Piše: Vukašin Perović
Nije mi bila jasna emocija prema državi u kojoj živim.
Zašto ne razumijem one koji vole tuđu državu a mrze svoju?
Zašto toliko prezirem izdajnike Crne Gore?
Zašto je mene sramota kad nesoji sramote Crnu Goru?
Zašto oni koji napadaju Crnu Goru, u stvari jurišaju na mene?
Odakle nam toliko želje i upornosti da se odbrani Crna Gora?
Zašto srce zaigra na svaku crnogorsku pjesmu?
Zašto sam bio toliko ushićen kad sam shvatio da imam dvije majke?
Da li je zato svaki crnogorski praznik, moj praznik?
Da li su zbog toga svi koji vole Crnu Goru moje sestre i moja braća?
Je li zato svaka vjera u Crnoj Gori, moja vjera?
Zašto je Cetinje moj rodni grad iako u njemu nijesam rođen?
Zašto kad god mi je teško, pomislim na nepokoreni Lovćen?
Zašto su mi zastava sa orlom, krstaš i gaetuša, sinonimi za slobodu?
Zašto su svi crnogorski stradalnici moji preci i moji junaci?
Zašto suze Petrove đece teku niz moje lice?
Zašto kad god je meta Crna Gora, ja imam osjećaj da nišane u mene?
Zašto nož zabijen u Crnu Goru, osjećam u mojim leđima?
Zašto me boli svaka crnogorska rana?
Odakle toliko snage, ljubavi, patnje, ponosa, prkosa, odbojnosti i svake druge emocije, kad se pomene Crna Gora.
Ima li to kakve veze sa nacijom, državljanstvom i vjerom?
Naravno da nema. Sve je tako jednostavno. Nije Crna Gora naša. CRNA GORA, TO SMO MI.
Hvala dobri čovječe, ko god da si…
Ovaj lijepi tekst podsjetio me na Kranjčeviceve stihove iz pjesme Moj dom:
” I sve što po njoj gazi
po mome srcu pleše
Njen rug je i moj rug.
Mom otkinuše bicu sve njojzi što uzeše
i ne vračaju dug.”