Jakov i čokoladne krave

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Kažu da 23 miliona Amerikanaca vjeruje da čokoladno mlijeko daju kafene krave. Adekvatan broj Švajcaraca sigurni su sve krave ljubičaste – kao ona sa Milka čokolade. Nekih 200 hiljada stanovnika Crne Gore misle da je njihov jezik srpski iako su ih dojile majke Crnogorke. To se dešava u Crnoj Gori, gdje se jezik oduvijek označavao kao “naški” ili “maternji”, sve dok ga Ustav iz 2007. nije definisao kao crnogorski. Nikada se prije okupacije 1918. godine nije nazivao srpskim.

Izjava slučajnog predsjednika Crne Gore da će se na predstojećem popisu izjasniti kao Crnogorac koji govori srpskim jezikom, svjesno je, namjerno, a nadasve naručeno izvana dodatno sluđivanje građana Crne Gore.

Time on upravo radi ono što je svih minulih godina radio DPS – a to je stvaranje identitetskih hermafrodita i polutana, koji ne znaju ni ko su, ni što su, ni kome pripadaju. Biti Crnogorac koji govori srpski i ide u crkvu Srbije, zapravo je ideal Crnogorca kakvog je nekada promovisao DPS, a Milatović nastavio istim putem. Kad kažem DPS, tu prije svih mislim na partijskog ideologa Svetozara Marovića i njegove verbalne vratolomije o porijeklu Crnogoraca nakon kojih niko nikada nije mogao zaključiti što je taj grbaljski filosof zapravo htio da kaže. Kada je crkva u pitanju, nije za njim zaostajao ni Filip Vujanović sa tumačenjem crkvenih kanona koji su ličili na pokušaj malog Perice da objasni zašto je Venera manja od Jupitera.

Radi se o namjeri da se Crnogorci obezliče, da se spriječi zaokruživanje njihovog identiteta i da vremenom nestanu utopljeni u asimilatorski mehanizam generisan sa pozicije državne vlasti i izvana. Naravno, nije to od juče. Još od dana kada je Sima Sarajlija prepravio “Ogledalo gorsko” u “Ogledalo srpsko”, počeo je proces bjesomučne krađe crnogorske istorije, kulture, identiteta…. A u jeziku je sjećanje i duša jednog naroda.

Nije, stoga, ta izjava iz Milatovićeve glave. Takvo identitetsko određenje već odavno je osmišljeno u Srpskoj akademiji nauka, gdje je postupno obezličavanje organskih Crnogoraca označeno kao put ka postizanju konačnog asimilatorskog cilja – da Crnogoraca jednog dana uopšte ne bude! Kada si nesporno u etničkom smislu Crnogorac – a govoriš srpskim jezikom i ideš u srpsku crkvu – nedostaje tako malo da se utopiš u srpski nacionalni korpus. Jer, zaboga, propala su Velika carstva, nestale sa mape svijeta velike države i narodi, pa zašto ne bismo i te Crnogorce pretvorili u folklornu odrednicu i ostavili ih u prošlosti?!

Uostalom, ako su za 30 godina ugroženi crnogorski Srbi narasli sa 3,2% na 30 procenata, ne možemo a da se ne zapitamo: što bi tek bilo da nijesu bili ugroženi?

Crnogorci – sirak tužni bez nigđe nikoga

Već sam ranije pisao o tome da za identitetski slom Crnogoraca koji se danas dešava pred našim očima, najveću krivicu imaju crnogorski komunisti. Njihov oportunistički stav prema identitetskim pitanjima, odsustvo želje da se bave zaokruženjem crnogorskog nacionalnog identiteta koji je bio glavna meta srpskih okupatora nakon 1918. godine, a potom i njihov, doprinijeli su podvojenosti nacionalnog bića crnogorskog naroda kao jedne od šest samosvojnih buktinja iz grba Titove Jugoslavije. Po Đilasovom modelu.

I dok se, zarad stana u Beogradu ili pozicije beskonfliktnih komunista u Titovim očima, za razliku od Makedonaca, uopšte nijesu bavili pitanjima crkve, kada je u pitanju jezik, stvari su se odvijale nešto drugačije. Tako su u Ustavu 1946. godine potpuno izbjegli da unesu određenje o jeziku, ali su nespretno, u poglavlju o sudovima, popustili pred željom srpskih nacionalista da se makar unese odredba da se “postupak pred sudovima vodi na srpskom jeziku”.

Ni u Ustavnom zakonu iz 1953. godine nije navedena odredba o nazivu jezika, jer se pripremao dogovor lingvista četiri republike o uređenju i standardizaciji zajedničkog jezika. Tako je 1954. godine postignut tzv. Novosadski dogovor gdje je zajednički jezik nazvan srpsko – hrvatski! Naime, neki lingvisti iz Hrvatske predlagali su tom prilikom da zvaničan naziv jezika bude srpsko-hrvatsko-crnogorski, ali su crnogorski lingvisti to sa indignacijom odbili uz obazloženje da bi takav naziv bio predug!

Tako je u ustavima Crne Gore iz 1963. i 1974. godine kao jezik kojim se govori u Crnoj Gori označen srpskohrvatski, da bi 1992. godine čuveni “žabljački ustav” koji su izradili Zoran Žižić i Dragan Šoć, zajedno sa nekolicinom srpskih akademika, definisao da je službeni jezik u Crnoj Gori – srpski. Desilo se to nakon AB revolucije i uličnog prevrata, kada je Srbija brutalno krenula u još jednu identitetsku ofanzivu na Crnu Goru.

