Ship of fools

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Česta je pojava da se ljudi vezuju za idealizovane slike sredina van one u kojoj žive, vjerujući da je tamo neđe mnogo bolje mjesto za život. Čak mi se ponekad čini da je to kod mnogih građana Crne Gore opredjeljujući razlog identitetskog poistovjećivanja sa sredinama izvan Crne Gore, iako im niko od predaka, koljenima unazad, nikada nije izbivao sa današnje teritorije Crne Gore, a kamoli bio domicilan u drugim državama. Zato u svojoj sredini vide svaki trun, a tamo daleko ni balvan. Ali, niko nekome ne može usaditi ośećaj manje vrijednosti, a da on sam to ne želi.

A tamo daleko, daleko od mora, ne shvataju da uvredama ne mogu poniziti bolje od sebe, niti sebe uzvisiti samouzdizanjem i samoljubljem. Djeluje kao trend, nije Srbija u tome usamljena, da desni ekstremizam sa pozicija vlasti najbolje barata svakodnevnim ispiranjem mozga, uzrurpacijom medija i pohvalama svojoj genijalnosti i epohalnim uspjesima. Politički se opstaje i napreduje svakodnevnim dokazivanjem vođi, što uvrijedljivom retorikom prema svakoj drugosti i produkovanom protivniku, što pohvalama genijalnom vođi i „njegovoj mudroj politici“. Nije slučajno što je SNS partija sa najbrojnijim članstvom u Evropi u apsolutnom iznosu. To je prava slika Srbije i slika koncentracije moći jedne partije i njenog autoritativnog vođe.

Mnogo je tema koje se mogu kandidovati u dokazivanju apsurda u kojem je istina najveća žrtva. Od afera čiji epilog nema ni pravosudno ni medijsko objašnjenje, do potpune uzurpacije izvršne vlasti od strane jednog čovjeka, koji obećava, daje, poklanja državni novac, nabavlja opremu iz druge ruke, odlučuje u ime vlade, kontroliše medije, uči ljekare kako se koriste respiratori, pravi puteve, rješava stambena pitanja… Čak je od njega zavisilo hoće li korona pobjediti u Srbiji. Možda su zato rezultati sa koronom kakvi jesu. U raskoraku sa hvalospjevima i realnošću. Čitav svijet se čudi, da ne kažem podsmijeva, što se u Srbiji održavaju masovni skupovi, utakmice sa punim gledalištem… bez ikakve zaštite ili odstojanja, dok u Srbiji rastu žarišta i brojevi zaraženih. I pored toga što se prestalo sa testiranjem kontakata i što se potezom pera izbrisalo preko 4.000 zaraženih. U Srbije je moguće ubijediti građane da je epidemija prošlost sa ljekarima koji su zaturili svoje diplome i sa medijima koje u potpunosti kontroliše jedan čovjek.

Ako je bilo ko pomislio sa navedinim da upoređuje vlast u Crnoj Gori uvjeravam vas da ste miljama daleko od suštine. Plašim se da Crnu Goru ne snađe slična „sreća“  sa sličnima, pa da slušamo sa svih medija „neizmjerne uspjehe i dostignuća u svim oblastima života“, dok se točkovi okreću u mjestu. Ako je nešto opozicija u Crnoj Gori apsolvirala jesu demagoški govori i retorička ekvilibristika kojom se obrću stvari, obesmišljava suština i izvrće istina. Zato kod njih i imamo fascinaciju Aleksandom Vučićem, njegovim epohalnim uspjesima, blagostanjem u Srbiji i neviđenim stopama rasta, rezervama novca, dok se zemlja zadužuje u stotinama miliona eura i prodaju državne obveznice na međunarodnom tržištu za dvije milijarde eura.

