Ginula je crnogorska mladost najviše u uskim sokacima, borili smo se za svaki pedalj, sjeća se partizanka Raduša Ivanović, rođena Jovanović, koja pod teretom duboke desete decenije bistra uma priča o velikoj pljevaljskoj pogibiji.
Nikada neću zaboraviti molbu na samrti partizana Rada Velaševića mome bratu Milosavu … ponesi ako pretečeš ovaj puškomitraljez mome ocu u Danilovrad kao uspomenu od sina jedinca i riječi teško ranjenog Đura Čagorovića … ne bole me ove rane, no me boli što izginu ova mladost bez nevolje.
Kada pritisnu godine mnoga sjećanja izblijede, ali rane nikada zavidane zadovijek bole i pred očima stoje. Ratne godine i velike pogibije neću nikada zaboraviti. Ponešeni velikim pobjedama u 13.julskom ustanku krenuli smo da bijemo velike bitke, da osvajamo druge gradove, da pomažemo partizanski pokret. Taj veliki zamah prekinut je na Pljevljima prvoga dana decembra u prvoj ratnoj godini… priča Raduša Ivanović, koja je kao bolničarka pošla sa bratom Milosavom u veliku bitku.
Sjeća se saboraca Vaka Đurovića i Mirka Šundića, zatim dobro pamti Vaska i Olju Rakčević i mnoge druge. Poslije velikog marša preko planina, stigli smo u okolinu Pljevalja. Nakon velike borbe ušli smo u grad. Sa prozora sipali su na nas u uskim sokacima vrelu vodu, to je sveta istina koju sam i čula i viđela i previjala veliki broj partizana koji su bili ošureni. Hrabro su se borili naši borci, ali dobro utvrđeni neprijatelj se branio i nama nanio velike gubitke. Počelo je tokom noći skoro bezglavo povlačenje, mada koliko se ja razumijem ni komandovanje tada nije bilo najbolje. Svašta se među vojskom pričalo, ponajviše da je ova bitka vojnički promašaj. Ja to ne znam, ali znam da tu veliku kasapnicu gdje je 238 boraca poginulo, blizu 300 ranjeno, veliki broj strijeljano, ja nikada neću zaboraviti. Toj pogibiji nema ravna na ovim prostorima, i nikada je ne smijemo zaboraviti. Zato je narod i spjevao pjesmu… Od Dolova do Pljevalja potocima krv se valja. Zato poručujem mladima i onima koji će doći, kaže ratna bolničarka Raduša Ivanović, nemojte slavnu partizansku borbu nikada zaboraviti, ni Pljevlja, ni Sutjesku, ni Neretvu, ni Kozaru, ni Lazine i Kragujevac, ni Brezu kolašinsku i Jasenovac, nemojte zaboraviti druga Tita i Savu Kovačevića, Vukicu Mićunović, sve crnogorske i ostale heroine, ni Sremski front na kraj rata, ni Milovana Šaranovića i sve borce iz Crne Gore koji padoše širom Jugoslavije, nemojte zaboraviti ni ranjenike koji ostaše u Barleti, ni one koji su kosti okapali po logorima…
Čuvajte sjećanje i spomenike koji su ogledalo naše prošlosti, položite ponekad crveni cvijet, ne stidite se petokrake, ona vam je slobodu donijela, poštujte slobodarsku vjekovnu prošlost, volite svoju Crnu Goru, jer ona je samo vaša, sve ostalo je tuđe, nemojte biti nikome “metla i lopata” jer ste vazda bili svoji na svome, svaki pedalj zemlje je krvlju natopljen, sve što raste i cvjeta u sebi ima krvi slobodarske, krvi partizanske.
izvor: Vikend novine / autor: Dragan Mitov Đurović