Piše: Đorđe Šćepović
Ima nečeg ozbiljno poetskog u biću premijera. Uprkos zabludama, pjesnici su destrukcija. Oni neće obogaljiti samo sebe, već i sve oko sebe. Svaka znana i sveprisutna predstava o svijetu i stvarnosti biće srušena i razorena do temelja. Njihova svrha nije da grade, već da razgrađuju. Ako vam neko kaže da će pjesnici spasiti svijet, bez žalbe ga raspalite po lažljivoj gubici. Pjesnici ne stvaraju bolje svjetove, oni postojećima oduzimaju magiju. Ukidaju mogućnost da vjerujemo u obećani svijet, ili obećanu zemlju, kako god.
Pjesnik ne spašava, osim ako ubistvo iz milosrđa nije spas. Svaku nadu, svaku želju, svaki san o mogućem boljem, drugačijem, pjesnik će raspršiti poput đeteta koje duva u cvijet maslačka. Pjesnik ruši vaše kule od karata i vaše snove pretvara u prah. Prah prahu, pepeo pepelu, reći će anglikanski sveštenik dok se kovčeg s tijelom pokojnika spušta u zemlju. Ima nečeg duboko poetskog u Zdravkovom biću.
Dok poput Libera Markovića Zdravko “razbarušen zanosi dok hoda” i “dok ga mnogi poznaju po strasnoj ljubavi prema čašici”, morate priznati da ima nečeg bez sumnje poetskog u našem premijeru. Ili dok tragom Jesenjina, Liberove vječite fascinacije, obitava u zadimljenim krčmama ispijajući žestinu. Ili dok lupa šakom o stol derući se na nastavnike, koji bez glasa prihvataju prut i kaznu klečanja u ćošku. Jeste, pjesnici znaju i da galame. Kao što je jednom zagalamio pijani Brana Petrović kada ga je u nekoj od osnovnih škola jedan od učenika, na nagovor učiteljice, stidljivo upitao: A kada ste Vi, gospodine Petroviću, napisali prvu pjesmu? Brana ga je pogledao očima mutnim od alkohola i odgovorio: Što te, mali, boli ku…?!
Jeste, kažu da je baš tako bilo. Možda Zdravko nikada neće napisati Predosećanje budućnosti, ali u boemiji?! E, tu mu ni Brana ne može prići. Da je kojim slučajem Džarmuš upoznao Zdravka, vjerujem da junak Patersona ne bi bio vozač autobusa i pjesnik, već profesor Mašinskog fakulteta i poeta! A kako tek objasniti Zdravkovu nehajnost za garderobu. Svoju ili tuđu, svejedno. Kako malograđanštini objasniti da pjesnici ne mare za dreskodove, kravate, gaće. Da kravata guši, a pantalone obuzdavaju iskonske nagone čovjeka. Da se Zdravko pitao, i on i Nedimović pored počasne garde prošetali bi goli. Kao od majke rođeni.
Poezija je sloboda. A rekli smo da je Zdravko pjesnik. Poput mnogih pjesnika i Zdravko se okružio idiotima. Mada je bilo prilično davno, još uvijek pamtim riječi profesora s kojim sam razgovarao o Blažu Šćepanoviću i njegovom tragičnom kraju. Za one koji ne znaju, Blažo Šćepanović se 1966. godine utopio u Ohridskom jezeru. Profesor mi je tada rekao: Da nije bio okružen idiotima, to se ne bi dogodilo. Jeste, ima nečeg neobjašnjivo poetskog u Zdravku i njegovim idiotima. Oni razaraju. Zemlju pretvaraju u zgarište. Poput velikih majstora poezije i on se rve s jezikom. Pokušava da ga savlada, zadavi. Ne s bilo kojim jezikom. Crnogorskim. Isključivo crnogorskim. Želi da mu doaka, i to baš posredstvom svojih idiota. Pokušava da zamandali vrata jedine institucije, i danas i juče u Crnoj Gori, u kojoj se izučava crnogorski jezik. U kojoj crnogorska mladost može učiti o svom jeziku i svojoj književnosti.
I dok mi u čudu i podrugljivo gledamo u razbarušenog pijanca, taj pijanac nas u maniru najvećih pjesnika ostavlja bez riječi. Skamenjene nad svakim novim performansom. Naše bogomolje poklanja tuđinima. Našu zemlju predaje u ruke okupatorima. Ali, takvi su vam pjesnici. Dao bih sve, a ništa nemam, vapio je očajni Drainac. Takav vam je i Zdravko, dao bi i crno ispod nokta, a to je, priznaćete, izdašan dar!
A ako se neki dječak iz prve klupe i usudi da upita Zdravka zašto sve to čini, kladim se da bi ovaj petrovićevski odgovorio: Što te, mali, boli ku…?!