Piše: Slavko Mandić
Kako se primiče zakazani datum ustoličenja srbijanskog popa u Cetinjski manastir, tamošnja Marićevska medijska šklopocija i uslugarski Vučićevi lažoidi ne prestaju da vrše neviđenu hajku na Crnu Goru, onu koja građanskim otporom ne dozvoljava da se raspomamljeni fašizam prostre po slobodarskom Cetinju i našoj državi.
Istovremeno, na takve besprizorne udare iz Beograda, koji prosto traže krv kao finalno rješenje za realizaciju srpskog sveta, ne skrivajući se pretjerano, ne reaguje crnogorska Agencija za elektronske medije. A toliko je sve jasno da nije potrebno nikakvo dodatno obrazloženje. Jer, kada vam neko iz druge države prosipa na tone mržnje mrežama koje možete da kanališete i da spriječite njihov ulazak na vlastitu teritoriju, a vi to nećete, kada se priziva kasapnica i šire monstruozne laži, a vi ćutite, onda i za to mora da postoji razlog.
Svakako da nije onaj koji iz Agencije saopštavaju kao zakonsku obavezu da Crna Gora obezbjeđuje slobodu prijema i reemitovanja audio-vizuelnih usluga iz država članica Evropske unije i drugih evropskih država potpisnica Evropske konvencije o prekograničnoj televiziji. Jer je ova obaveza vezana za poštovanje upravo evropskih standarda, koji beogradski mediji krše i uzduž i poprijeko. Ali ako gospoda iz rukovodnog tijela Agencije smatra da jeste, onda je neophodno da javnosti objasne za koju i čiju slobodu se zalažu i zašto ne primjenjuju krajnje i shodne mjere koje nijesu nepoznate kada je u pitanju zaštita usvojenih vrijednosti demokratskog društva? Pitaćemo ih svaki dan ako treba, jer ovo trovanje koje omogućavaju, utiče na razum naše đece, na njihovo zdravlje, a oni su nam najveća svetinja kojoj moramo biti predati svim svojim bićem. Ne kao država, jer ona to ne radi, iako bi morala, već kao roditelji i ljudi.
Ali, o institucionalnoj odbrani Crne Gore, suvišno je govoriti. Prosto me stomak zaboli od toga kako je „našim“ stručnjacima iz ove, kao i iz svih ostalih oblasti, veoma lako da dignutu ruku na Crnu Goru objašnjavaju demokratskom potrebom izjašnjavanja njihovih vlastitih ideja i namjera. Uvodimo li to novi politički oblik građanske autokratije koji bi se zvao demokratski fašizam, kome je dozvoljeno sve, što današnje iskustvo demonstrira, pa iz tog ugla gledanja Agencija i nema potrebe za nekim od vidova reagovanja.
Ipak, to je samo nama svojstveno, ali o toj očiglednosti ćute licencirani evropski licemjeri. Što bi svoju udobrost mijenjali za neka dodatna nerviranja i rješavanje balkanskih kliničkih slika, kad mogu u hladovini vlastitog nepotizma da uživaju blagodeti naopakog ustrojstva.
-Nije na EU da komentariše mjesto održavanja inauguracije lidera vjerske zajednice, kazaće ne trepnuvši portparolka Evropske komisije Ana Pisonero Hernandez, povodom predstojećih događanja na Cetinju, dodajući da Brisel traži široki međustranački dijalog, uz obavezno ubačenu floskulu, da je to neophodno radi prevazilaženja podjela…
Znaju o čemu se radi, ali ih je briga taman koliko i Porfirija Perića ili njegovog junošu Mićovića, jer da jeste obratili bi pažnju da čitav jedan grad ne želi Joanikijevo ustoličenje u svom manastiru jer je, kako kažu, nedostojan. O tome evropljani ni riječ. Makar javno, a ne vjerujem ni tajno. Po ovome što nam poručuju čitamo nenapisani slogan: Ljudska prava za Joanikija DA, ljudska prava za Cetinjane NE! Jer ako grad donese odluku da je nepoželjno ustoličenje mitropolita u svoj duhovni hram, kako je moguće da strana država i strana crkva to mogu da ponište. Može li to u Briselu, Londonu, Berlinu, Parizu ili možda Moskvi? Može li braćo evropska? Ćutite, jer bi vam svaki odgovor bio novo zastiđe.