Pogledajte samo izborne lista na predstojećim izborima u Srbiji sa možda jednom jedinom građanskom listom!!! Sve ostale su od ultranacionalističkih do salonskih nacionalista.  Srbija je prepuna opskurnih naslova po novinama, uvreda, banalnosti, otvorene mržnje i ponižavanja Crne Gore, bez ikave reakcije u njenoj javnosti. Čak se stiče utisak opšte dragosti. Ako po nečemu treba da prepoznaje Mila Đukanovića makar onaj malobrojni sloj društva u Srbiji naklonjen evroatlanskim integracijama, onda je to njegov nesporan doprinos što je Crna Gora postala dio NATO i nedvosmisleno svoj brod okrenula zapadnom svijetu i zapadnim vrijednostima. Postavlja se pitanje zašto to nije tako? Pa zato što je količina užasne propagande kojom se od Đukanovića napravio monstrum koji ugnjetava Srbe, švercuje kokain, švercuje cigarete, organizuje ubistva, kontroliše sve u Crnoj Gori i ko zna što sve još, takva da bi i od majke Tereze napravila čudovište.

Prosto je dirljivo sa kojom brigom se odnose tzv.  beogradski nezavisni intelektualci prema Šešeljevim istomišljenicima iz Crne Gore i poklonicima srpskih heroja u liku Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana i sličnih. Kad bi samo malo napeli mozak shvatili bi u čemu je kveč u Crnoj Gori i da nema nikakvog ugnjetavanja i diskriminacije, već žestoka borba između dvije ideologije, između dva sistema vrijednosti i između dva strateška državna opredjeljenja. I umjesto da se u Srbiji opredjeljuju prema tim principima, oni se nacionalistički svrstavaju uz one prema kojima su gadljivi u samoj Srbiji i vjeruju u njihove otrcane priče o ugroženosti srpstva!

Ili kad učesnici Pljiža, emisije na N1, koji se smatraju „zdravim dijelom Srbije“, trenutnu krizu u Crnoj Gori svode na to ko će bolje unovčiti sakralnu imovinu, „Milo ili Amfilohije“. Jadno, prazno i porazno! Beskorisno je čovjeku sa predrasudama dokazivati neopravdanost njegovih predrasuda. Zato i ne čudi što često povezuju vladavinu Đukanovića sa vladavinom Vučića, iako bi i najprostija analiza njih dvojice, čak i nedarovitog analitičara bez usađenih predrasuda, pokazala da se radi o političarima dijametralno različitih sposobnosti, vaspitanja, vizije i rezultata. Jedino đe je Vučić  sposobniji jeste propaganda, svakodnevni nastupi po medijima i sposobnost da ubjedi građane Srbije da je stvarnost na televiziji i u štampanim tvorevinama, a ne u životu.

Artur Šopenhauer piše: „Najveća je od svih ludosti – žrtvovati svoje zdravlje, ma što to bilo … Što više, zdravlju treba sve podrediti.“ Uprkos tome niko u Srbiji nije povjerovao da Crna Gora  nije zaobišla Srbiju u otvaranju granica zbog političkih razloga. Što je najgore, propaganda u Srbiji je tolikih razmjera da većina misli da je Srbija među najuspješnijim zemljama u borbi protiv koronavirusa, iako je i sada broj zaraženih više nego alarmantan. Uvrijedljive i podcjenjivačke izjave ministra zdravlja Srbije su samo odraz te poluobrazovane i primitivne bulumente koja je svoje karijere izgradila na uvlakačkoj retorici, koja udove (noge, ruke) naziva genitalijama, dezinfekciju – dezinfekacijom, Covid 19 – konradom 19, koronavirus – konoravirusom, … i gomilom sličnih bisera. Napokon, sa Nestorovićem kao istaknutim članom štaba za borbu protiv epidemije, kojeg srpski predśednik naziva „sjajnim čovekom“. Posebno su budalaste priče o broju testiranih, kao da se ljudi testiraju tako što ih navataju po ulici, a ne na osnovu simptoma i kontakata. Doduše, nije mi jasno po kojem su se kriterijumu testirali ljudi u Srbiji ako iz porodice mog poznanika koji je završio na respiratoru i 45 dana u bolnici niko nije testiran?

