Video pozivi omogućavaju čuvanje odnosa, te različite sastanke tokom izolacije, ali oduzimaju mnogo energije, pa se već govori o takozvanoj „Zoom iscrpljenosti“.
Zamrznuti ekran, eho, te nekoliko pari očiju koje vas posmatraju preko kamere, poslovni sastanci, pa razgovor sa porodicom i prijateljima – od početka pandemije korisnici video pozive koriste više nego ikada prije, a mnoge takva aktivnost iscrpljuje više nego razgovori uživo. Eksperti ističu da je tako zbog toga što video razgovori zahtijevaju više koncentracije od onih koji se obavljaju lice u lice, a zato što je mozgu teže da obradi izraze lica i druge neverbalne činioce, te ton glasa i govor tijela, posebno ako je kvalitet video razgovora loš. Tako se troši više energije, budući da video komunikacija traži i više pažnje, a korisnici teško mogu da se upuste u prirodan razgovor, budući da nervni sistem osjeća da onaj sa kojim se komunicira nije u blizini.
Još jedan izazov dolazi u obliku perioda tišine. Naime, periodi u kojima se ne govori dio su prirodnog ritma razgovora koji se vode uživo, ali kada se to dogodi tokom video razgovora korisnici postaju više anksiozni nego obično. Jedna studija iz 2014. godine utvrdila je da se tokom video razgovora češće formira negativno mišljenje o sagovornicima, a najviše zbog kašnjenja u prenosu onoga što je izgovoreno, pa je negativan uticaj veliki čak i kada je to kašnjenje tek nešto veće od jedne sekunde.
Jedan od negativnih faktora je i taj što su oni kojima je uključena kamera svjesni da ih neko posmatra, što stvara sličan osjećaj kao i izlazak na pozornicu. Zbog toga se dobija osjećaj da je neophodno da se nastupa, i da se zadovolje očekivanja „publike“, a to takođe umara. Tako video razgovori donose još stresa u već ionako stresnu situaciju, pa je „Zoom iscrpljenost“ tako rezultat više faktora.
Korisnicima se preporučuje da video razgovore ograniče samo na one koji su neophodni, i da kameru uključuju samo ako to zaista žele, te da na kraju pronađu i druge načine komunikacije, pa makar to bila i pisma.