U stroj za Vučićev boj

Piše: Slavko Mandić

Superćelijska autolitijaška oluja agresivnog odbrambenog mehanizma srbijanskog kolektivnog Vučića, na privremenom radu u Podgorici, planirana da krene sa Zlatice, najavljena snažnom šovinističkom grmljavinom, pretvorila se u „istorijsku“ bljak manifestaciju. Bolje reći prdnjavu.

Razarajuća u svom naumu ova zamišljena anakonda jedva da je do guštera dopuzala. Kao da se motivaciona „Odbrana izborne volje“meštrice Brnabić, preko domaćih patoloških stereotipa, izgubila i prosto izgorjela u pripremanom ognju koji je trebao mržnjom prema drugima da motiviše mase spremne za završni zmijski ugriz od čijeg bi otrova krepalo ljudski i čojski soj.

Slate su poruke srama na sve strana, kako bi se obezbijedilo fenomenološko uzdignuće poetike spremte se spremte ideologije, kojom bi se (ne)dostojno, kako i priliči mrkloj noći pakla, burno proslavila trogodišnjica pokušaja urnisanja Crne Gore, pod radnim naslovom „Crna Gora od lidera do besudne zemlje“. Poškropljeni motivom mantijaške svijesti pristizali su poput tramontane jedan po jedan troprstaški trbuhozborac vitlajući barjak serpski u kovitlac iz kojega se orila pjesma…i grakću crne ptice, na pravoslavnom krstu, opet se bude dušmani i psuju majku srpsku…U boj, u boj, ustani Srbine moj…
„Odbrana izborne volje“ posrnula je pred sopstvenom lažavinom.

U stroj da budu Vučićev broj, nijesu šćeli čak ni oni na koje se ozbiljno računalo. I to sigurno s pravom, jer je u njih ulagano da skoče kad budu prozvani kako bi se odgovorno ufatili u koštac sa vlastitom zemljom. Za ono što bi moglo uslijediti, u ne daj bože scenariju jada režiranog tamo đe krv tuđa nije problem, sigurno ne bi odgovarali domaće političke kukulomke. Zato su velikosrpske „patriote“ odlučile da zanijeme. Postalo im je toplije u Spajićevom krilu, razumijevajući da slučajni preśednik i koalicija Za budućnost Crne Gore imaju propadajuću prohodnost u polititički ambis, iz kojega, sigurno je, povratka nema. Bar za duži vremenski period.

Vučićeve Srbe u Crnoj Gori podupirao je slučajni, svom silinom svoje minijaturne političke veličine. I moći koja je na apsolutnom izmaku, ako je istinski ikad i bilo. On bi ih stavio u vlast, kako bi zadovoljio vlastitog vladara, ali njih u Crnoj Gori niko neće. Nije ih htio ni velikocrkveni Krivokapić a potom ni istorijski najbrže smijenjeni premijer, takozvani brat Abaz. Spajić je nastavio samo prirodni slijed. A po dubini i u Glavnom gradu arči ova družina kojoj nije potrebno da ih podupiru nikakve litije i nikakvi litijaši. „Ekskluzivni“ Vučićevi zastupnici Srba u Crnoj Gori žive potonju političku URU Dritanovu. To će postati svi budući izbori, dok ova grupacija ne uvidi neophodnost transformacije kojoj će se predati u potpunosti.

Litije u slavu slavne „pobjede“ bile su samo prvi tropstaški čin vasionske manifestacije kojom je trebalo sve da se promijeni u korist vučićolikih predstavnika vrste. Drugi, manje ozbiljan i ni malo zahtjevan bio je pojavljivanje slučajnog na racionalnom javnom servisu, koji ga je ugostio da objasni zašto Spajić nije dobar i kako bi mnogo bolje rješenje bilo da je on na njegovom mjestu.

Veličanstvenu proslavi „oslobođenja“ Crne Gore svojim blagodarnim odgovorima na dogovorena pitanja upriličio je iste večeri Jakov, slava mu i milost. Vučićev nepokolebljivi krsnoslavski kolač saopštio je vlastito sagledavanje kršenja izborne volje naroda. Iz njegovih odgovora očitovala se spremnost da on bude Spajić umjesto Spajića. Možda bi i bio da je brat Abaz odradio posao kako je i naumio. Ono, śećate se sa Do Kvonom, kad je Spuž bio aktuelan. Da je to učinjeno tada kako je trebalo, ovaj ne bi mogao biti mandatar i stvar bi bila gorova. Jakov bi sve to zajedno bio.
Vlada koju bi on načinio bila bi dijametralno suprotna od ove koji njegov dojučerašnji politički brat namjerava da pušti u život. Jakov bi u Spajićevu vladu sve osim DPS a. Doduše bez mandatara ako je ikako moguće, jer bi mu on samo smetnju predstavljao.

Sad je kasno, vidi to čak i laik. Mogao je sve da uredi Vučić da se malo više posvetio pitanju izbora nove crnogorske vlade. Mora da je mislio da je to gotova stvar i da će njegov provjereni politički iskušenik, nošen krilima raznovsnih Metodija, a moguće i Ćirila, završiti posao kako on kao bog zapovijeda.

Prevari, ujede ga guja. Vučko silni,nije mogao više da dobači od postavljenja Jakova za prešednika države. To mjesto je bilo rezervisano za Milojka, ali je Vučić opleo po njemu hvatajući ga u laž,preko svojih službi,da nema srbijansko državljanstvo. Zato je došao slučajni a Vučić mislio da je i sa Spajićem završio za sva vremena. Ali, nije. Pokazaće se da je ovaj razumio da mora sam da se bori ako misli da opstane. Jakov jeste preśednik, ali će on biti premijer. A što to u Crnoj Gori znači, naučio je posmatrajući činodejstvovanje brata Abaza. I sve ono što je iz toga proizilazilo.

Milojko je na toj medijskoj platformi, po kojoj je hodio kako je sam htio, prilično nevješto saopštavao koliko bi bilo važno da se uvaže njegova razmišljanja u formiranju nove vlade. Svi, osim DPS, ali se jasno viđelo da je njemu najviše stalo da unutra bude URA, njegov brat politički, od kojega uči svakoga dana, i ostaci Demokratskog fronta. Ostali i ne moraju. To je bio drugi prst od tri slavljenička posvećena trogodišnjem pokušaju urnisanja Crne Gore.

Onaj srednji, u kompletu, ostao je u Nikšiću. A i nije bio određen za kidanje slavkog kolača ni u litijama a i na platformi javnog servisa.

Treći je na vrijeme otišao. Brat Abaz pravo u Manilo. Plejmejker crnogorske košarkaške reprezentacije, otputovao je kao onda, na Olimpijadu, na dalekom istoku Krivokapić Zdravko i ekspert mu tada, Spajić Milojko. Nije poznato kojim i čijim prevoznim sredstvom i da li navijanje plaća njegova vjerna pastva?

Ili, kako on veli, o njegovom trošku, (uz moj dodatak), kolektivnim novcem, dok inflacija jaše po plećima našim. I još će žešće s sjeseni kad će nam zubi cvokotat od studeni svake vrste.