Krasile su ga naviše ljudske vrijednosti čime je zaslužio vječno sjećanje na njegov plemeniti lik i djelo, kazao je medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore doc. dr Zoran Terzić otvarajući komemorativnu sjedinicu koja je danas održana u prepunom amfiteatru Instituta za bolesti djece povodom smrti ljekara i humaniste dr Đura Musića.
“On pripada ljudima koji su se „imali rašta i roditi“. Svojim odnosom prema profesiji i ljudskoj patnji, posebno u najizazovnijim vremenima na ovim prostorima, dao je nemjerljiv doprinos crnogorskoj medicini i našem društvu u cjelini, kao i van granica naše zemlje. Medicina i humanitarni rad prožimali su sve aspekte njegovog života. Zato se njegovo ime i danas sa dužnim poštovanjem pominje ne samo u Kliničkom centru već i na prostorima bivše Jugoslavije”, naglasio je dr Terzić.
Od dr Đura biranim riječima i veoma emotivno se oprostio poznati crnogorski hirurga dr Miodrag Caro Pavličić koji je imao privilegiju da ga poznaje i sa njim sarađuje.
„Teško mi je, ali u isto vijrme i čast da Vam se obratim sa ovog mjesta i ovim povodom“ kazao je dr Pavličić.
Kako je kazao, iako je odlazak u sjećanje nama bliskih ljudi kao što je dr Musić neminovnost, kad se to desi osjete se zatečenim i žalosnim, jer su mogli imati više zajedničkog vremena, više zajedničkog svega.
“Sada kad pokušavam srediti utiske mogu konstatovati da na žalost nijesmo imali dovoljno, jer životne okolnosti nijesu dozvolile, jednostavno nije se dalo“, rekao je on dodajući da „Đuro Musić nije bio obična osoba, ali je djelovao kao da jeste. Srdačan, otmen, kolegijalan, uvijek spreman da bude prijatelj. Volio sam ga i poštovao, a znam da to nije bilo jednostrano. Nijesmo o tome govorili, to se osjećalo. Rijetko i u nekoliko rečenica mi je govorio o svom djetinjstvu, svojoj mladosti oskudnoj u svemu što joj pripada, veoma malo o ratnom i poratnom vremenu, školovanju i svojim doktorskim a kasnije hirurškim počecima. Nakon njegovog odlaska saznajem da sam bio privilegovan činjenicom da mi je hirurški učitelj bio skojevac, antifašista, član tenkovske brigade, koja je oslobađala veliku državu sa svojih 17 godina, da je jedva preživio pleuritis, završio medicinu prezirući svoje siromaštvo i teškoće koje ono nosi. Sve je to nosio kao sudbinu i hodao uspravno“ istakao je dr Pavličić.
Takođe kako je dodao, doktor heroj kako ga nazvaše, humanista, uvijek na strani malih, slabih i nemoćnih. Takvim se pokazao mnogo puta u svojoj hirurškoj karijeri. Hirurgija i pacijenti kojima je bio posvećen, su mu bili preči od svoje porodice za koju je bio ubijeđen, da mogu da se nose sami sa svojim obavezama i teškoćama jer imaju kapaciteta za tako nešto.
I bio je u pravu“, naglasio je on podsjećajući na višegodišnji boravak i hirurški rad dr Musića na hercegovačkom ratištu gdje je kao hirurg u penziji, kako je kazao, u nemogućim uslovima spasavao ranjenike i civilne žrtve rata govore o Đurovoj vjeri da radi prave stvari.
„Odbijanje da napusti avion solidarišući se sa putnicima, odbijanje da radi u vojnoj bolnici Meljine jer nije želio da nosi vojničku uniformu, rad bez naknade u sportskim klubovima, spremnost da za siromašne i nemoćne pokloni porodične stvari i mnogo toga još govori da se radilo o ličnosti sa izraženim principima, do kojih mu je bilo jako stalo i kojih se čvrsto držao. Svoju slobodu u svoj mikro kosmos je ljubomorno čuvao i sačuvao“ podsjetio je dr Pavličić dodajući da mu je dr Đuro Musić pomogao da se osjeti dijelom kolektiva, da se ne plaši i da se u operacionoj sali osjeća komotnije i zaštićeno.
Prema riječima dr Pavličića, on je to umio a ja sam u njemu osjetio tu ljudsku dimenziju, koja sa lakoćom ruši mostove koji dijele ljude.
“Omogućio mi je da hirurški rastem kroz operacije koje sam mu asistirao i savjetima koje sam uvažavao. Nije bio sam u svemu tome, podrazumijeva se. Bili smo hirurška porodica, seniori i juniori na istom zadatku. To vrijeme je teško ponoviti jer je bilo specifično po mnogo čemu. Bilo je to i vrijeme raspada države sa svim strahovima za budućnost i ubrzo praćeno mnogim žrtvama i velikom patnjom mnogih. Repovi tih događaja i takve politike vuku se do današnjih dana. Generacijski sudar je bio porodična stvar. Bili smo zajedno, zajedno radili, uspjesima se radovali jer smo zajedno ulazili u novu hiruršku orbitu koja je predstavljala izazov za sve nas. Operišući prvog teško ranjenog medicinskog tehničara iz Kliničkog centra nakon intraoperativne drame, dr Đuro me je zagrlio preko stola jer se iskreno radovao svakom i svačijem uspjehu. Tako sam uz Đurovu pomoć postao i ratni hirurg, njegov drug koji mu se povjeravao i podijelio sa njim mnogo briga, a i po neku tajnu“ emotivno se prisjetio tih vremena dr Pavličić.
„Dr Đuro Musić je tokom svoje karijere spasio mnogo ljudskih života u uslovima daleko od optimalnih. Nije bilo dovoljno ni ljudi ni sredstava. Kažu da svako vrijeme ima svoje ljude, a vrijeme o kojem govorimo je imalo i dr Đura Musića“, kazao je dr Pavličić i poručio porodici da bude ponosna na čovjeka, kako je naglasio „posebne snage, senzibiliteta, nezavisnog i slobodnog, koji je hodao ovom zemljom uspravno“.
„Znao je za nesavršenost sistema i nepravde i nesavršensoti ljudi. Sve je to procesuirao u svojoj glavi znajući da su to kategorije koje se ne mijenjaju lako na bolje. Ponekad bi umjesto komentara na pomenute teme, lapidarno napravio opservaciju na iste, na svoj način, bez želje da ikome sudi, ali dovoljno jasno sa njemu svojstvenim smislom za humor. Budite ponosni na čovjeka koji je kao hirurg uradio ono što je hirurška nauka od njega tražila i više od toga. Budite ponosni na čovjeka posebnog šarma koji je oko sebe širio neformalnost, koji je volio ljude i kojeg su ljudi voljeli“, zaključio je dr Pavličić i završio riječima zahvalnosti „mom prijatelju, kolegi i učitelju dr Đuru Musiću na svemu što je učinio za crnogorsku hirurgiju i na našem zajedničkom vremenu“.