Zašto nema Vlade: Sex i Titograd

Piše: Andrej Nikolaidis

Kad nešto nećeš da učiniš, jer ne možeš, ili ti je skrivena namjera da uradiš upravo suprotno – uvijek se dobro pozvati na takozvana visoka moralna načela. O tome govori narodna poslovica: “Rđavome k**** i dlaka smeta”.

Vučić u vladi želi Dritana. Koji se o interesima Beograda, kako smo obaviješteni iz Vučićevih medija, najbolje brine. Stoga, kada Demokrate kažu „nećemo u vladi SD i Zenku“, to znači: „Spajiću, moraćeš u vladu pustiti Dritana“. Jer: ako nema SD-a i Zenke, a ni Fronta, Dritanovi mandati su jedini način da Spajić dobaci do 41.

Demokrate, dakako, Zenku i SD neće iz etičkih razloga: jer su bili na listi sa DPS-om. Ali u različitim koalicijama sa DPS-om, i to četvrt vijeka, bili su i Bošnjačka stranka, neke albanske partije, kao i HGI. Ne bi li etički još uzvišenije bilo saopštiti kako Demokrate u koaliciji ne žele ni njih? Tim prije što su te partije dio Dritanove vlade, koja je sa vlasti svrgla Demokrate a Bečiću ispod stražnjice izbila stolicu spikera parlamenta – i to glasovima DPS-a? Nameće se, međutim, pitanje: zašto, u etičkom mislu, Demokratama smeta to što su Zenka i SD bili na listi sa DPS-om, a da uđu u koaliciju sa Dritanom nije im smetalo to što je njega upravo DPS izglasao za premijera?

Politika je, međutim, igra paralogizama i sofizama, nipošto igra istine. Da se podsjetimo: paralogizam je nenamjeran pogrešan zaključak, za razliku od sofizma, koji je hotimično pogrešan.

Ishod paralogizma i sofizma posve je drugačiji: paralogizam vodi u gubitak vlasti i pad rejtinga, dok te sofizmi na vlast dovode i na vlasti održavaju.

DPS-ov zaključak da je za njih dobro da glasaju za Dritanovu vladu školski je primjer paralogizma. Kao što je to i čitavo brdo zaključaka do kojih je ta partija u svojoj dekadentnoj fazi došla: od toga da je mudro raditi kineski autoput, preko toga da je mudro donijeti „zakon o crkvi“ u izbornoj godini do toga da će dio većine od 30. avgusta preći na njihovu stranu i da će se DPS tako vratiti na vlast.

Današnja Crna Gora je, ionako, zemlja s onu stranu formalne logike. Ako bismo se poslužili narkotičkim metaforama, mogli bismo reći ovako…

Stvarnost koju je svojom vladavinom kreirao DPS bila je kokainska: sila, brzina, brutalnost, iluzija svemoći; Toni Montana iz „Lica sa ožiljkom“, sa tri kile bijelog na radnom stolu.

Nasuprot tome, stoji psihodelična, LSD-konstukcija uspostavljena 30. avgusta; svijet koji se rastače i ostaje bez središta, Crna Gora koja nije ni tradicionalna ni moderna, nego tek asocijacija na Zemlju čuda kojom baulja Alisa iz Kerolovog narkomanskog romana za djecu. Sve je moguće, sve je nepouzdano.

Crna Gora je zemlja pogrešnih pretpostavki. Na osnovu pogrešnih pretpostavki nije moguće donijeti ispravan zaključak. Recimo…

Iz podatka da je većina građana za članstvo Crne Gore u EU ne može se doći do pretpostavke da većina građana podržava takozvane „evropske vrijednosti“. Građani Crne Gore prosto misle da bi bolje živjeli u EU. Tako misle i oni koji dijele Putinove vrijednosti, kao i vrijednosti Saudijske Arabije ili Irana.

Iz podatka da EU kao datum ulaska Crne Gore u tu zajednicu navodi 2030, ne može se pretpostaviti da će tako i biti.

Niti su vrata EU za Crnu Goru otvorena, niti politička elita Crne Gore iskreno želi proći kroz ta vrata. Crna Gora je danas od EU dalje nego prije pet godina. Smijer kojim se Crna Gora kreće vodi od, ne ka EU.

Iz podatka da je Crna Gora u NATO ne može se ni pretpostaviti, a kamoli zaključiti da crnogorsko društvo dijeli „sjevernoatlantske vrijednosti“. Ne dijeli. Niti je dijelilo. Niti će u dogledno vrijeme dijeliti.

Iz podatka da je Crna Gora uskladila politiku prema Ukrajini sa EU i SAD ne može se uzimati zdravo za gotovo da je „Crna Gora na strani Ukrajine“. Nije. Većina građana Crne Gore je na strani Rusije.

Iz podatka da je Skupština Crne Gore donijela Deklaraciju o genocidu u Srebrenici, ne može se zaključiti da u Crnoj Gori postoji minimalan konsenzus o tome. Većina građana Crne Gore, naime, ne misli da se u Srebrenici desio genocid.

Podatka da je Crna Gora nezavisna država ne vodi ni ka pretpostavci ni ka zaključku da je većina građana za nezavisnost. Rezultat novog referenduma bi, u najmanju ruku, bio neizvjestan. Too close to call.

Pa ipak, „visoka“ se politika u Crnoj Gori vodi kao da gore navedene stvari ne samo da nisu sporne, nego su aksiomi. To stvara psihodelični efekat.