Da li će Evropa zaplakati ako i kod nas krene kao 90-tih u Sarajevu? Da li će se tada prenuti i pokušati da ugasi požar? A zna se kako je teško kad se vatra rasplamsa i pretvori u buktinju? Što će onda biti važno gospođi Pisonero? Nije to dobro za Crnu Goru, ni za njeno okruženje a ni za Evropu. Ta cijena nema cijenu!
Zato use i u svoje kljuse. Dosta nam je Danajaca i trojanskih konja. Za svoju slobodu i čast Crne Gore naši stari su se borili na svoj način. I uspijevali da je ostvare kad su sile nadirale. Ova sila danas nije za potcjenjivanje, ali nije ni ona od koje bi moralo baš da zadrhti srce.
Tačno je da Crna Gora preživljava vrijeme pakla, a to nije samo zbog agresivnosti srbijanskih popova, Vučića i njegove kamarile, i ko zna koga još, već ponajviše zbog nesposobnosti domaće vlasti da sačuva državu i svojim mehanizmima odbrani ustavno-pravni poredak, našto se obavezala. Pitanje je da li to vlast radi namjerno ili ona više jednostavno nema moć da zaustavi posrtanje pa čak i mogući sunovrat, koji je svakako željena projekcija onih koji bi isti scenario za Crnu Goru poput onoga plasiranog krvavim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije 90-tih godina prošlog vijeka?
Možda bi vlast željela da izađe iz svega ovoga, ali kako kad je ona samo uslužni servis Beograda i Srpske pravoslavne crkve? Ne, to više nije moguće bez političkog pucnja koji bi morao da opali ministar policije, zabranjujući sve skupove na Cetinju, pa i ustoličenje srbijanskog popa. On i niko drugi, jer, kako je sam kazao, policija ne može da garantuje sigurnost građanima. Što više od toga treba? A ako je tačna informacija da je SPS kazala javno svojim vjernicima, posebno onima druge vrste, da ne dolaze na Cetinje, a tajno im saopštila da krenu pješke ka prijestonom gradu kad im se završi podgoričko litijanje, onda je zaista sva odgovornost na Vladi i njenim velikodostojnicima.
Zanimljiva je izjava šefa Srpske crkve Porfirija Perića povodom ustoličenja Mićovića. Ako se ne pita Joanikije Mićović, a ne pita se, jasno je svima, sigurno je da se Perić itekako pita. Dok svijet strahuje što će se dogoditi 05. septembra, on hladno saopštava da ne želi da se prlja i kalja svoj um takvim informacijama jer u Crnoj Gori postoji pravoslavna crkva koja ne pravi razliku među narodom. Jedino što je tačno u njegovoj izjavi je drugi dio rečenice u koju je Perić trebao uđenuti da se to odnosi na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Jer, dokazano je, ova srpska je napravila razdor i podjele među građanima naše države, jednako kao one na bivšem jugoslovenskom prostoru, koje su dovele do niza ratnih sukoba, ogromnog razaranja i preko stotinu hiljada izgubljenih života.
A Perić ne bi da se prlja. Kad su isprljali sve što su mogi, sad bi da ostanu čisti. To baš i nije moguće. Na sebi upućeno pitanje kako je moguće da jedan duhovnik može da bude nezainteresovan da li će se proliti i kap krvi na Cetinju, slijedi najednostavniji i potpuno tačan odgovor: On nije duhovnik! On je političar kome mantija omogućava da bogovski živi koristeći sve resurse i bogatstva kojima raspolaže i država i crkva.
Da li se Porfirije sjeća kako mu je država Kosovo, ona koju ne priznaje, dokazala da je država. Podsjetiću ga, jer je čovjek možda zaboravan. Htio je da se ustoliči u Pećkoj Patrijaršiji, ali mu je država Kosovo kazala da ne može jer je pandemija koronavirusa u punom jeku. Iz srca Srbije, sa Kosova, morao je u u beogradsku Sabornu crkvu.
Ako on nije mogao na Kosovo, Mićović zato može u srcu Crne Gore. Tamo đe mogu, oni čuda čine, kazao je jednom kosovski premijer Kurti! A Crna Gora lider po broju zaraženih i umrlih.
Zasijedalo je i Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Očekivano, ništa nijesu kazali što bi zavređivalo pažnju. Zabrinuti su, ali ništa dalje od toga. To je odgovor države.
E jada i tuge!