Mixing grandmothers and frogs

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Iako nijesam premijer ni u svojoj rođenoj kući, uvijek imam ośećaj odgovornosti kada je u pitanju javna riječ. Vjerujem, zato što se malo od onoga što napišem opovrgava, da je ono što iznosim potkrijepljeno činjenično, mada bih lično volio da zaiskri ponekad polemički ton kao inspiracija za zdravu polemiku kojom bih dokazao da je sadržaj onoga što pišem produkt ozbiljnog i pomnog istraživanja. U nekim normalnim okolnostima bilo bi logično da što neko ima viši položaj u društvu, ima veću odgovornost prema javnom govoru. Ali ne živimo u normalnim vremenima. Kao neko ko je u doba socijalizma bio vrlo kritički nastrojen prema manama tog sistema, ali ne sa desničarskih pozicija, moram priznati da je kadrovska politika, iako u okviru jedne rigidne ideologije, bila daleko odgovornija nego što je to danas, u tobožnjem višestranačkom pluralizmu, u kojem je moguće nekoga bez ikakvog iskustva i znanja o namjenjenoj funkciji izvući iz kafane i postaviti na najvažnija mjesta u državi.

Vjerujem da smo svi bili u situaciji da u nekom ozbiljnom razgovoru neko upada sa potpuno neutemeljenim upadicama, nevezanim za suštinu razgovora, izbacujući jeftine, tobož ekskluzivne informacije, da bi zadobio neku pažnju i značaj. Otprilike tako mi izgleda svaki premijerski sat u Skupštini Crne Gore, đe Premijerej na svako utemeljeno pitanje promaši suštinu, namjerno ili, što ja mislim, jer je nesposoban da razumije, sklizne na neku drugu temu đe misli da je potkovaniji, braneći se tako što pokušava pitaoca oklevetati ad hominem.

Iako je po struci tehničko lice, pokazuje nevjerovatnu površnost i neznanje i u toj oblasti. Kao neko ko je u nekadašnjem crnogorskom spoljnotrgovinskom gigantu, Montexu, rukovodio investicionim radovima u inostranstvu u okviru Sektora spoljne trgovine, učestvovao u stručnim konsultacijama sa najboljim kadrovima beogradskih građevinskih preduzeća: Trudbenika, Rada, Napreda i bezbroj podizvođača iz domena instalacija, opreme i slično, zapanjen sam sa kakvom lakoćom crnogorski premijerej iznosi kvazipodatke u vezi autoputa Bar – Boljare. Što bi rekao Vuk  Drašković: mixing grandmothers & frogs!

Śećam se da je Premijerej u ranijim obraćanjima, opet neopisivo neozbiljno i neodgovorno, iznosio podatak da bi cijena koštanja autoputa kroz Crnu Goru morala biti ispod 10 miliona USD/km, da bi sad utvrdio kako je u Srbiji autoput „sa istim brojem vijadukata i tunela“ koštao 16 miliona USD/km, dok crnogorski autoput košta 25 miliona USD/km. Prvo bih volio da mi kaže koja je to dionica u Srbiji na 42 km dužina imala isti broj „vijadukata i tunela“ i koja ima istu konfiguraciju kao u Crnoj Gori? Mislim da bi mu mnogi u Srbiji bili vrlo zahvalni kada bi javno rekao odakle je iskopao cifru od 16 miliona USD/km, jer se sva srpska opozicija i nezavisni mediji ubiše da dođu do cifara cijene koštanja autoputeva po Srbiji. Na kraju, Premijereju, tuneli se upoređuju po dužini, sastavu zemljišta i neki drugim parametrima, jednako kao i vijadukti. Teško da je uporediv bilo koji vijadukt u Srbiji, a vjerujte mi da sam proputovao sve, sa mostom Moračica. Dakle, hoću reći da nije moguće u izgradnji autoputeva mostove, vijadukte, tunele posmatrati kao jaja na pijaci, pa upoređivati cijene. Posebno što se, takođe, ne mogu upoređivati autoputevi različite dužine. Jer nije isto, složićete se, kad 120 km sa istim brojem pozicija podijelite po kilometru i kad to uradite sa 42 km.

Kako pomenuh da sam radio na investicionim radovima u inostranstvu, gro tih poslova je bilo sa nekadašnjim SSSR-om. Tadašnji sovjetski partneri su koristili svaku priliku da izađu iz SSSR-a i stalno izmišljali neke biznis razloge za to. Njihovi dolasci u tadašnju Jugoslaviju uvijek su bili praćeni sa bezbroj protokola o poslovnoj saradnji, investicijama, vezanim poslovima i slično, iako se skoro ništa od toga nije nikada realizovalo. Ali je taj papir dobro služio da se opravda put do SFRJ, malo do Montenegra, često se i brčnulo malo u Jadranu. Nije beznačajno bilo i ožderavanje i obeznanjivanje od alkohola, slabo dostupnih u SSSR-u.

