Zatvoreno poglavlje

Piše: Željko Rutović

Zatvorili su klerikalni apostoli poglavlje jednog kafkijanskog procesa za koje su vjerovali da ga neće nikad zatvarati. Četrnaest mjeseci po svojim mjerilima demagosko – palanački “oslobodioci” zatvarali su (van)institucionalnim putem đe su god mogli iskre nade uljuđenog građanskog društva i vrijednosti civilizacije smisla u kojoj politika podrazumijeva odgovornost ozbiljnih i odgovornih ljudi.

Kodno operativno šifrovani populističkom mantrom,”pomirenja” rasplamsali su klerošovinisticke vatre na čijim zgarištima  radikalne mržnje duha ostaje da svjedoči izranjavano građansko – sekularno društvo na koje se nemilosrdno, svim i svačim, u svakoj prilici atakovalo.

Takvo lice pubertetski umišljene namjesničke vlasti kaljalo je obraz Crne Gore ne hajeći  što svojom blamažom, odsustvom elementarnog dostojanstva, stila i državničkih manira ostavljaju ožiljke i na  licu onih koji su se umjesto njih  stiđeli  bruke koju apostoli nanose milenijumski staroj drzavi, nevoljno noseći  tegove  kulturološke tmine ovovremene političke istorije.

Tu tamnu , ružnu stranu vremena ovog i u njemu od strane SPC nametnutih_ zalutalih kvazi političara osvjetljavali su uporno, hrabro i dostojanstveno etički dostojnici slobodne kritičke javnosti koji se ne skrivahu ogrtačem “mudre ćutnje” iza koje (o)stadoše mnogi u dugoj liniji nezamjeranja svetosavskoj mantiji.

Da je bilo do griže savjesti davno bi se ta ćutnja probudila, da je do akumulirane ” mudrosti” već bi u naponu snage prozborila, a da je do državnih interesa građanske multikulturalne Crne Gore njoj bi podredili svaki svoj, lični, privatni, pa ma kakvim se imenom zvao, dozivao i pokazivao.

Pošto znamo da će ovdašnja (većinska) akademska, naučna, civilna, treba li reći elita (ali, elita ne ćuti) tihovati u nišama svoje samodovoljnosti, važno je i zbog nas i zbog nekog novog vremena opisivati sistemsku dubinu patologije jednog  proživljenog zlog političkog vremena.

Odgovore propasti urušavanja svega što imenom vrijednosti se zove, treba tražiti  podjednako u sociologiji, psihologiji, politikologiji, etici i estetici… čijim alatima će se otkčjučavati zadimljene sobe demagogije, populizma, primitivizma, klerikslizma, radikalizma, nepotizma…Iz tih soba dodavao se so na crnogorske  belvederske rane, vječne svjedoke slobode Vječne Crne Gore. Te mračne sobe htjeli su od Crnogoraca napraviti podstanare u sopstvenoj im kući, dovodeći u srce njene utrobe ružeći sjaj biljega istoriskog identiteta, ženu četnika i ine prolaznike namjerne obaviti  zadatke tuđih kuća i njihovih vlasnika.

Sve ovo i više od ovoga je važno kako zbog nas danas, tako i onih koji sjutra dolaze, da bi učili da na iskustvu nevolja, čitamo i tumačimo, osvjetljavamo argumentom i dokumentom vrijeme, njegove aktere, protagoniste i politike zadatka na štetu Crne Gore, eksperte epizodiste.

Vrijeme, kako samo ono zna, svemu će dati mjeru, pa i bivšoj četrdesetdrugoj Vladi koja je svojim nedjelom zatvorila jedno ružno parče istorije.

Na demokratski i civilizovano odgovoran način nikada više građanska i evropska Crna Gora ne smije dati šansu da se u dubini mraka viđenog ponora neko slično anticrnogorsko poglavlje otvori.