Bezdan Sad

piše: Željko Vukmirović

Nikad čovjek ne bi rekao da dvije ikebane mogu da zauzmu toliko prostora. Niti da naprave toliko nereda. A ni da izazovu toliko pažnje, čak i da rezervišu mnoge buduće termine.

Ono što je ovdašnja realnost je da su se Jakov i Spajke uvalili u crnogorsku svakodnevicu i zasigurno obezbjedili svoje angažmane za sasvim dogledno vrijeme. A kako su još preuzeli sve atribute jednog intrigantno – svađalačkog rijalitija, samo nebo je granica. Što? Pa samo u “srpskom svetu” bar 80 hiljada ljudi čeka na učešće u nekom rijaliti programu. Samim tim, zabava i pare za učesnike su zagarantovani.

I šta je tu nejasno?

Pri tome i jedan i drugi bilježe u svojim karijerama da su i prije preuzimanja zvaničnih dužnosti testirali sopstvenu bahatost i – prošlo im je. Od onog “tajno i organizovano”, preko desetak ništavnih crnogorskih života do promocije samouvjerenosti koja se nikako ne slaže sa njihovim dosadašnjim apostolsko – diletantskim ministarskim učincima koji su pečatirali ekonomsku krizu u državi. Sa sve uvrijedljivo ispraznim demagoškim poštapalicama po racionalno prosuđivanje, koje prosipaju unaokolo, gdje god i kad god stignu.

A onda je uslijedila relativizacija partijskog vođstva i međusobnih odnosa. I tako smo stigli do početne tačke koja im je, bar kako Spajke tvrdi, identična. A i tvrdnje od istog autora da se slažu i u završnoj tački. Prema toj priči neizvjesnost obezbjeđuje zaključak “put kojim ćemo ići će možda biti različit, ali smo ubijeđeni da ćemo doći do istog cilja”. Slikovito rečeno, ponajprije podsjeća na neku viđenu rupetinu. Još slikovitije, zjapeći ambis. Ili da se sve to zakuca sa jednim bezdanom, sad.

Destabilizacija Crne Gore i besprizorno razbacivanje državnim novcem, a i materijalnim dobrima, već je obilježilo učinak sadašnje vlasti postavljene željama srpske crkve. A bogami i indolentnog uplitanja zapadnih ambasada iz opusa “globalne” politike.

Ikebane su obezbjeđene. Još samo taj bezdan.