Čekajući snijeg

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Ako je sve ono što premijer Milojko Spajić dogovara sa opozicijom način da se izbjegne popis stanovništva po modelu Aleksandra Vučića, onda bi se partitokratski pristup rješavanju ovog pitanja mogao i razumjeti. Svaka druga varijanta, a posebno ona da će Spajić nadmudriti pregovarače i nametnuti im kozmetičke promjene kako bi svoje članstvo nagovorili da učestvuje u toj statističkoj operaciji, za prosječnog građanina Crne Gore je neprihvatljiva.

Zaista: pregovori između premijera i predstavnika najjačih opozicionih partija, pomalo liče na situaciju ko će koga preveslati. Informacija o tim sastancima je premalo, pa čak ni oni koji se ne odvajaju od tv ekrana, teško mogu pohvatati ko što tu nudi, ko se čemu protivi i koja bi to tačka spajanja mogla da doprinese onome što u svemu najviše nedostaje – a to je povjerenje.

Kako sada stvari stoje, kod Spajića postoji spremnost da se izađe u susret zahtjevima opozicije. Njegov pristup tim razgovorima, na prvi pogled lišen je potcjenjivačkog i nipodaštavajućeg odnosa kakav su prema tim istim sagovornicima imali u dvije prethodne vlade. U izjavama za javnost pominju se „mahanizmi kontrole“ utvrđeni u Sporazumu koje su svi potpisali, ali niko nije objasnio jesu li ti uslovi opozicije toliko jednostavni i tako minorni da će ekspresno (za sedmicu) biti implementirani u popisna pravila. Istina, iz DPS-a tvrde da su „male šanse da svi uslovi iz Sporazuma budu ispoštovani do 30. novembra“, ali nijesu izričiti da će – ne ispune li se njihovi zahtjevi – ostati pri odluci o bojkotu popisa.

Za to vrijeme, iz opozicije najavljuju i snijeg za vikend, a iz vlasti se uzdaju u izmjene Zakona o popisu koji će se u ponedjeljak naći pred poslanicima. O tome hoće li izmjene Zakona biti u skladu sa potpisanim Sporazumom, niko se ne izjašnjava. Možda i zato što se u Sporazumu ne pominje datum održavanja popisa, dok se u izmjenama Zakona o popisu kao datum početka precizira 30. novembar!

Sporazumom, objavljeno je, predviđena je kontrola unosa prikupljenih podataka, izrada softvera za njihovu provjeru i zabrana partijama da sprovode popisnu kampanju, kao i proširivanje popisne komisije sa dva člana opozicije i predstavnikom manjinskih naroda.

Čekajući snijeg

Rekoh, ukoliko je intencija pregovarača namjera da se odbaci Vučićev model popisivanja, onda bi se to, sa stanovišta prosječnog Crnogorca, moglo i razumjeti. U opticaju je i varijanta da će se sačekati izbori u Srbiji i Vučićev eventualni pad, ili makar gubitak Beograda, nakon čega bi sve bilo drugačije. Ipak, pitanje je koliko je Spajić spreman da se konfrontira sa zvaničnim Beogradom i koje adute za eventualnu takvu borbu ima. Posebno kada su u pitanju redovi njegove vlastite partije gdje mu ponašanje Jakova Milatovića na poziciji predsjednika države, ne daje nadu da bi imao naročitog uspjeha. A ko garantuje da takvih kao što je Jakov, nema makar polovina u Pokretu Evropa sad?

Ipak, budući da Sporazum o popisu sadrži neke elemente za čiju implementaciju nije dovoljno nekoliko dana, koliko je do zvaničnog početka popisa ostalo, odgađanje se nameće kao neminovnost. Još ako onaj snijeg koji za vikend počinje na sjeveru nametne svoja ”pravila”, sva je prilika da bi se moglo ispostaviti kako je Rusa i Ukrajinaca na primorju, mnogo više nego Crnogoraca i Srba na sjeveru! U referentnom momentu.

