Nešto kao fleš: “Đe si krenuo golim rukama na pajser?”

piše: Željko Vukmirović

Najpristojnije bi bilo reći kako je situacija u Kotoru – nejasna.

Ali, to bi bilo samo iz pristojnosti.

Jer, izgleda da sve što se tamo događa se ne tiče samo koloritnih pečata, ključeva i katanaca. Biće da ima nešto i od umišljenosti, skorojevićkog stila, a i samovolje. Mada, kalkulativni izvori zarade zadržavaju primat. Pa, ticalo se to mora, luke ili bedema. Svejedno.

A onda, kako se ispostavilo da je ona Dara što je prevršila mjeru, u stvari Dragica sa radnim angažmanom predsjednice Skupštine opštine, cijela stvar se iskomplikovala. Naročito kad je ona izborna većina prešla u manjinu. Samo što to svakako nije bila prihvatljiva opcija. Znate već, vlast je vlast. Ne ide demokratska primopredaja tek tako lako. Ima tu da se putuje. Taman do one narodne “sve se to dogodilo na putu za ludilo”. Nego, da ne tupim, e’o šta je bilo.

Znači, prvo ona Dara, pa Dragica, pa zapečaćena vrata, pa obijena ladica.

Jeste, stvarno. Sad je frka oko obijene ladice. Sve do lokalnog prepričavanja.

Vele, pita Vlado.

“Pa dobro Dragice pobogu, kako si mogla da zaboraviš ključiće od svog radnog stola na stolu? I đe mi je sad pečat?”

A Dragica, skrušeno odgovara.

“Ali ja sam napravila svoj pečat, eno mi ga doma.”

Spašena stvar. A i Dragica. U svakom slučaju, ako ste mislili da drevni grad Kotor pripada teritoriji države Crne Gore ili bar lokal patriotski Boki Kotorskoj ili možda samo građanima Kotora, malo ste se zafrknuli.

Sve je to Vladovo. Pobrinula se Dragica. Valjda se zna koje vlast. A i ko raspolaže pečatom. A i ko je izvođač radova na putu sa funkcijom predsjednice Skupštine. Uostalom, aj da vidimo čija je to ta palata Bizanti što se pominje još u 14. vijeku? I ko uopšte ima pravo da to pečati i katanči?

Jer, Kotor je mali grad. Pa, ma koliko god bio drevni.

I tako je Vladimir Jokić, predsjednik opštine Kotor postao Vlado Pečat.

Prava frka nastaje kada se pojavi onaj iz DPS-a, sa praiskonskom idejom “zub za zub”. A onda presudi pečatima, ključevima i katancima, pa ga još i promovišu u legitimnog vršioca dužnosti predsjednika Skupštine. A čovjek samo iskoristi svoj trenutak. I tako stigne do nadimka, Žeki Pajser.

Epilog ove priče je kranje jednostavan. Pa, ma koliko politička situacija u Kotoru bila nejasna. A pristojnost tek vrlina o kojoj se priča.

Slijedi nekoliko riječi za, sada već, bivšeg bahatog predsjednika opštine Kotor.

“Đe si krenuo golim rukama na pajser?”

Komentari

avatar