Ipak, ustavotvorci iz 1992. godine, koliko god bili nacionalno ostrašćeni, unijeli su u Ustav dvije odrednice koje ne pominje Ustav Ranka Krivokapića iz 2007. godine donesen u nezavisnoj Crnoj Gori: navodi se “istorijsko pravo cmogorskog naroda na sopstvenu državu stečeno u vjekovnim borbama za slobodu”, te da je službeni jezik u Crnoj Gori “ijekavskog izgovora”.

Ranko i DPS su 2007. godine, valjda smatrajući da je nezavisnost Crne Gore zauvijek data, izostavili su pominjanje crnogorskog naroda kao onog koji je stvorio državu Crnu Goru i održao je kroz vijekove. Cilj je bio stvaranje građanske države, po modelu nekadašnjeg bratstva i jedinstva, što je trebalo da označi početak nacionalnog obesmišljavanja svih etnosa koji žive u Crnoj Gori. Znamo – to se završilo tako što su jedino Crnogorci i dio muslimana postali “građanisti”, dok su ostali (Srbi, Albanci, Hrvati i većina Bošnjaka) od svojih nacionalnih odrednica napravili tvrđave, a nesretne Crnogorce ostavili na goloj ledini. Kao sirak tužni bez nigđe nikoga.

A otpor?

Rizikujem da ću se ponoviti, ali…kako zaboraviti da je crnogorski, kao službeni jezik iz Ustava 2007. godine obesmišljen i dezavuisan političkim dogovorom Igora Lukšića, Srđana Milića, Andrije Mandića i Nebojše Medojevića iz 2012. godine, nakon mlakog pokušaja tadašnje vlasti da se maternji jezik koji djeca uče u školama imenuje kao crnogorski. Reagovalo je tada na protestu desetak roditelja, a vlast je brže-bolje učinila ustupak prosrpskoj opoziciji tako što je dozvolila da se stvar izgladi smiješnom formulacijom jezika sa gomilom crta, crtica i donjih crta. Tako su srpski, hrvatski i bosanski de facto stavljeni u isti rang sa crnogorskim. Što je najgore, taj politički dogovor koji nema snagu pravnog akta, potrajao je sve do danas, dakle punih 11 godina, dok je Ustavni sud ćutao i ćuti na gomilu ustavnih žalbi podnesenih povodom tog, flagrantnog kršenja Ustava.

Uz sve, ne smijemo zaboraviti da su čitave generacije roditelja, po inerciji iz vremena socijalizma, svoj jezik (srpsko-hrvatski) iz praktičnih razloga skratili u “srpski”, a takav naziv maternjeg jezika, mnogi su nametnuli i svojoj djeci. Gotovo da bi se ne prstima jedne ruke mogla nabrojati djeca koja su nakon povratka nezavisnosti svoj jezik označavala kao crnogorski. Još su rjeđi bili nastavnici koji su ga nazivali tim imenom, a primjer iz OŠ “Savo Pejanović” gdje je legendarna nastavnica Kaća Brković čak proganjana (u vrijeme DPS-a) zato što je u dnevnik unosila naziv “crnogorski jezik”, dovoljno je ilustrativan.

Ne treba se onda čuditi ionako neinteligentnom Jakovu Milatoviću zbog njegovih identitetskih lutanja. Dečko je kao adut bivše vlasti morao prihvatiti sve blagodeti koje je ona darivala mladima i podobnima – od stipendije do nezainteresovanosti za pitanja nacionalnog identiteta – pa je i od njega postao identitetski polutan koji je u jednom trenutku Crnogorac, u drugom Srbin, a u trećem oboje pomalo ili ništa od toga.

Ono što Milatović, ipak, ne smije zaboraviti jeste državnička odgovornost koju, kao neko ko se (makar i slučajno) našao na čelu države – mora posjedovati. Obavezuju ga činjenica da je crnogorski jedini službeni jezik u državi kojoj je na čelu, ili još više ona da je 2017. godine naš jezik međunarodno priznat i u Vašingtonu dobio svoj ISO kod. Takođe, njegova intencija da kao predsjednik Crne Gore govori jezikom druge države, više je nego indikativna. Naime, on u razgovorima sa predstavnicima drugih država ističe kako govori crnogorskim jezikom, dok u nastupima “za domaću upotrebu”, tvrdi da je njegov jezik srpski. Neko će takvo ponašanje označiti kao državnički neodgovorno, oni “umjereniji” možda kao nevažno, ali je činjenica da Jakov nekoga obmanjuje. Jasno je i zbog čega.

Bliži se popis stanovništva, a kao novi eksponent “srpskog sveta”, Jakov Milatović je dužan da sprovodi naloge Aleksandra Vučića iz Beograda. Možda ne onako sirovo i bahato kao Dritan Abazović, ali sa istim ciljem i za iste potrebe. Dodatno sluditi ionako sluđeno pučanstvo Crne Gore, kako bi proklamovani cilj o 41% Srba u Crnoj Gori (brojka je već unesena u Vikipediju) bio ostvaren, zadatak je koji sada stoji pred ne baš harizmatičnim predsjednikom.

Od svega, za neku političku ili sociološku analizu, najzanimljiviji je benevolentan odnos većine stanovnika Crne Gore prema pitanjima identiteta. Mnogima kao da je svejedno kako će ih neko identitetski definisati i hoće li zanoćiti u državi koja se zove Crna Gora, a probuditi u nekoj Srboslaviji.

Generacije starih Crnogoraca svoju slobodu, nezavisnost i identitet branili su mačem, puškom i krvlju. Nije teško konstatovati da ih današnji Crnogorci nijesu dostojni. Pitanje je samo gdje su se zagubili ponos, vrlina, sram… tako karakteristični za naše pretke. Jer, da u ovim vremenima nijesmo pred naletom asimilatora sahranili takve etičke vrijednosti, možda bi se neko i zastidio što Crnogorci, prvi put u istoriji, nestaju bez ispaljenog metka.