piše: Zorka Raičević
Crnu Goru sam uvijek doživljavala kao čarobno mjesto za život i ponosila sam se što sam rođena u ovoj maloj zemlji koju odlikuje divlja prirodna ljepota i hrabri, svoji i ponosni ljudi. I pored svega što se dešava poslednjih nekoliko mjeseci želim i dalje da vjerujem da je tako.
Da smo dotakli dno pokazuje nam sinoćni događaj na koji je reagovao cijeli region. Nema ljudskog bića koji se ne zastidi i od jada ne naježi pred scenama kao što je sinoćnje uriniranje i pljuvanje na spomenik Ljuba Ćupića u Nikšiću. “Neko” se usudio da oskrnavi uspomenu na heroja i legendu Crne Gore koja je simbol pobjede nad fašizmom. Zamislite, simbol pobjede dobrog nad zlim je hrabri Ljubo s osmijehom. Naše kulturno istorijsko i ljudsko nasleđe je Ljubo Ćupić s osmijehom. Zar nije to veliko …
Ne čudi me što se neki nesoj usudio da uradi to što je uradio koliko me čudi i zgrožava da taj čin “neko” snima i dozvoljava da se taj čin nastavi i posebno mi se gade prolaznici koji mirno šetaju i uživaju u nikšićkoj ljetnjoj noći. Više se stidim prolaznika i snimatelja nego nesoja… Stid me ovakvih sugrađana…Jer zbog njih takvih ja se osjećam pljunuto i popišano, a oni? Uživaju u blagodetima promjena i porođajnih muka demokratije …
Nije ovo problem nacionalizma nego mržnje i ogromne razlike u civilizacijskim i kulturnim vrijednostima. Osuđujem i stidim se što smo postali imuni na ovakava dešavanja i što ne reagujemo uz izgovor: “politika me ne interesuje”… Zaista smo kao društvo dotakli dno, zar nije vrijeme da se podignemo… I velikog Ljuba molim za oprost u moje ime i ime svih ljudi koji ovakav čin doživljavaju kao zastiđe …