Ima ta priča o brojevima. Kažu ljudi, brojevi su kao mala djeca. I baš kao malu djecu lijepo ih je vidjeti. A onda, baš kao mala djeca kad počnu da galame, znaju tu i tamo ponekom da zaparaju uši, malo zasmetaju, ponekog baš iritiraju. I to bi bilo to o brojevima.
Jer, kada se činjenice o nečijem učinku mjere brojevima, pa još ako ti brojevi predstavljaju iznos ulaganja i obavljen posao, galama nikako da prestane. I zna da nekom zapara uši, malo zasmeta, ponekog baš iritira. Ne bih se baš promovisao promoterom DPS-a, takva akcija mi zaista ne pada na pamet (a i koji ću im…). Ipak, gdje god nešto o njima pročitam ili saznam, moram da čitam i o brojevima, kao činjenicama.
Najgore od svega je što su ti brojevi računi i lako provjerljiva stvar, nemaš tu što da se buniš, bilo je ulaganje, bili su brojevi, nešto sitnih slova i to je to. Pa, ti vidi…
Svakako, vrlo dobro znam i da će svi oni koji nisu ni primirisali vlast, ali su znali da glockaju šlepajući se kroz opozicione ili nevladine aranžmane, reći kako su te brojke nabudžene, kako su ti putevi preplaćeni, kako su te česme preskupe, kako one šahte ne mogu baš toliko da koštaju. Pričaće ljudi svašta. Samo će brojke i slova da galame. I tako od izbora do izbora. Već 20 godina.
Najveća fora je što će u opštinama koje su pripale koalicijama opozicionih partija, brojke i slova biti upitni. Ili, ako će se već spomenuti, biće u domenu „zaustavljene pljačke“. Taj domen im je omiljen. Ali ne i nekog zapaženog, viđenijeg ulaganja, a ni učinka. Ili će ta floskula sa „zaustavljenom pljačkom“ biti upravo zamjenjena riječju koju su ustanovili Hrvati kao – ispraznica.
Znate već, nema ništa, samo isprazna priča.
Brojke i slova su čudo. Lično, mnogo bih volio da znam, recimo, brojku koja podrazumjeva iznos u novcu sa kojim je raspolagao Demokratski front u vrijeme parlamentarnih izbora. Čisto da pitam onako ljudski i smrtno prolazno – pa, đe ste spucali tolike pare? Mada, nešto mislim da sve oko te brojke i njene potrošnje mnogo više zanima neke ruske investitore.
Ili da samo Agencija za sprječavanje korupcije provjeri stanje žiro računa prije i poslije dolaska na vlast koalicionih opozicionih političara? Naravno, imajući u vidu da se političari svih opcija i bave tim poslom kako bi se domogli moći i novca, ali čisto da uvidom u brojke zarade i brojke ulaganja imamo nešto jasniju sliku o učinku jednih i drugih.
Ili bolje da se vratimo priči o ugnjetavanom srpskom biću na teritoriji Crne Gore? Ta priča je mnogo jaka, a i kako vrijeme odmiče, isplativa je do bola. Ovdje, izgleda, ništa ne može da se unovči kao srpstvo.
Malo se škrbne od crkve, malo od partije, malo od nacionalnog zanosa i – eto i za iće i za piće. Za razliku od crnogorčenja, koje baš i ne obećava neku cifru ovih dana. Nego, naročita zanimljivost su ovdašnji mediji. Posebno oni koji se promovišu kao nezavisni i svakodnevno preslišavaju vlast. Doduše, to preslišavanje počinje i završava isključivo u opciji „ako mi ne platiš pisaću protiv tebe“, a koje se ispostavilo kao sasvim isplativo rješenje. A to, što ti mediji više liče na utjerivače dugova i klasične lihvare, ispeglaće već tamo neki dežurni briselski činovnik, trubeći o odbrani slobodi govora.
Veselost naše svakodnevice, za kraj, upriličiće domaće NVO. Znate već, po principu, umjesto da za pokvareni autobus od Evrope traže nove dijelove, tražiće ukidanje linije i gašenje prevoza. I još će složno da galame o tome. Uz napomenu da su njihove brojke samo njihova stvar. Baš kao i putni nalozi bez pređenog kilometra.
Jer, sve se broji.
autor teksta je urednik u listu Dnevne novine