Krsto Andrijašević najpoznatiji je kao skulptor i majstor crteža. Bez ostatka je posvećen svojoj umjetnosti. Vijest da mu je dodijeljenaTrinaestojulska nagrada s odobravanjem je dočekana među njegovim kolegama i poštovaocima likovne umjetnosti.
Za Pobjedu je govorio o tom priznanju, djetinjstvu i stvaralačkim preokupacijama.
POBJEDA: Što osjećate nakon Trinaestojulske nagrade? O čemu razmišljate?
ANDRIJAŠEVIĆ: Malo me je strah od svega toga. Promocija monografije „Krsto“, pa uručenje Trinaestojulske nagrade… Nagomilalo se. Živom povučenijem životom i meni je sve to veliki teret. Moja je obaveza da pokažem poštovanje prema ljudima koji su me predložili za nagradu i ljudima koji su me smatrali dostojnim da je dobijem, poštujem nagradu i ono što ona simbolizuje. Ipak, sve je to za mene veliki teret. Kaže narod – teško je i gladnome i sitome. Tako i ja – teško je i kad dobiješ nagradu i kad nagrada izostane.
POBJEDA: Da li je, prije vas, u užoj porodici, bilo ljudi s umjetničkim afinitetima?
ANDRIJAŠEVIĆ: Bio mi je đed vješt s drvetom. Radio je u američkim rudokopima i teško se razbolio. Neka koštana bolest. Vratio se u Banjane. Umro je prije nego što sam rođen. Umro je 1941. Ja sam rođen 1948. Ništa od tog njegovog alata nije sačuvano. Ima i danas jedan stan (razboj za tkanje) što ga je on gradio. Svaki element je savršeno urađen. Volio bih da su moje skulpture takve.
POBJEDA: Da li je i na koji je način vašu umjetnost odredilo rođenje na selu? Kakav uticaj imaju pejzaž, priče, predanja, ljudska lica…
ANDRIJAŠEVIĆ: Ne znam. Čitao sam da jeste (smijeh). Izgleda da jedino ja ništa o tome ne znam (smijeh). Ja se, znate, bavim čovjekom. A čovjek je, makar, što se te proklete praznine u njemu i trica i kučine kojima sebi puni glavu – svuda jednak.
POBJEDA: Dakle, bez tih uticaja koji vam se pripisuju?
ANDRIJAŠEVIĆ: Da ja znam bez njih… (smijeh). Kad sam pošao u školu, brzo su primijetili da vješto crtam. U Bukvaru je bilo lijepih crteža. Sve sam to vjerno prenosio. Jednom sam bio bolestan 15 dana. Pokojni brat je bio u trećem, a ja u prvom razredu. Seoska škola i svi smo bili u jednoj učionici, sa jednim učiteljem. Krsto Nikolić nas je učio. Ja po bratu pošaljem domaće zadatke. Krsto kaže: „Boga mi Novače, ovo si mu ti crtao“. Brat mu odgovorio: „Učitelju ja to tako ne umijem“. Tako se pokazalo da nosim nešto u sebi. Kroz cijelu sam osnovnu školu od gline pravio ptice, ne znajući da je to umjetnost… (smijeh).
POBJEDA: Kad je došlo vrijeme za profesionalnu orijentaciju, kako su roditelji prihvatili vaš izbor da to bude likovna umjetnost?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nije bilo problema. Majka je već bila mrtva, nije dočekala da me isprati u umjetničku školu. Otac je razumio da slijedim svoj put. Nije se interesovao i nije znao što to znači. Poštovao je to što sam izabrao.
POBJEDA: Od planina, ko su vam u Balosavama, gdje ste rođeni, najbliže „komšije“?
ANDRIJAŠEVIĆ:Jargič i Biokov vrh. Krševit kraj. Obla Brda. Nema litica. Kad smo, kao đaci, obilazili Klobuk, mjesto na granici sa Hercegovinom kazao sam da mi je žao što kod nas u selu ne postoje takve litice. Pokojni me brat prekorio. Rekao je: A đe nađe stijene? Što ne reče da ti je žao što nema ravnica, kao u Vojvodini.
POBJEDA: vraćate li se u đedovinu?
ANDRIJAŠEVIĆ: Vraćam. Svaki mjesec pođem po petšest dana. Stoji tamo jedna velika kamena kuća, građena 1882. Pod tim krovom u jedan vakat živjelo je 21 čeljade.
POBJEDA: Kakav je vaš odnos prema Bogu?
ANDRIJAŠEVIĆ: U Boga vjerujem. I jutros sam bio u crkvi. Zahvalio sam se Bogu što je sve sinoć na promociji monografije, ovdje u Nikšiću, dobro prošlo.
POBJEDA: Često se oko Boga, među Crnogorcima, raspravlja. ima li ga? nema li ga? Ako ima otkud zlo? Kako se vi postavite kad se načnu te teme?