Eh, da: možda najproblematičnija stavka u popisnim pravilima koja se tiče onoga što je “referentni momenat”, po izjavama učesnika u pregovorima o popisu, kao da nije bila predmet pregovora. Podsjetimo: „Osoba koja u referentnom momentu nađe u stambenoj jedinici kada naiđe popisivač, ukoliko izjavi popisivaču da je došao u Crnu Goru prije 30. novembra i da će u Crnoj Gori ostati godinu, popisivač je dužan da ga popiše“! Tako kaže Zakon o popisu.

Dakle, čovjek koji u Crnoj Gori boravi par sati ili jedan dan, po ovom članu Zakona biće popisan, a državljanin Crne Gore koji trenutno nije doma, neće biti popisan.

Ako je ovo istina (a ne znamo, jer su informacije o pregovorima bile oskudne), tj. ako predstavnici opozicije (DPS, SD…) nijesu problematizovali ovo pravilo, uzalud im trud! Već su spremne rijeke Hercegovaca i Srbijanaca, koji redovno glasaju na svim izborima u Crnoj Gori, da se prvih decembarskih dana nađu u prvim redovima onih koji pripremaju etnički inžinjering po modelu AV i tzv. SPC.

Nije valjda uzaludna bila kampanja koju su mjesecima vodile prosrpske i proruske snage i mediji, pozivajući građane da se izjasne kao Srbi, sa ciljem povećanja broja Srba u Crnoj Gori, a smanjenja broja Crnogoraca kojih je na prethodnom popisu bilo 45%. U kampanju se uključio i prvi pop crkve Srbije Porfirije, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je više puta potencirao važnost popisa zbog utvrđivanja broja Srba u Crnoj Gori.

Njihovi bilbordi na kojima svojataju znamenite Crnogorce i Hrvate (Dubrovčane), provjereno, stoje i dalje tamo gdje su bili prije mjesec, baš kao što je opstalo bjesomučno falsifikovanje i krađa crnogorske istorije i kulturne baštine, zarad prevođenja u srpski nacionalni korpus. No, to nije ništa na što nijesmo navikli još od Sime Sarajlije, preko okupacije 1918. godine do AB revolucije 1988-89., na čije se tekovine nadovezala 30-avgustovska AV revolucija.

Indikativno je da Vučić ne pominje „Srbe iz preka“ koji žive u SAD. Tamo ih ima 200 hiljada. Zore se podatkom da u Turskoj živi nekoliko miliona Srba, a da ih je samo u Istanbulu tri miliona! U Beču, po nekim procjenama, živi 200 hiljada Srba, ima ih mnogo i u Mađarskoj. Sve sami osvajači i agresori, istorijski neprijatelji Srbije, mrski Austrougari, Turci sa kojima su 500 godina miješali krv, a svi zajedno članovi „agresorskog i zločinačkog“ NATO-a! I svuda im je „lepo“, samo su u Crnoj Gori ugroženi. I samo im u Crnoj Gori treba pomoći da – ako bude moguće – postanu većina ili „tu negde“ – do narednog popisa kada treba udariti pečat na skoro dvovjekovnu asimilatorsku politiku u Crnoj Gori!

U čije ime?

Zanimljivije od svega je to što sa crnogorske strane, ako izuzmemo piskaranje po društvenim mrežama, nema otpora. Da je barem na neki od bilborda gdje se brutalno lažira porijeklo slavnih ličnosti iz naše istorije, bačeno „kilo farbe“, sve bi izgledalo drugačije. Ali, ovo je zaista prvi put u melenijumskoj istoriji ovih prostora, da država slavne istorije, nestaje „na oči“ bez ispaljenog metka.

Možda je, stoga, vrijeme da se postavi pitanje: ko zapravo zastupa (i zastupa li iko) interese Crnogoraca, najbrojnijeg naroda u našoj državi? Da DPS doprinosi našoj identitetskoj konfuziji, jasno je iz bezbroj primjera koje sam pominjao u ranijim tekstovima. Insistiranje na „građanskom identitetu“ i konceptu „građanske“ države, doživljava poraze na svim frontovima, ali čelni ljudi DPS-a to neće i ne žele da vide. Oni i dalje uporno i tvrdoglavo insistiraju na „građanštini“, iako je jasno da se na popisu niko neće izjasniti kao „građanin“.