I pored učtivog odgovora ministra zdravlja Crne Gore, Kenana Hrapovića, na prljave, podle i podcjenjujuće izjave Zlatibora Lončara, u kojem je sve objašnjeno ko je htio da čuje, A. Vučić i dalje u nastupima govori kako se u Crnoj Gori nije vršilo testiranje, kako ne postoje labaratorije, te kako se krije broj zaraženih i umrlih. Samo mi nije jasno kako on dozvoljava da mu građani putuju u zemlju u kojoj se ništa ne zna o broju oboljeli i umrlih, nije li to neodgovorno i licemjerno od jednog političara koji je plakao od ljubavi za starijim sugrađanima i koji nije noćima spavao u namjeri da pobjedi koronavirus u Srbiji?

Mene nije iznedadio ni onaj šator u Budvi. To je valjda ta metafizička veza dijela građana Crne Gore sa Srbijom. Od Guče, pa do ministra spoljnih poslova Srbije čiji predizborni nastupi liče na seosku svadbu pod šatrom, uz obavezne rodoljubive pjesme i odgovarajući euforični mizanscen i atmosferu. A i način kako je vođena śednica, ponašanje budvanske vlasti, obavezne siledžije, saopštenja o pobjedi… Samo fali još 97-procentna kontrola medija da čitava Crna Gora povjeruje u budalaštine koje izgovaraju, na način kako to Srbija vjeruje da je slikanje predśednikovog 22-godišnjeg sina sa mafijašem – napad na predśednikovu porodicu. Mogu misliti kako bi se slična situacija u Crnoj Gori medijski propratila? Srećom, to je ta razlika između Crne Gore i Srbije: i u medijskom pluralizmu, i u tome što se pravosuđe u Crnoj Gori finansira iz sopstvenog budžeta, i u ogromnom uticaju NVO sektora u Crnoj Gori, dok u Srbiji ne postoji… , i u mnogim drugim stvarima, koje su, nažalost, slabo ili nedovoljno vidljive zbog prljave propagande koja se vodi protiv Crne Gore od strane profesionalnih lažova, manipulanata, domaćih oportunista, spremnih da unize svoju zemlju zarad sopstvene koristi, i sličnih.

Treba li bolja slika crnogorskih NVO od izbora njihovog predstvanika u Savjetu Javnog servisa, ili kometara Borisa Raonića na beogradskoj N1 kako je SPC u Crnoj Gori mudro postupila što je odbila predlog premijera Crne Gore o oročenoj suspenziji primjene Zakona o slobodi vjeroispovjesti? „Provalio“ je Vladu da to radi samo zbog predstojećih izbora, usput dezavuisao Ustavni sud i svima nama pojasnio kako on nema problema sa egzistencijom i kako njega ne brine hoće li litije upropastiti i to malo turističke sezone!? Žalosno je što se crnogorske nevladine organizacije nijesu nikada bavile meritumom spora, uzurpacijom državne imovine od strane SPC, nelegalnom gradnjom, uništavanjem kulturnog naslijeđa Crne Gore bestijalnim prepravkama srednjovjekovnih manastira i crkava, crnim tokovima novca, izgradnjom stanova i hotela, izbjegavanjem plaćanja poreza, … Zato su vrlo savjetodavni kad je u pitanju Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji jeste kamen međaš građanske, evropske, moderne Crne Gore, ali duvajući u tikvu Amfilohiju i SPC. Odnosno, upravo protiv takve Crne Gore!

Pa, g-dine Premijeru, nastavite da se redovno konsultujete sa takvim nevladinim organizacijama, obezbjeđujete im iz budžeta novac i obavezno zaobilazite procrnogorske nevladine organizacije koje iza sebe imaju više hiljada pristalica. Vjerujem da ćete pogoditi o kojoj se radi!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta