Nebesko tijelo

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Ne, nećemo se baviti planetama, meteorima i drugim svemirskim nekretninama i mobilijarom, već time da je Crna Gora dobila vladu klerikalniju od vladičanskih vlasti u doba teokratije u Crnoj Gori. Pitanje je intelektualnog samopoštovanja i civilizacijske pripadnosti biti protiv vlade koju sačinjavaju ljudi koji najviše odgovaraju opisu sujevjernih tribala, ljudi koji prizivaju u pomoć mošti ljudi umrlih prije više stoljeća. I, što je najgore, u tome isključivo crpe entuzijazam u poslu kojeg su se poduhvatili. Da se ne shvatimo pogrešno, pravo je svakog da vjeruje u što mu drago, da vjeruje u Đeda Mraza, Petra Pana, da bude hrišćanin bilo koje fele, musliman, sve dok je to dio njegove privatnosti. Onog momenta kad neko počne da u javnom prostoru stalno priziva boga, posebno ako se radi o vlasti, neka se prepozna u Hristovim riječima o farisejima koji uzvikuju njegovo ime po „raskrsnicama“. „Tako nam bog pomogao“, zaklinju se u sekularnoj državi. Uostalom, ovo sve što se događa Crnoj Gori i jeste najobičnije farisejstvo.

Porastao je broj analiza koje prepoznaju greške bivše vlasti, prozivajući je, ne bez razloga, kao odgovornu za nastalu kataklizmu. Upravo zato ću zaobići tu temu, na isti način kao što sam često to radio i do sada, isključivo iz razloga da se ne bi desilo ovo što gledamo trenutno; male ljude kako se upinju da porastu i da sebi daju veličanstveni oreol, a predstavljaju civilizacijsko zastiđe i radikalni otklon od crnogorskog istorijskog habitusa. Znam da paralele sa prošlošću nikada nijesu najsretnije, ali Crna Gora je imala u prošlosti traumatičnih iskustava ugažene trave dok se slonovi igraju. Nema sumnje da je ogroman propust bivše vlasti što je imala diplomatiju za koju nijesmo znali kojoj državi pripada i za koju državu radi.

Proučavajući događanja prije nešto više od jednog stoljeća prvo što sam mogao zaključiti nije velikosrpska težnja da Crnu Goru pretvori u dio svoje teritorije, jer to je konstanta evo dva stoljeća, već sramna uloga velikih sila koje su potpuno svjesno i iz svojih političkih razloga, utilitarizma, zažmurili na sramno kršenje prava jednog naroda, nepoštovanje prava jedne suverene država i nasilje koje spada u najveća zastiđa evropskih prostora. Umjesto da je crnogorska diplomatija upozoravala velike sile da imaju odgovornost prema Crnoj Gori zbog odnosa prema njoj u prošlosti, mi danas, u njihovom odnosu prema Crnoj Gori, imamo neki oblik ponavljanje istorije.

EU, koja je proizvod lijevih, liberalnih ideja, u današnje vrijeme predstavlja contradictio in adjecto i anulaciju svih onih principa na kojima je nastala. Ona danas predstavlja mješavinu načelne ideje o Evropi bez granica, na kojoj je nastala, i raširenog trivijalnog, narodnjačkog populizma i desnog ekstremizma. Možda je trenutna pandemija spasila EU od disolucije, jer se toliko namnožilo antagonizama da je teško govoriti o bilo kakvim zajedničkim vrijednostima, ponajmanje o onima koje se postavljaju zemljama kandidatima kao uslov. Narodnjaštvo, po pravilu, sa sobom donosi i manjak profesionalizma, utilitarizam, voluntarizam i oportunizam. Ako briselsku administraciju u priličnoj mjeri predstavljaju poslušnici autoritativnih vladara zemalja, koje su, gle čuda, članice EU, onda je teško govoriti o konzistentnoj politici EU. Ne mogu ni u ludilu da zamislim da bi EU iz sedamdesetih i osamdesetih podržala ovakvu vlast u Crnoj Gori!