ANDRIJAŠEVIĆ:Gube ljudi vrijeme. Moj odnos Bogom se tiče samo mene. To je nešto između nas dvojice.. Što se to nekoga tiče?
POBJEDA: Što je čovjek? Može li od drugih sakriti od drugih ono što je?
ANDRIJAŠEVIĆ: Čovjek je najčešće ono što mora da bude. Nikad nije ono što bi mogao biti. Neko zna da se sakrije. Neko ne može. Ja ne mogu. Sve što sagriješim iskoči mi iz glave čim śedem sa ljudima.
POBJEDA: Živko nikolić je govorio da se svaki čovjek na kraju otvori i pokaže ko je? imate li i vi takvo iskustvo?
ANDRIJAŠEVIĆ: Ja nemam. Cijeli život možeš s nekim ljudima da provedeš, a da ne saznaš ni kakve su su im boje oči. Najvredniji su među nama oni bezimeni i nepoznati. Obični ljudi sačuvaju sebe. Nijedan se čovjek nije okitio uspjehom, a da prethodno nije izgubio sebe.
POBJEDA: Da li na vašim skulpturama ima nešto do vašeg autoportreta?
ANDRIJAŠEVIĆ:Ja mislim da nema.
POBJEDA: Govorili ste svojevremeno da je zemlja živo biće, a čovjek parazit na zemlji…
ANDRIJAŠEVIĆ: Moguće da je živa. Lava u središtu zemlje je njeno srce. Čovjek ima vatru u srcu kao što je vatra u srcu zemlje. I nije čovjek na zemlji parazit. Toliko je njih koji se vrijedno trude da se na njoj sačuvaju i opstanu. Baš se muče.
POBJEDA: Čovjekova glava je magacin. Što najčešće vidite u tom skladištu?
ANDRIJAŠEVIĆ:Ono što je bilo. Sve što život donese, skladišti se u glavi i srcu.
POBJEDA: Što istrajnije slijedite? Glavu ili svoje srce?
ANDRIJAŠEVIĆ:Čini mi se da je srce važnije. Tu obitava duša. Glava je rizična.
POBJEDA: Vaši su crteži lišeni draperije… Zašto?
ANDRIJAŠEVIĆ: Ne znam.
POBJEDA: Da li crteže i dalje radite isključivo u pozne sate?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nekad bilo. Noću spavam. U Parizu sam noću crtao. Nesanica.
POBJEDA: na određenim vašim crtežima dio kritičara prepoznaje elemente pornografskog. Kako to vidite?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nije to meni svojstveno. Pornogafija: Ne. Erotika: Da. Erotsko mi je privlačno.
POBJEDA: Iz tog ciklusa najdraži i najuspjeliji rad vam je…
ANDRIJAŠEVIĆ: Ne insistirajte… Stid me je od toga.
POBJEDA: Nema razloga. neke vaše radove u tom maniru smatraju nekim od najvrednijih umjetničkih u oblasti crteža i recentnoj crnogorskoj umjetnosti…
ANDRIJAŠEVIĆ:Neka ih…
POBJEDA: Dva su tipa skulpura koje radite. Jedne su grube, rustične, sa oticima udara glijeta. Druge su glatke. Kako nastaju?
ANDRIJAŠEVIĆ:Brat od strica, Rade Andrijašević, pomaže mi. Od velikih komada drveta, na selu, motornom testerom iskida odgovarajući oblik. Onda ja tešem i radim. Imam odgovarajuće alate, ali mislim da nijesam najvještiji zanatlija. Nekad ne pronalazim snagu da drvo uglačam. Kad privedem kraju, dovezem skupturu u Nikšić. Pomaže mi i Miško Čvorović. On je vješt i lijepo je uglača. Zahvalan sam mu. Mnogo mi pomaže. Na kraju se ponovo ja uključim s nekim finesama. I te, kako kažete, rustične i ove lijepo polirane, vrijedne su mi i imaju ideju dovedenu do kraja.
POBJEDA: Omiljene boje su vam?
ANDRIJAŠEVIĆ: Crvena i crna. I žuta zna da bude lijepa.
POBJEDA: Vaše slike pomalo su van fokusa interesovanja kritike i publike. Prevagu imaju skulptura i crtež…
ANDRIJAŠEVIĆ:Na studijama govorili su da sam najjači u slikarstvu. Desetak godina poslije boravka u Parizu ja sam slikao. Drage su mi boje. Imam ja odličnih slika. Janko Ljumović ih voli. Ima nekoliko mojih slika na kojima mu zavidim (smijeh).
POBJEDA: Zašto ste prestali da slikate?
ANDRIJAŠEVIĆ: Zaokružio sam tu priču. Tu dalje od onoga što sam dao, nijesam mogao dati.
izvor portalanalitika.me