Sukob proturske i procrnogorske struje u Kučima, na čijoj su strani bili Čejovići, a na čijoj Ivanovići?

Piše: Miroslav Ćosović

Na jučerašnji dan 1846. godine, beogradske Srbske novine (br 25) su objavile da se u Kučima desio oružani sukob.

PROTURSKA I PROCRNOGORSKA STRUJA U KUČIMA U VRIJEME PETRA II NJEGOŠA I KNJAZA DANILA

Objavljeno je da su se sukobila bratstva Čejovići i Ivanovići, a povod je bio politička borba oko pitanja kome će se Kuči prikloniti – Skadru ili Cetinju. Ovako su Srbske novine izvijestile:

“Ovde nedavno bio je boj među Kučima, tj. pobiše se prva dva plemena između sebe, Čejovići i Ivanovići. Ostalo je 8 mrtvi i do 15 ranjeni. Ovo su dve protivne strane, od koi jedna poteže na stranu vladičinu, a druga paše skadarskoga. Paša je svojoj strani opremio do 100 oka rakije i na svakoga ranjenika po 5 talira, i suviše ljekara. Paša strašno svoju stranu podpomaže: daje odelo, oružije, novce i obećava svagdašnju zaštitu.”

Istoričar Živko Andijašević u radu “Protiv plemenskog zaborava” (portal Montenegrina) piše o turkofilnoj struji u Kučima:

“Jedan od najranijih dokaza da su Kuči bili naklonjeni Turcima potiče iz 1842. godine. Taj dokaz je Njegoševo pismo Kučima iz 1842. godine u kome se, pored ostalog navodi: “Što se odbijate od svoje vjere i od svoje braće? Ja ću vama svaki lijepi način od svake stvari učiniti. Ne hćeste li vi k mene sada doći, a vi ćete jopet akobogda i po ružnom.” Ma kako tumačili ove Njegoševe riječi, zaključak je nedvosmislen: neki su se Kuči bili “odbili” od svoje vjere i od svoje braće. Tako barem tvrdi Njegoš u pismu koje je objavljeno 1953. godine.

Ako Njegoša smatramo nepouzdanim svjedokom ili intrigantom, postoje i pouzdani austrijski izvori koji svjedoče o turkofilskoj partiji u Kučima. Prema saznanjima austrijske diplomatije, koja je pratila prilike u crnogorskom okruženju, u Kučima su bile brojnije pristalice skadarskog paše nego crnogorskog vladike Njegoša. Sredinom 1845. godine u jednom izvještaju se navodi da je na Cetinje došlo oko 60 Kuča da bi izrazilo pokornost Njegošu, dok je u Skadar na poklonjenje pošlo 113 Kuča. U depeši zadarskog namjesnika iz 1845. decidno se tvrdi: “Postoje dvije partije u Kučima. Jedni Kuči žele da priznaju Njegoševu vlast, dok drugi hoće da ostanu pod turskom vlašću.” Ova depeša nastala je na osnovu preciznih informacija koje je zadarski namjesnik dobio od austrijskog diplomate iz Skadra. Na desetine dokumenata ovakvog sadržaja objavio je akademik Jevto Milović (1986).

Podgoričanin Filip Lainović, koji je u vrijeme knjaza Danila bio u diplomatskoj službi u Skadru, često je bio u pašinoj blizini. Desetak njegovih izvještaja o vezama između Kuča i Osman-paše nalazi se u arhivu na Cetinju, a podaci iz tih izvještaja saopšteni su u zborniku “Sto dvadeset godina od oslobođenja Podgorice” (Podgorica, 2000). Ako je knjaz Danilo zbog političkih razloga mogao biti pristrasan, Lainović nije. On je, jednostavno, bilježio ono što je kao obavještajac saznao, i ta saznanja dostavljao je knjazu na Cetinje.

Sve navedeno svjedoči da u vrijeme odmetanja djelova Kuča, Pipera i Bjelopavlića od Crne Gore, četrdesetih i pedesetih godina 19. vijeka, nema podatka koji bi ukazao da je njihova turkofilija isključivo posljedica represije Cetinja. Zato neće baš biti da je nasilništvo knjaza Danila gurnulo Kuče i Bjelopavliće u zagrljaj skadarskog Osman-paše. Izvori koje smo citirali potvrđuju da su neki Kuči u taj zagrljaj pali i prije knjaževe vladavine. Da nije kojim slučajem Njegoš organizovao kaznenu ekspediciju protiv Kuča, i time uticao da Kuči prekrste noge u Skadru? Čak i plemenski istoričari kažu da nije. Zar nije onda pošteno da se za brdsku turkofiliju potraži neki drugi uzrok? . . .