Zamislite tu ironiju da EU postavlja kao komesara za pridruženje EU čovjeka koji je najbliži saradnik predśednika zemlje koja je među najvećim negatorima tzv. zajedničkih vrijednosti EU, upravo onih koji se postavljaju kao usov Crnoj Gori u pristupnim pregovorima. Postoji li veća hipokrizija? I inače je EU u Crnoj Gori postavljala ljude bez trunke ambicije da saznaju bilo što o Crnoj Gori, njenom istorijskom iskustvu, Crkvi, naslijeđu i koji su Crnu Goru gledali kroz imbecilni stereotip u kojem su svi koji kritikuju vlast, posebno iz nevladionog sektora, perjanice demokratije. A mi danas vidimo, ne da iza njihovog angažmana ne stoje namjere o demokratizaciji i približavanju zapadnim vrijednostima, već prljava i nečasna borba protiv bivše vlasti. Umjesto podrške da ta vlast približi Crnu Goru uređenom društvu kroz brži napredak u pregovorima sa EU, trudili su da je što više ocrne i prikažu kao despotiju i antidemokratsku. Na pruženu ruku vlasti da budu dio procesa, oni su bili jedan od najpodlijih klipova koji je vrlo dobro egzistirao na takvoj politici. Danas, sa anticivilzacijskim nebeskim tijelom, imamo užasavajuće glasan njihov muk.

Jedno od najosnovnijih ljudskih prava poveljom UN, a i svim drugim, je pravo na nacionalno izjašnjavanje. To pravo crnogorskog naroda se u kontinuitetu krši u državi Srbiji, bilo da su u pitanju pripadnici crnogorske manjine u Srbiji, ili uopšteno crnogorski narod. Što je najgore, to osnovno ljudsko pravo se krši i u Crnoj Gori bez ikakvih posljedica. U Srbiji se godinama, preko medija, obrazovanja, javnih nastupa negira postojanje crnogorskog naroda i nacije, a da to nikoga u EU nije zabrinulo, kamoli da su reagovali na očigledno kršenje međunarodnih povelja? Čak se može reći da su svojim ponašanjem i stereotipnim pristupom ćerali Crnu Goru na otvaranje svih kanala anticrnogorskog djelovanja iz Srbije prema njoj. Dotle da srpska državna telekomunikaciona kompanija nesmetano obavlja svoju upitnu djelatnost u Crnoj Gori i služi kao finansijer anticrnogorskih medija. Slično je i sa ćeranjem Crne Gore u ekonomske odnose koje su od nje napravile tržište Srbije, a da joj nije omogućen obratan proces.

Tako, iako Crna Gora ima najkvalitetniju vodu možda i u Evropi, flaširanu vodu crnogorskih proizvođača nije moguće naći niujednoj trgovini u Srbiji! Kao ni bilo koji drugi proizvod! Odsustvom želje da se uđe u suštinu, EU je od Crne Gore napravila faktički medijsku i ekonomsku koloniju Srbije. Kad se tome doda položaj SPC kao države u državi, internet prostor sa neograničenim mogućnostima propagande, uključujući i posrbljavanje istorije Crne Gore po vikipedijama na svim svjetskim jezicima, onda ne treba da čudi da je Srbija imala sve instrumente u asimilaciji Crnogoraca i da je u tome prilično uspješna.

I ne samo da je izostala bilo koja međunarodna reakcija na „srpski svet“, nego se još vrši pritisak da Crna Gora ide „mečki na rupu“!? CEFTA sporazum je od Crne Gore načinio ekomsku koloniju Srbije, a „mali Šengen“ će dodatno omogućiti upliv kadrova iz Srbije, koji će povećati nezaposlenost i omogućiti još veće posrbljavanje Crne Gore. Dodatno, što će Crnu Goru, koja je najviše odmakla u pregovorima sa EU, vratiti na pozicije ostalih članova „malog Šengena“.

Velika su očekivanja od odlaska rialiti pajaca koji je bio na čelu najjače ekonomske sile svijeta i izbora Bajdena za predśednika. Nadamo se da će to proizvesti diskontinuitet sa dosadašnjim procesima u Evropi i da će se i EU vratiti svojim proklamovanim načelima. Teško je to izračunati, ali je velika vjerovatnoća da je negdašnji izbor Trampa za prvog čovjeka USA povukao nogu primitivizmu, populizmu, degradaciji evropskih vrijednosti kroz povećani uticaj i upliv u vlasti ekstremne desnice i neodgovarajućeg otpora uplivu Rusije u njenom podsticanju. Za nadati se da će Bajden razumjeti ono što se događa u našem regionu i malo sputati krila velikosrpskim ambicajama prema suśedima, često kamufliranim ekonomskom demagogijom i pričama o pravu na zaštitu svojih sunarodnika u drugim državama.

Umjesto eskapizma, bivša vlast mora preuzeti odgovornost za to što svi imamo mučninu od jedne filistarske ličnosti koja se, kao napoleončić, koči po skupštini i tv studijima, ponosan što je smijenio crnogorskim glasovima jednu multinacionalnu, multivjersku, proevropsku vladu i doveo na vlast etnocentričnu, svetosavsku, po svojoj suštini prosrpsku i prorusku vlast, koja će u početku šmirati namjere  ka EU integracijama, a suštinski promovisati nazadno narodnjaštvo, rusofilstvo i srpstvo. To je već vidljivo iz ekspozea mandatara, sve sa otrcanim frazama o domaćinskom poslovanju, tipičim za vokabular te sorte. Ta odgovornost bivše vlasti podrazumjeva potrebu za potpunom rekonstrukcijom i oprostom od vječitih kadrova, podršku u osnivanju novih političkih subjekata koji mogu pokupiti glasove koje su izgubili za sva vremena i kooperativnost u formiranju zajedničke platforme za smjenu postojeće vlasti.

Iako je jasno da će nova vlast imati čvrstu podršku srpskih nacionalista, spriječavajući tako Crnu Goru da povrati građansku suštinu, ne sumnjam da će ona biti žrtva svoje dugogodišnje uspješne propagande i galame, kojom su kriminalizovali vladajući DPS, iluzija koje su sijali o potencijalima Crne Gore i pričama kako su krađe razlog što u Crnoj Gori nije standard makar duplo veći.  Zato ih treba dnevno prozivati kad dođe do nezadovoljstva ekonomskim prilikama i razočarenja zbog iznevjerenih nerealnih očekivanja.

Čini se da se dvije riječi prečesto koriste u javnom prostoru – fašizam i neoliberalizam. Mada, kad se govori o fašizmu, nije da nema elemenata koji liče na tu ideologiju zla. Što se tiče česte upotrebe pojma neoliberalizam u Crnoj Gori, to je toliko besmisleno da ih sve moram uputiti na rječnik ekonomskih termina. U zemlji u kojoj su izdvajanja na lična primanja preko 60% za društvenu potrošnju, o neoliberalizmu mogu govoriti samo ekonomske analfabete. Tržište i privatizacija nijesu neoliberalizam, nego uslov za efikasnu privredu. Propala socijalistička preduzeća su odraz svoje ekonomske neefikasnosti, loših proizvoda i nedostatka tržišta, a ne ideoloških naglabanja. Skoro neko iz nove vlasti reče u Parlamentu kako je Nikšić imao osamdesetih dvadeset i nešto hiljada zaposlenih, a kako danas ima upola manje. Pa da obavjestim dotičnog gospodina da je, recimo, samo željezara Nikšić tih godina zapošljavala preko 8.000 radnika. Fabrika u Italiji, koju sam kao menadžer Montexa u to vrijeme pośetio, a koja je imala sličan asortiman proizvoda kao nikšićka željezara, specijalne čelike, sa proizvodnjom većom skoro tri puta od nikšićke, imala je oko 1.200 zaposlenih. U to vrijeme Nikšićka željezara je ostvarivala gubitke od 80 do sto miliona USD godišnje, koje je pokrivala šira zajednica! Manite se demagoškog bavljenja ekonomijom. Posebno ne besmislenim pričama da zemlja sa 630.00 stanovnika može uticati na ekonomske doktrine u svijetu i opstati sa pričama koje se ne uklapaju u svjetske ekonomske procese.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta