Za Antenu M
piše: Predśednik NVU Crnogorski zbor, advokat, mr Nikola Belada
Članovima 51 do 57 važećeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica regulisana su pitanja vjerskih pouka i vjerskih škola. Po odredbama navedenog zakona vjerska pouka se može izvoditi u vjerskim objektima, pri čemu to pravo ostvaruju i maloljetnici, ako su stariji od 12 godina, ukoliko su dali saglasnost, a takođe ako posjeduju saglasnost roditelja. Vjerska pouka sa učenicima se može izvoditi samo u vremenu kad učenici nemaju nastavu u školi.
Vjerska organizacija može osnivati vjerske škole, osim osnovne škole.
Programi, sadržaj udžbenika i priručnika ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom i zakonom. Vjerska škola može obavljati djelatnost ako je licencirana odnosno akreditovana kao obrazovna ustanova od nadležnog ministarstva, a nastavu može izvoditi samo lice koje ima dozvolu za rad u skladu sa Zakonom.
Smisao Evropske konvencije o ljudskim pravima ( član 2 prvog protokola) obavezuje državu na poštovanje prava roditelja da djeci osiguraju obrazovanje koje je u skladu sa njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Navedenim članom nije izričito određeno da država mora da obezbijedi ovo pravo, što znači da država može propisati neku vrstu ograničenja.
Poznato je da Evropski sud za ljudska prava posebno navodi da se naročita pažnja mora posvetiti zaštiti maloljetnika od bilo kakve moguće indoktrinacije (presuda Ciftci protiv Turske, jun 2004). Za sve odredbe Zakona o slobodi vjeroispovijesti koje regulišu vjersku pouku i vjerske škole Venecijanska komisija se izjasnila pozitivno ukazujući da navedene odredbe zakona ne izazivaju nikakvu posebnu kritiku. Uostalom i ostale odredbe važećeg zakona Venecijanska komisija je pozitivno ocijenila, a što ukazuje da su te odredbe u skladu sa međunarodnim standardnima i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Radi cjelovitog sagledavanja ovog pitanja potrebno je osvrnuti se na međunarodno pravo i praksu mnogih evropskih zemalja. Veoma dugotrajna rasprava vodi se oko nekoliko ključnih principa koje treba riješiti, a to su: pravo roditelja da školuje dijete u skladu sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima, zatim pravo djeteta na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, pravo na neizjašnjavanje o vjerskom uvjerenju, konflikt vrijednosnih sistema (kako objasniti učenja o evoluciji sa učenjima da je bog stvorio svijet) i sl.
Posebno se ukazuje na 2 međunarodna akta sa različitim tumačenjemima, odnosno davanju prevage pravu roditelja ili pravu djece. Po Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (član 2 i član 18) navodi se da je država dužna da poštuje pravo roditelja da obezbijedi djeci obrazovanje u skladu sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima, a po članu 14 Konvencije o pravima djeteta ukazuje se na pravo djece na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.
Pravna sporenja za i protiv još dugo će trajati, ali je primjetno da prevaga sa prava roditelja prelazi na prava djece.
Na primjeru Crne Gore može se pokazati zašto prava djeteta s pravom treba da dobiju primat nad pravom roditelja, posebno ako se analizira uloga djece u litijama koje je organizovala SPC po Crnoj Gori.
Svjedoci smo da su u prvim redovima bila djeca u kolicima i starosti do deset godina. Ukoliko su služili kao štit onda je to nešto najgore i poražavajuće za jednu državu. Čudno je da ljudi iz struke sociolozi, psiholozi, advokati, ljekari, nadležne institucije nijesu adekvatno reagovali i spriječili zloupotrebu djece u nacionalističke i političke svrhe.
Uporedno pravni pregled evropskog zakonodavstva ukazuje da postojanje vjerske nastave u školama ne narušava međunarodno pravne principe. Odnos države prema vjerskoj nastavi može se sistematizovati po različitim kriterijumima.
Tako se po sadržaju razlikuju države u kojima je nastava konfesionalna ili multikonfesionalna ili kognitivna.
U odnosu na način finansiranja postoje 2 modela i to finansiranje od strane države i finansiranje od strane vjerskih organizacija.
Kad je u pitanju obaveznost vjerske nastave poznata su 4 modela: 1) vjerska nastava je obavezna za sve učenike, 2) obavezna ili vjerska nastava ili alternativni predmet – etika, moral, 3) vjerska nastava je izborni neobavezni predmet i 4) ne postoji vjerska nastava.
Da ukažem na nekoliko primjera funkcionisanja vjerske nastave u pojedinim evropskim zemljama.
U Norveškoj vjerska nastava je multikonfesionalna i obavezna. Obavezan predmet je vjerska nastava i etičko obrazovanje. Predmet je obavezan i za djecu svih vjeroispovijesti.
Vjerska nastava u Švedskoj je kognitivna. U osnovnoj školi izučava se sa društvenim naukama, a u srednjoj školi postoji predmet – religijske studije .
Vjerska nastava u Njemačkoj je obavezna uz alternativni predmet (Etika). Vjerska nastava se organizuje za katolike, protestante, jevreje, muslimane ali na njemačkom jeziku. Odluku da li će pohađati vjersku nastavu ili etiku donose roditelji za djecu do 14 godina, a posle toga odlučuju sami učenici.
U Rusiji vjerska nastava se izvodi kao izborni nekonfesionalni predmet, mada se uglavnom izučava Biblija.
Do 1929. vjerska nastava u Italiji je bila obavezna. Sada je izborna, mada većinma učenika pohađa časove vjerske nastave koju drže sveštena lica i laici.
U Francuskoj je određen 1 dan u nedjelji (srijeda) kada djeca ne moraju ići u školu i taj dan upražnjavaju vjerske pouke.
Ne smije se preskočiti i učenje SAD o vjerskim poukama. Poznato je da je Zakon o vjerskim slobodama SAD već postao međunarodni standard, pa je zato bitan stav jedne od najsekularnijih država po ovom pitanju.
Ovo tim prije što na dolarskoj novčanici stoji ispisano „In God we trust“ (U Boga vjerujemo), da se američka himna završava pominjanjem boga, da se obavezne zakletva američkih funkcionera završava riječima „So help mi God“ (pomozi mi Bože) itd. Međutim, Vrhovni sud SAD je svojom presudom iz 1948. godine ustanovio nepostojanje vjerske nastave u državnim školama. Ovo samo ukazuje na zrelost jednog društva, jer se i pored navedene presude vjerske slobode i vjerska prava jednako i ravnopravno priznaju i štite bez obzira na bilo koju raznolikost prisutnu u američkom društvu.
Dok ovo pišem osjećam se poniženim i bijednim pred samim sobom. Ima li u ovom trenutku važnije teme u Crnoj Gori od ove o kojoj pišem. Naravno da ima, ali opravdanje za ovaj tekst je u činjenici da će se ovo pitanje ubrzo aktuelizovati. U ovom trenutku, moja obaveza, a i mnogih drugih i značajnijih od mene, je da se obratimo međunarodnim organizacijama.
Stid me i zabrinut sam što se radi sa Crnom Gorom ovih dana.
Na sceni je pravoslavni fundamentalizam, u srcu Evrope niče novi Iran. Nedostaje još da se javno promoviše revolucionarna garda SPC, jer je suštinski prodrla u sve sfere društvenog života. Ignorisali su i nipodaštavali sva moja upozorenja da Crna Gora postaje teokratska država pod okriljem SPC sa njenim zakonima svetosavlja, velikosrpstva i klerofašizma.
Moji tekstovi su posebno predmet pažnje aktuelnih „oslobodilaca, prosvetitelja, mantijaša i litijaša“, ali samo radi traženja osnova za podnošenje krivičnih prijava.
Civilizovana svijest i nezavisni intelektualci ne mogu vjerovati i razumjeti što se dešava u Crnoj Gori. Crna Gora je danas u svijetu predmet čuđenja, ismijavanja i zgražavanja.
No, trenutno porazno stanje me ne može obeshrabriti da i dalje zajedno sa drugima istrajem u očuvanju i zaštiti crnogorskog bića.