Otkuda onda pravo DPS-u da posredno pregovara u ime Crnogoraca? Jer, kada insistiraju na izmjeni pravila o popisu, kada prijete bojkotom i potpisuju sporazume, nije valjda da nijesu svjesni činjenice da su njihovi glasači uglavnom crnogorske nacionalnosti, a da su im Bošnjaci (nedavno), a Albanci, Hrvati i oni Srbi koje su pozapošljavali u javnom sektoru, vojsci i policiji prije svega, odavno otperjali u svoje nacionalne torove?!

Izgleda da su svi politički teoretičari, politikolozi, akademici i svi koji umiju da politički promišljaju, već shvatili da je građanska Crna Gora mrtva. Jedino ta „informacija“ nije stigla do redova najjače opozicione stranke. Uostalom, evo najsvježijeg primjera: izabran je sedmi sudija Ustavnog suda iz redova manje brojnih naroda. U državi koja ima građanski karakter, takva situacija ne bi bila moguća. Uostalom, znamo li koje su nacionalnosti šest ranije izabranih sudija? Koliko je među njima Crnogoraca, koliko Srba, možda Bošnjaka? I hoće li gospodin Resulbegović biti jedini Albanac, a svi ostali tamo su građani? Ko se s kim ovdje šegači?

Čuh nedavno da neko iz redova opozicije optužuje Andriju Mandića da želi da Crna Gora bude društvo naroda. Zalagao se za to Mandić ili ne, Crna Gora je već društvo naroda. Otprilike kao BiH. I svaka priča o našem „građanskom karakteru“ ne drži vodu. Jer, bješe to dobronamjeran i lijepo zamišljen koncept, koga su neki zanesenjaci unijeli u Ustav. Nešto kao nekada „bratstvo i jedinstvo“. No, kada znamo kako je „bratstvo i jedinstvo“ završilo, možda bismo već mogli da počnemo da se molimo Svevišnjem da ovovremena, „građanska“ Crna Gora ne doživi sličnu sudbinu.

Kome ustvari smeta činjenica da je Crna Gora istorijska država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive? Zbog čega je trodecenijska vladajuća stranka godinama relativizovala Crnogorce, namećući im tuđi jezik i tuđu crkvu, što je neminovno vodilo i formiranju tuđeg identiteta? Konačno, kako to da je DPS, kada je došao na vlast 1989. godine (tada je bio SK), zatekao u Crnoj Gori 3,2% Srba, a ostavio 30%? Onda kada na Kongresu ili prije njega takva pitanja postave sebi, posebno kada na njih daju pošten odgovor, možda će imati šansu da ponovo postanu vodeća snaga u ovom društvu.

Do tada, nacionalni Crnogorci ostaće da se batrgaju onako samoorganizovani i bez stranke koja govori u njihovo ime. Nacionalni Crnogorci sve više shvataju da DPS, SD i ostale partije u kojima je dio njih našao utočište, nijesu njihovi autentični predstavnici i da uprkos njima – ili zahvaljujući njima – lagano nestaju. I da: nacionalni Crnogorci shvataju da su upravo oni glavni target na predstojećem popisu i da se svi ciljevi i sve želje „srpskog sveta“ i njemu poslušne vlasti u Podgorici svode da namjeru da oni nestanu!

I zato će nacionalni Crnogorci, ukoliko ih budu popisivali srpski popovi i emisari Aleksandra Vučića, bojkotovati predstojeći popis. Uprkos, vjerovatno, dobroj namjeri Milojka Spajića da uspostavi poštena popisna pravila. Ali, Milojko će, ukoliko želi da bude brana za namjere zvaničnog Beograda, tek morati da se dokazuje.