega, vaspitava ih na prezir prema moralu, uljudnosti, kultivisanosti i građanskim obzirima. Iz njene životne škole zato izlazi tako mnogo beskrupuloznih svaštočinja!

Srpsko velikodržavlje je polaznicima ovakve nesretne škole uvijek nudilo siguran i unosan posao u destrukciji države i nacije crnogorske! Ono se u Crnoj Gori, prije svega, ukorjenjivalo na antropološkom i moralnom slomu povelikog broja Crnogoraca u potonjih nekoliko generacija!

Dakle, kako i zašto su mogući imenovani likovi sadašnje crnogorske nesreće? Mogući su, jer ljudskost je težak teret! Mnogi su Crnogorci povjerovali da se bez nje može živjeti lakše i veselije! Osobito, u „vunenim vremenima“ mnogi prvo ljudskost sebi sture s vrata! Onda okrilate i ragrakću se, jer im se čini da im ni nebo nije granica!