Nasilje nad ženama je kompleksan svjetski društveni, a ne porodični problem koji se mora rješavati na institucionalno, ocijenila je izvršna direktorica SOS telefona Podgorica Biljana Zeković u jutarnjem programu Gradske televizije “Rujna zora”.
Prema statističkim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svaka treća žena u svijetu doživi neki oblik nasilja. U Crnoj Gori, prema podacima policije i pravosuđa, svake godine raste broj otkrivenih djela nasilja u porodici.
“Od 2010. kada smo dobili Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, od 450 u toj godini otkrivenih djela, došli smo do preko 2.000 u 2019. i 2020.”, kazala je Zeković povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.
Više djela je otkriveno, objašnjava, jer su žene i građani u većoj mjeri informisani o tome šta je nasilje u porodici, da je kažnjivo, da o njemu ne treba ćutati, pa su spremniji da progovore.
“Više od polovine klijentica, sa kojima radimo u SOS telefonu, ne prijavljuju nasilje, niti to žele”, istakla je Zeković i naglasila da društvo, odnosno institucije sistema moraju da ulože ogroman napor da se stvari rješavaju.
Iako je riječ o globalnom problemu, u drugim državama za razliku od Crne Gore, kaže, ulažu se mnogo veći napori da bi se taj problem riješio.
“Postoje različiti oblici nasilja, koje često ni žene ne prepoznaju. Zato moramo o njemu mnogo govoriti kako bi ga lakše prepoznali i objelodanili”, smatra Zeković.
Najlakše se dokazuje fizičko, ali su, naglašava, i drugi oblici (psihičko nasilje, zanemarivanje djece…) dokazivi.
Komentarišući gest Italijanske Vlade, koja je uvela “prihod slobode” kako bi sa 400 eura mjesečno pomogla žrtvi nasilja da se odvoji od nasilnog partnera, Zeković kaže da u Crnoj Gori imamo drugačiju situaciju.
“Država samohranoj majci, koja ne radi i nema krov nad glavom, daje materijalnu pomoć od 80 eura, a kada toj majci oduzme dijete zbog nemogućnosti da brine o djetetu, nekome plaća 350 eura da ga uzme u hraniteljsku porodicu”, rekla je Zeković.
Da je taj novac usmjeren na pomoć žrtvama da se osamostale od nasilnika imali bi, kaže, manje djece u hraniteljskim porodicama.
Problem maloljetničkih brakova, upozorava, iako se uporno pripisuje romskoj zajednici nije ništa manji kod drugih naroda.
“Jedina razika je što u romskim zajednicama imamo problem kupovine mlade nevjeste. Problem maloljetničkih brakova izražen je na sjeveru – Plavu, Gusinju, Rožajama – i za njega, tvrdim, nemamo odgovor sistema”, poručila je Zeković.
Tu je, pojašnjava, slična priča kao kod nasilja nad ženama.
“Kad žena izjavi, ili se policajcu ili tužiocu, učini da će se ona pomiriti sa partnerom, tu se priča završava. Isto je kod dječjih brakova. Kada punoljetna osoba zavede ili odvede maloljetnu djevojčicu imamo situaciju da tužilac kaže “a što mi sve ovo završavamo, i njega kaznimo a ona će mu se vratiti”. Nekad su roditelji nemoćni jer joj se zabranjuje, a ona bježi, ali ni to ne smije da bude prepreka tužilaštvu, sudiji, policiji, ni nikome da se on abolira. Riječ je o kažnjivim stvarima koje ovaj sistem toleriše”, zaključila je Zeković.