Slično je bilo držanje dijela Kuča prema Turcima i za vrijeme knjaza Danila. U pismu ruskom konzulu u Dubrovniku, jula 1854, dakle dvije godine prije “pohare Kuča”, knjaz Danilo sa žalošću konstatuje: “Od ovu stranu nekoliko vremena mogao sam se uvjeriti od više pouzdanij izvora kako skadarski zabit Osman-paša i ove godine kao prošlije pobunjuje dijel Kučah, Pipera i Bjelopavlića da se mene odmetnu, amo črez neki vjerolomnij glavara, obećajući kao što je naučio novac i bogato odijelo s oružjem.” U isto vrijeme, knjaz Danilo se žali i austrijskom okružnom kapetanu Dojmiju:

“Mnogi glavari od Kučah, Pipera i Bjelopavlića, po zlim nagovorom i bogatim mitom skadarskog zabita Osman paše odmetnuše mi se i protivo mene pobuniše nekoliko naroda…”

Napominjemo da je knjaz Danilo imao veoma pouzdane podatke iz Skadra o vezama između nekih plemena i Osman-paše, tako da ne može biti sumnje u tačnost informacija koje je dostavljao predstavnicima stranih država.

Ono što se na Cetinju znalo o uzrocima odmetanja Kuča od crnogorske vlasti najprije je pokušao da ukrije vojvoda Marko Miljanov. On je u svojoj knjizi “Pleme Kuči” naveo da je do crnogorsko-kučkog sukoba došlo zbog nepristajanja Kuča da plaćaju porez:

“U ovo vrijeme knjaz Danilo zatraži od Kuča da plaćaju danak i da im postavi sud. Kuči ne kćeše čut o danku, jer ga nijesu ni Turcima plaćali. Ovakav odgovor ražljuti knjaza Danila, te pošlje na nji veliku vojsku sa svojijem bratom Mirkom…”

Očigledno, vojvoda Marko je pokušao da prepravlja istoriju, ne bi li nekako ukrio neugledniji dio plemenske prošlosti. Kada su se pedesetih godina 20. vijeka ovom problematikom u svojim knjigama pozabavili istoričari Branko Pavićević i Tomica Nikčević, pokazalo se da je vojvoda imao kratke noge.”

POHOD MIRKA PETROVIĆA NA KUČE 1856. GODINE

Kao odgovor na dugogodišnje rovaranje unutar Kuča protiv Crne Gore, knjaz Danilo je poslao svog brata Mirka da sa vojskom, kazni i strijelja kolovođe-izdajnike, što je tada bio uobičajeni način zavođenja reda. Mirko Petrović je dva puta s vojskom intervenisao u Kučima, 1855. i 1856. Javnost je mnogo više upoznata sa Mirkovim pohodom na Kuče iz 1856. Tada je vojvoda Mirko, nakon što mu se dio Kuča oružjem  suprotstavio, upao sa crnogorskom vojskom u kučko pleme i izvršio žestoki zločin, a taj zločin je 40 godina kasnije preuveličao vojvoda Marko Miljanov, koji je u vrijeme dok je Mirkova vojska harala po Kučima śedio na Cetinju kao perjanik knjaza Danila.

Evo što piše Živko Andrijašević: “Inače o samoj pohari Kuča (1856)  prvenstveno se sudi na osnovu zapisa vojvode Marka Miljanova, koji je nastao krajem 19. vijeka, i u kojem se tvrdi da je izginulo preko 250 Kuča, od čega su preko dvije stotine bile žene i djeca. Naravno, današnjim plemenskim patriotama, koji bezrezervno vjeruju ovoj vojvodinoj bezočnoj izmišljotini, ne pada na pamet da potraže i neko drugo svjedočenje. Mogli bi da pročitaju spisak ljudskih gubitaka koji su sami Kuči napravili avgusta 1856. U tom spisku koji je objavljen još 1937. godine navodi se da je u Kučima ubijen 131 vojnosposobni muškarac, tri trudnice, pet žena i desetoro djece u kolijevci. Neka su ovi ljudi ponekoga i pridodali, to je ipak sitnica u odnosu na ono što je pridodao vojvoda Marko. Kao što se može zaključiti vojvoda Marko je ovom spisku pridodao preko dvije stotine žena i djece!” (Živko Andrijašević, Nacija s greškom, strana 42)

Malo je lično, ali moram reći, i ja sam (prema jedinom i mnogo puta ponovljenom malocuckom predanju), dalekim porijeklom Drekalović.

VOJVODA MARKO MILJANOV O PODJELI U KUČIMA

Vojvoda Marko Miljanov je ostavio zapis o kaznenoj ekspediciji Mirka Petrovića iz 1856. godine, iz zapisa se vidi sa su Čejovići koji su 10 godina ranije imali bitku sa Ivanovićima, predvodili protursku struju u Kučima. Kad je Mirko Petrović sa vojskom stigao nadomak Kuča, ovako opisuje vojvoda Marko:

 “Viši dio Kuča ojdoše kod Mirka na Moraču, a manji dio ne kće se odvojit’ od glavara i sveštenika, kojijema se smrt obećavala, a od brastva Čejovića ne ojde niko, no svi ostaše kod svojije glavara i popova. Oko glavara i brastva Čejovića skupi se nekoliko vojske u kojoj su bili i četrdeset podgoričkije Turaka, i ulogori se, prema vojske crnogorske i brcke, povr biočkije strana, da se bije, kad vojvoda Mirko krene s vojskom u Kuče…” (Marko Miljanov, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, II, Titograd, 1967, str 149)

Siguran zaključak za koji imamo i drugih potvrda je – do 1856. godine Čejovići su bili za to da Kuči budu pod vlašću Skadra, a Ivanovići da Kuči budu ujedinjeni sa Crnom Gorom.