Premijer se, nakon povratka iz Japana, đe je išao iz samo njemu znanih razloga, raspisao po tviteru o „plodnim razgovorima“ sa premijerom Japana, o saglasnosti da unaprijede saradnju u oblasti investicija i robne razmjene, itd, itd. Nakon tih optimističkih pisanija, osokoljen brojnim budućim investicijama iz Japana, otišao je na ekonomski forum u Bijelo Polje i obećao crnogorskom pučanstvu prośečnu platu od tisuću evara do 2025. godine! To je, valjda, nastavak ushićenog saopštenja sa premijerskog sata kako crnogorska ekonomija nezdrživo ima uzlazni rast?!

Premijer me tim svojim neozbiljnim propagandnim nebulozama podśetio na pomenute Ruse kojima je samo zadnjica htjela da vidi put. Mogao je to vrijeme dok je mlatio po Japanu, navijao za sportiste druge zemlje, iskoristi da malo popriča sa budućim zetom, možda bi mu onda bilo jasnije da ekonomija nije rijaliti, već ozbiljna nauka. Prvo, ne znam kako je predvidio rast plata u privatnom sektoru, bez da podigne zagarntovani minimalac na 1.000 eura? Država može da podiže plate budžetskim korisnicima, ali samo u visini u kojoj to budžet dozvoljava. Doduše, moguće je i spoljnim zaduživanjem, ali ne na duži rok. Zna li uopšte Premijerej koje stope rasta godišnje mora imati crnogorski GDP da bi prośečne plate za četiri godine porasle skoro 100%? A to je, što reče Premijerej, tek 50 % onoga što oni planiraju da urade! Majko božja?!

Kako su turističku sezonu podigli propagandno na nivo vodvilja, možda misle da će oni što dolaze sa gajbama paradajeza, rolnama toalet papira, džakovima paprika, što prave roštilj na plaži, sunčaju se umotani u najlon, šire tepih na jednoj od najeksluzivnijih plaža na Mediteranu… dići BDP per kapita na nivo Luksemburga?

Žao mi je što Premijer ne može preko stabilnog kursa, kao Vučić, i pumpanja lokalne valute u opticaj, podići nominalno plate u eurima. Upravo to dizanje tražnje emisijom novca i helihopterskim parama u Srbiji, pri stabilnom kursu, proizvelo je veliki rast cijena osnovnih namirnica u eurima. A taj rast cijena u Srbiji osnovnih namirnica je osnovni razlog, uz još neke, njihovog poskupljenja u Crnoj Gori. Crna Gora je, zahvaljujući CEFTA sporazumu, potpuno otvorena za proizvode iz Srbije i zavisna od njih. Premijerej je, optuživši domaće trgovce, rješenje našao u otvaranju trgovinskog lanca iz inostranstva, pa nije jasno jesu li njemu Roda i Ideja crnogorski lanci, ili je njemu sve iz Srbije domaće? Mada, ne bi bilo mane da u Crnu Goru uđe jedan Lidl.

Crna Gora je CEFTA sporazumom ugrozila sopstvenu proizvodnju hrane, jer je njime stvoreno jedinstveno tržište, bez carina i bez ograničenja. Naravno da rascjepkana crnogorska gazdinastva ne mogu parirati masovnoj intezivnoj proizvodnji spolja. Ali, Premijerej nudi „genijalno“ rješenje osnivanjem velikog poljoprivrednog kombinata na śeveru, ne rekavši nam ko će da ga pravi? Je li to država? I kako će to konkurisati slobodnom uvozu proizvoda iz Srbije? Ako jeste, vraćamo li se mi to u doba državne privrede i dokazano nerentabilnih miješanja države u privredu? Taman je ostala Jočićka bez fotelje, pa će joj dobro doći novo rukovodeće mjesto! A biće tu mjesta i za „po dubini“!

Više puta sam se izjasnio da je izgradnja autoputa prema Srbiji, sa sadašnjim potencijalom koji ima Crna Gora, preambiciozan potez. Nerealno je da autoput koji je udaljen 300 – 400 km od evropskih koridora može biti atraktivan stranim investitorima, kad imaju sijaset destinacija pored tih koridora sa jeftinjom, obučenijom i poslušnijom radnom snagom. Znam da je nepopularno reći da si protiv izgradnje autoputeva, ali ne vidim veliku ekonomsku računicu u izgradnji ovod autoputa, sem ako nije motiv što više automobila sa paradajzom, paprikama i rolnama papira. Samo još fali „mali Šengen“ pa da nas Evropa tretira u paketu za njegovim konstituentima. Što će reći, ne lipši magarče do zelene trave!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta