za aktuelno.me
Piše: Novak ADŽIĆ, istoričar i pravnik
Među sijaset, poput seoske mobe izređanih i eksponiranih, dugo vremena, te otvorenih neprijatelja države Crne Gore i njene državne nezavisnosti, iz Srbije, stranaca i izvanjaca, a u cilju osporavanja istorijskog, samobitnog identiteta crnogorskog naroda i nacije ističe se, već nekoliko godina u kontinuitetu, istoričar (magistrirao je na temu jugoslovensko-indonežanskih odnosa poslije 1945 i doktorirao na temi jednog perioda nastanka i razvoja muzičkog pravca- rokenrola- u SFRJ) – dr Aleksandar Raković, koji, inače, pojma nema o istoriji Crne Gore, ali, koji se, uprkos tome, drsko i podlo, odvažio, iako je totalna istorijska dileja za povijest Crne Gore, da napiše namjensku, odvratnu knjigu istorijskih laži, uvreda i prevara protiv istorije i savremenosti Crne Gore i Crnogoraca, pod nazivom „Crnogorski separatizam“ (Catena Mundi, Beograd, 2019). Ta knjiga je antiistorijsko štivo napsana od strane neznalice i padobranca u povijest Crne Gore Rakovića, tog, blasfemičnog, srpskog klero-nacional-šovinističkog, a zakašnjelog, agitpropovca protiv slobode Crne Gore i Crnogoraca i njihovog istorijskog trajanja, njihove sadašnjosti i prava na budućnost življenja, bez beogradskog egida i mentorstva. Ta Rakovićeva knjiga je jeftino, vulgarno, averzivno, petparačko štivo i nikakvog značaja nema za istorijsku nauku. Ali, ista ima za ovog odvratnog neprijatelja Crne Gore i svega što je crnogorsko i njegovih podržavalaca. I njegovih poslodavaca iste fele.
Neću se sada baviti detaljnijom, već fragmentarnom analizom iznesenih sveobuhvatnih laži ultradesnog ekstremiste Rakovića, iznesenih u toj knjizi, te hoću javnosti prezentirati, suprtono njegovog fanatičnom, ideološko-politički somnabulnom „istorijskom“ impesionizmu i ekspresionizmu, neke činjenice iz prošlosti zelenaške, crnogorske, državotvorne, suverenističke borbe, pregalaštva heroja Božićnog ustanka 1919., „Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore“, a koje, potpuno ruše narativ agenta protiv Crne Gore Aleksandra Rakovića, odnosno, njegovu naručenu i falsifikatorsku pisaniju protiv Crne Gore i Crnogoraca o prošlosti i sadašnjosti.
Naime, oficiri i vojnici crrnogorske vojske, koji su decembra 1918. organizovali, a početkom januara 1919. podigli Božićni ustanak za obnovu crnogorske državnosti, a protiv odluka tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918. godine i izvršene savezničke i srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, djelovali su u skladu sa ustavno-pravnim i zakonskim sistemom nezavisne i međunarodno priznate države Kraljevine Crne Gore u odbrani njenog suvereniteta, integriteta i subjektiviteta. Potpuno legalno i legitimno su podigli su crnogorski zelenaši i patrioti 1919. ustanak, jer se radilo o činu samoodbrane vlastite države u uslovima strane invazije, agresije i okupacije na nju.
Sudionici Božićnog ustanka, potom crnogorski gerilci, komiti i emigranti, bili su punopravni crnogorski državljani i građani, koji su služili dugo u crnogorskoj vojsci i državnoj upravi Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, bilo kao oficiri, podoficiri, vojnici ili su bili civili, državni rukovodioci, činovnici visokog ili nižeg ranga, bez obzira na socijalni status i na to da li su živjeli u gradskim sredinama ili na selu. Seljački stalež tada je u Crnoj Gori bio apsolutno preovlađujući. Zakonska obaveza svih državljana (podanika) Crne Gore, a tako i vojničkog staleža i predstavnika civilnih organa upravne vlasti, bila je odanost, vjernost položenoj zakletvi državi Crnoj Gori i njenom suverenu (poglavaru, vladaru Crne Gore)-kralju Nikoli I Petroviću Njegošu i njegovom vladarskom domu.
Oficiri i vojnici koji su podigli Božićni ustanak 1919. godine pokazali su privrženost izvršenju vojnog zakona kojemu su bili obavezni i podložni. Naime, »Zakon o ustojstvu crnogorske vojske«, objavljen je i proglašen, 29 aprila / 12. maja 1910. godine. Vrhovni zapovjednik crnogorske vojske bio je knjaz/ kralj Nikola kao poglavar ili šef države. Kralju Nikoli, kao vrhovnom komandantu vojske i predstavniku Države i Otadžbine, svaki vojnik, pri stupanju u vojsku, polagao je vojničku zakletvu na vjernost. Njena sadržina propisana je bila i članom 211 pomenutog Zakona o ustrojstvu vojske iz 1910. godine. Ta vojnička zakletva je glasila: »Zaklinjem se svemogućim Bogom da ću biti vjeran mojemu Gospodaru Njegovom Kraljevskom visočanstvu Knjazu Nikoli I, da ću za nerazdvojnu korist i ugled Otadžbine i Njegovu savjesno vršiti povjerene mi dužnosti, da ću na tu cilj slušati sve moje starješine i da ću do potonje kapi krvi braniti naš mili i sveti barjak crnogorski. Tako mi Bog pomogao«.
Ovoj vojničkoj zakletvi vjernosti vladaru Crne Gore knjazu/kralju Nikoli, kao i odbrani svetog crnogorskog barjaka bili su privrženi organizatori, učesnici Božićnog ustanka i crnogorski komiti i emigranti. Tada je (1918-1921) i kasnije taj zakon bio punopravan i važeći.
Kad se protivio odlukama tzv. Podgoričke skupštine, od 13/26. novembra 1918. godine, te okupacionim vojnim i civilnim vlastima, kad je vojnički djelovao na njihovom obaranju, kad je učestvovao u organizovanju i izvođenju ustaničkih akcija za vaspostavu Crne Gore, za njeno pravo, čast i slobodu, kad je bio u progonstvu, ostao je vjeran zakletvi Kralju Nikoli i Crnoj Gori-kapetan, potom komandir Krsto Zrnov Popović. On je vršio je časno i lojalno svoju ne samo moralnu, već i ustavnu i zakonsku dužnost prema državi i njenom suverenu. Činio je to kad je vodio oružane akcije u Crnoj Gori i kad je bio u prinudnom egzilu.
U tekstu koji slijedi upoznaćemo se sa nekoliko dokumenata o borbi autentičnih crnogorskih suverenista, učesnika Božićnog ustanka i komitskog pokreta, te crnogorske vojno-političke emigracije (1919-1927). Ta borba počivala je na htjenju i akcijama da Crna Gora sačuva, ali nakon okupacije i agresije izvršene 1918. godine, i da obnovi svoju državnu suverenost i nezavisnost.
- NAREDBA BRAĆO CRNOGORCI, KOMANDA CRNOGORSKIH TRUPA, GAETA, 17. APRILA 1919.
Krsto Zrnov Popović je u rangu komandira, a u svojstvu Šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji u zajednici sa drugim crnogorskim oficirima u izganstvu koji pripadali “Komandi crnogorskih trupa “ u Italiji jedan od autora, tvoraca i potpisnika vojno-poliitčkog dokumenta imenovanog kao “Naredba”. Naime, u aktu pozantom kao “Naredba” donijetom u Gaeti 17. aprila 1919. godine, a čiji je jedan od autora i prvopotpisani na istoj komandir Krsto Zrnov Popović, stoji sljedeće:
“Braćo Crnogorci
Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na teritoriji prijateljske nam i moćne Ital. monarhije.
Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.
Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se približuje, kad ćemo sa našim starim, dugonapaćenim i omiljenim, mudrim i ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru. – Čiju slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj u istoriji bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih ideala. Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.
Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juče nego po odavno atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život; tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj vjekovima napaćenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće zaboraviti.
Sa našom nebraćom iz Srbije od kojih smo gonjeni nepravdom, koji se od svega stide i ljuto kaju bratski nam narod u Srbiji on se sa njima dosvršiti, kao sa izdajnicima i rušiocima srpske ili bolje reći jugoslovesnke ljubavi i solidarnosti.
Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući aganeti danas politički iščezavaju, a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro šest vjekova neće naći igđe utočište i svak će ih goniti i na njih pljuvati.
Braćo,
Pozivate se i apeluje se na svu t.j. oficire, činovnike i niže činove, da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Gorui i našu vojsku zato se mora strogo paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled.
Ponašanje i činopoštovanje mora biti onakvo kako to naša pravila propisuju ne samo prema našem starešinstvu nego i prema Italijanskom.
Obhođenje sa italijanskim vojnicima i stanovništvom mora biti najljubaznije jer su nas svuda sa osobitim gostoprimstvom primili što će u našim osjećajima duboko ostati urezano.
Svi Crnogorci koji su stigli i koji će stići ovdje smjestiće se u dva mjesta: Gaetu i Formiju.
Trupe u Gaeti sačinjavati će: I batalion pješadije i … (nečitko- N. A.), a onaj u Formiju II- gi bat.pješadije i artiljerije.
Batalioni imaju biti razdijeljeni po u 4, čete sa ravnopravnom podjelom svih nižih činova po četama.
Batalionske i druge kancelarije imaju biti u odnosnim Kasarnama. Formacije art. i … (nečitko- N. A.) odrediće se naknadnom naredbom.
Razmještaj oficira i činovnika po jedinicama ima se odmah izvršiti prema ovdje izkloženoj Stalnoj naredbi”. Potom se u tome vojno-političkom dokumentu navodi “Stalna naredba” i sastav Štaba crnogorskih trupa.
(Komanda Crnogorskih trupa u Italiji br. 22, Gaeta 17. aprila 1919. Naredba Braćo crnogorci – Državni Arhiv Crne Gore, FEV, Komanda Crnogorskih Trupa 1).
2. ZAKLETVA CRNOGORSKIH OFICIRA U RIMU 25. NOVEMBRA 1922. GODINE
O motivima, smislu, ciljevima, ideološko-političkoj podlozi, programskim koncepcijama ustaničke, komitske i emigrantske borbe crnogorskih zelenaša, oficira crnogorske vojske, deponenta zakletve kralju Crne Gore Nikoli I Petroviću-Njegošu, koji su svoje činove i unapređenja dobijali na osnovu Zakona o ustrojstvu vojske Kraljevine Crne Gore iz 1910. od strane kralja Nikole i crnogorske Vlade, kao svjedočanstvo može poslužiti i sljedeći istorijski izvor. Radi se o dokumentu naslovljenom »Evanđelje slobode«, Rim 25. novembar 1922. godine, koji je napisan, otkucan pisaćom mašinom na memorandumu Ministarstva spoljnih poslova kraljevine Crne Gore i svojeručno potpisan od strane 43 crnogorskih rodoljuba, oficira i političkih emigranata. Potpisninici ovog akta su zelenaški ustanici i oficiri crnogorske vojske, iz svih krajeva Crne Gore (Piperi, Cuce, Crmnica, Bokovo, Bjelopavlići, Ljubotinj, Cetinje, Bajice, Bandići, Konak, Vasojevići, Kuči, Pješivci, Komani, Nikšić, Zeta, Grahovo, Bjelice i dr.), koji su učestvovali u ustaničkim i komitskim akcijama i bili emigranti u Italiji (1919-1922). Mnogi od njih skončali su svoje živote u inostranstvu, a mnogi su se vratili u zemlju i nastalivili borbu za svoja uvjerenja. Neki su poginuli u borbama, a jedan dio je uhvaćen i osuđen na robiju od strane vlasti u KSHS.
Ovaj dokument potvrđuje da heroji istorije nijesu oni koji su rušili državu, već oni koji su se borili i stradali za nju. Ovaj akt ima karakter zakletve, a glasi integralno:
»Rim, 25 novembra 1922. godine EVANĐELJE SLOBODE: Sa ovim niže potpisati izjavljujemo i zaklinjemo se:
1). Da ćemo sve svoje snage: fizičke, intelektualne i moralne posvetiti vaskrsnuću crnogorske državne slobode i da smo gotovi za postignuće toga svetog cilja na prvu zapovijest i svoj život dati.
2). Da ćemo sva naređenja, koja nam bude izdavao naš narodni vođa, crnogorski Ministar Predsjednik Gospodin Jovan S. Plamenac bez ikakvog oklijevanja izvršavati.
Njegova naređenja za nas su najveći zakon. Isto tako bez ikakvog oklijevanja izvršavat će mo i svaku naredbu našeg vođe koju bi nam izdavao preko njemu potčinjenih organa. Tek pošto se naređenje izvrši ima se pravo na eventualnu žalbu i to konačno kod prve predpostavljene vlasti naredbo-davčeve.
3) Pristajemo da svaki neposluh bude kažnjen smrću i da izvršioci smrtne kazne budu članovi Crne Ruke, koji jedan za drugog ne smiju znati. Umirem za Crnu Goru:
Kom. Pero Vuković, kom. Marko Vučeraković, kom. Mašan M. Borozan, Kom. Blažo Marković, Kom. Savo Bošković, Kap. Jokica Andrijević, Kom. Zaviša Zvicer, kap. Ilija Lubarda, Por. Krsto Niković, Pero Leković, poručnik Maksim M. Martinović, Mijuško Mrvošević, Aleksandar F. Đokić, Mihailo Tomić, kap. Luka Đurković, kom. Pero Bošković, kom. Simo Čukić, kom. Tomica Lekić, kom. Petar Lekić, Đuro Lazarević, Miljan Lazarević, Risto Sekulić, kom. Ćetko Bigović, Zeko Delibašić, Krcun Kusovac, kom. Petar Vukov Lekić, kom. Milo S. Leković, por. Andrija Radulović, por. Bogdan Simović, Rade Nikić, Vaso Kralj, Bogić Perović, Niko Niković, Kom. M. Kovačević, kom. Dušan Vuković, Vido Nikčević, Mitar Popović, Vasko Radičević, Stevan Lekić, Milo Leković, Špiro Belada, Radisav Nikezić, Krcun Janković«.
(Biblioteka Istorijskog Instituta Podgorica, Izabrana dokumenta Jovana Plamenca (nenumerisana kutija), odabrao i sredio Jagoš Jovanović. Ministere Royal Affaires Ettangeres de Montenegro, Rim, 25 novembra 1922, EVANĐELJE SLOBODE.)
Pored navedenog, od posebne je važnosti naglasti da u pismu Jovanu Simonovu Plamencu iz italijanskog grada Bolonje marta 1922 godine pred napuštanje Italije komandir Savo Raspopović i kapetan Jokica Andrijević izjavljuju mu spremnost da će „ostat vjerni i dostojni svoje zakletve”
(Biblioteka Istorijskog instituta Podgorica, f. 81, Dokumenti Jovana Plamenca, Savo Raspopović, Jokica Andrijević-Jovanu Plamencu, Bolonja, mart, 1922. Dr Šerbo Rastoder, »Crna Gora u egzilu 1918-1925«, knjiga I, Podogrica, 2004. str. 370).
I oni su izvršili zakletvu: Savo Raspopović je, sa 10 svojih saboraca, poginuo 28. decembra 1923. godine u Rubežima kod Nikšića u sukobu sa srpskom vojskom, žandarmerijom i bjelaškim kontrakomitskim formacijama, a Jokica Andrijević je nakon povratka u Crnu Goru i ponovnog komitovanja uhvaćen i na sudskom procesu u Kolašinu presudom od 5. januara 1927. godine osuđen kao politički »krivac« na kaznu robije u trajanju od 15. godina. Robijao u zloglasnom zatvoru u Zenici kao politički osuđenik. Kao datum početka izdržavanja određene zakonske kazne naznačen je 28 april 1926. Izašao je iz zatvora nakon amnestije date 24. maja 1934. godine.
Naravno, kad u propagandnoj, poroznoj i poraznoj knjizi „Crnogorski separatizam“ (Beograd, 2019) Aleksandar Raković piše o crnogorskim zelenašima, njihovoj ideologiji, politici i borbi, ove i slične činjenice i argumente, istorijske izvore, ne možete, nadasve, pronaći, čak ni s pozivom na izvor u fusnoti, a to je i logično bilo očekivati, jer je knjigu pisao (Aleksandar Raković)- ne ličnost iz nauke, već najobičnija istoriografsko-politikanska lažovčina (augmentativ je namjeran) iz sfere jeftine dnevne politike i ovovremenog gebelsovskog miljea, koja atakuje na Crnu Goru i njen autentični državno-pravni i nacionalno-istorijski individualitet i subjektivitet. Nijesam siguran da je ispravna odluka, ako je donešena, da navedenom licu, treba dozvoliti da slobodno može ubuduće ući u Crnu Goru i mešetariti Crnom Gorom i djelovati protiv njenog bića, postojanja, sa svojom bratijom. Ne zbog toga što Raković može biti opasan, to ne može svakako, nema on te kapacitete, ni značenje, nego zbog poštovanja vlastite časti, samopoštovanja i dostojanstva naše vječne Crne Gore. Da nam izvanjac, koji nikakve istorijske veze nema s Crnom Gorom, dolazi u Crnu Goru da bi agitovao za njeno rušenje. Ja sam protiv toga, jer je kap kad je on u pitanju davno prelila času.