Piše: Ivana Đukić
Kad imate ljude tako velike karakterom i duhom – kao što su: Adnan Čirgić, Sreten Vujović, Borislav Jovanović, i kad vidite da bivaju identičnim načinom sprovedene tužbe protiv njih – a iz njihovih samoodbrana izvedeni zaključci da su napadači napadnuti, ne možete, a da se ne priśetite atmosfere u skupštini – a onda je zaista teško ne donijeti zaključak da se zapravo radi o identičnom početnom centru. I radi se po šablonima. Utvrđenim. Naći nekoga ko neće biti ,,direktno involviran u strukture koje su ga instruirale” – pa onda namamiti sve pravosudne mehanizme da budu toliko revnosni da momentalno odreaguju, a zatim stvoriti sliku da je redosljed događaja zapravo bio obrnut. Da je posljedica uzrokovala uzrok.
Šta je zajedničko gore pomenutima?! Nepotkupljivi intelektualci. Individue gorostasnih karaktera i nevjerovatne moći samoodržanja. Šta ih još povezuje?! Ogroman trud i rad, zasnovan na objektivnim, materijalnim dobrima, intelektualne svojine, koju nesebično dijele sa svojim narodom. Dalje, što im je do nevjerovatnosti (za današnje doba hiperprodukcije, jeftinijh stavova, izvrnutih konteksta, izvađenih iz konteksta) zajedničko u pogledima?! Izrazito su, do u detalje zavisni od činjenica – koje publikuju. Kako ,,prevazići” postojanje ovakvih gorostasnih figura – ako već ne možeš, a očigledno je da ne možeš, da ih kupiš?! Ako već ne možeš da ih naćeraš da toliko neprincipijelno rade za tebe – bez izuzetaka?! Pa da, postoji jedna stvar, na koju će najviše odreagovati, jer su, naravno i više nego ljudi od ugleda: napadneš ih javno! I to obično nekim isfabrikovanim sadržajem – toliko nebuloznim (tipa: humanost Borislava Jovanovića se mjeri beskrajem, a napadneš ga da je taj čovjek prijetio smrću). Zatim, istrgneš, to obavezno, i to temeljno, iz konteksta, cijelu tu priču, zbog koje je navodno ,,napadnuti napadač” – krenuo u okršaj (tipa – Kažeš Sretenu Vujoviću, da je sin podnosioca krivične prijave, kome on predaje, ugrožen lekcijom u toku časa i to u sred Crne Gore – o Njegošu koji je ispredavan kao najveći pjesnik ove zemlje – pritom zanemarivśi činjenicu da je na jednom naučnom skupu zlurado govoreno tome i poslije trebalo bezbroj ,,seansi” – ne bi li se dokazala besmilenost iznešene tvrdnje da je Njegoš (a ne biblijski autori, recimo) – ,,genocidni pjesnik”.
Ili, na primjer, napadneš cijeli portal. ,,Aktuelno” – recimo. Ili tražiš da,,Pobjeda”, bude ugašena, a nepoželjna sadržina pomenutih portala izbrisana. Ili ti budeš taj koji će prijetnjama da ugrozi zaposlene u svim tim istim medijima (Neke bogomi, i ti zastrašiš smrću, “Skala radio” – Slavko Mandić). Kad sve to ne bude dovoljno zbog potrebe da se prebaci ,,na viši nivo” – angažuješ umjesto pojedinaca za napad – čitave organizacije. Pa se pojavi neka NVO, ni manje ni više, nego nazvana ,,NA DAMO CRNU GORU” – koja ima jedan jedini cilj DA ODBRANI CRNU GORU OD SAMIH CRNOGORACA – a na čelu koje je, sasvim slučajno i krajnje bi bio nedobronamjeran svako kod koga bi se rodila misao o tome da je ikako pocezano sa strukturom vlasti – Krivokapić – a da bude ,,manje vidljivo” – takođe krajnje nedodirujuće sa sadaşnjom izvršnom vlašću, direktorica je Vesna Bratić. Zatim metodom ,,slučajnog uzorka” – odabereš žrtvu i saspeš u nju sve ono što ćeš znati da će joj – zbog prirode i osobina koje ima – biti oduzeta ogromna životna energija, dokazivajući da žumance nije ni bijelo ni belo. Za svo vrijeme, koliko traju obračunavanja, a možeš računati i s posljedicama tog obračunavanja, možeš da spremaš neki novi teren – za neku novu tužbu (samo tebi znanu) i da se igraš ljudskim osobinama (između ostalog i potrebama da se tebi tobože – a njima – stvarno dokaže istina), koliko ti je volja. Tako se igra ključnim individualnim kvalitetima onaj, koji je sopstvene davno zagubio. Na taj način postaje potpuno nebitno da li je i na koji način (iako je to stvarno teško i zamisliti – a kamoli staviti u istu ravan) – Rajka Glušica protiv jednog Adnana Čirgića, ili Jovan Markuš protiv budnog oka ovog društva – Sretena Vujovića -sve je to identična, zakulisna – OBREDNA, pritom (moram jasno naglasiti) – radnja…
Neki to nazivaju veleizdajom. A ja vam kažem da bi veleizdaja, potpunim apsurdom, kao sredstvom djelanja, što je vrlo važno kao činjenica, na globalnom nivou bila uopšte i zamisliva, potrebna je podzemna radnja. Takva – u kojoj sve procvati racia – ne igraju nikakvu ulogu, a đe se svako slovo svodi na formulu za dekodiranje drugog značenja, ali ne i njegovog sopstvenog.