Radonjić: ”Pobjednici” izbora 2020. u svom revanšu ”braći” izgubili svaki ljudski kriterujum

Zanimljiva je i okolnost da su jedino “suverenisti”, što god to sada značilo, u državi Crnoj Gori, i u ovako “razgaljenoj” političkoj klimi ostali nepodobni za sagovornika o formiranju “stabilne” vlade evropske orijentacije, iako u platformi za te razgovore nije precizno rečeno što evropska orijentacija ovdje tačno znači, kazao je prof. dr Radovan Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Profesore, koliko znam, jedan ste od rijetkih autora, ako ne i jedini u našoj zemlji, koji početak sadašnjeg sunovrata Crne Goge ne vidi u promjeni vlasti na parlamentarnim izborima od 30. avgusta 2020. godine, već u kontekstu dešavanja u njoj i oko nje, od prije više od tri vijeka. Zašto ste uporni u toj svojoj tvrdnji, odnosno zašto mislite da je za rješenje problema o kome je riječ tako važno da se tačno zna kad je počeo?

Radonjić: Tačno je da sam uporan u tvrdnji da je ishod parlamentarnih izbora od 30. avgusta 2020. godine gotovo irelevantan za aktuelno skandalozno stanje u crnogorskom društvu i državi. Tačno je, takođe, da sam sasvim siguran da je taj fatalni proces čije plodove sada “uživamo” počeo prije više od tri vijeka. Tačno je i to da sam, nimalo slučajno, uvjeren da bez utemeljenog saznanja uvjerljive većine građana Crne Gore o tome kada je, kako i zašto započeo proces o kome je riječ, i koji je zakonito vodio nastanku njihove apokalipse danas, nikako nije moguće angažovati ih na prevladavanju te pošasti – a to je isključivo njihov posao u kome ih niko ne može zamijeniti. U tom smislu, dakle, valja striktno slijediti aristotelovsko načelo, da činjenice, čija se pozadina ne poznaje, najčešće ništa ne znače.

Znači li to da ishod parlamentrarnih izbora iz avgusta 2020, nije imao nikakvog bitnijeg uticaja na smjer i karakter društvenih procesa u Crnoj Gori poslije njih?

Radonjić: Ne, naravno. Znači, međutim, da kriza kroz koju prolazi sadašnja Crna Gora nije uobičajena i apartna (u smislu da je samo ustavna, samo politička, samo ekonomska i sl.), da bi bila rješiva, lako i brzo, nekom izbornom smjenom elita na vlasti i jednokratnom promjenom programa društvenog i državnog razvoja. Znači, takođe, da ona nosi u sebi sve te i druge izraze i odraze stvarnih problema u živoj magmi života građana, ali da je, više nego svima njima skupa, izazvana stanjem u onim predjelima duha koji se formiraju mitomanijom, selekcioniranim legendama i uopšte svim onim što je nerazumljivo i nedokazivo ali izuzetno utiče na formiranje, kako se to obično kaže, empiričke svijesti čovjeka, te da je za otklanjanje takvih uzroka krize, po pravilu, potrebno ne manje vremena od onog tokom kojega su oni stvarani. To, drugim riječima, znači da pomenuti izbori suštinski nijesu mogli znatnije uticati na karakter, odnosno smjer daljeg kretanja krize o kojoj je riječ.

O kojim se i kakvim se dejstvima tih parlamentarnih izbora na krizu radi, tamo gde ih je ipak bilo? Da li one, makar, nagovještavaju mogućnost da bi se učestalim izborima, kojima smo sada svjedoci, ipak, moglo doći do nekih pozitivnih uticaja na taj proces?

Radonjić: Mali su to uticaji i pretežno u trendu koji je neupitno i neumitno određen prije izbora. Radi se, naime, o nekim promjenama, s jedne strane, u opštoj poziciji i uticaju glavnih učesnica u tom izbornom procesu i, s druge, o promjeni odnosa građana prema programu strane koja je na njima pobijedila.

1. Tako, na primjer, koalicija predvođena DPS-om, kako se pokazalo, formalno je bila apsolutni gubitnik na tim izborma. Izgubila je, s jedne strane, moć kojom je raspolagala tokom tri decenije vladavine, kao i oslonac na SPC koji je u izvjesnim ranijim prilikama (doduše uz izuzetno visoku cijenu) ipak koristila, s druge. Osim toga ona iz izbora nije izvukla gotovo nijednu pouku od važnosti za naredno učešće u njima, uključujući i neko saznanje o stvarnim uzrocima krize u kojoj se, skupa sa Crnom Gorom, nimalo slučajno, našla. Ni u izborima, ni nakon njih, nije pokušala čak ni da shvati, a kamoli da makar donekle prihvati notorne stvari, tipa:

– da onaj ko hoće da stvarno (uspješno) upravlja jednim društvom i državom, mora imati ne samo optimalno definisan program razvoja tog društva i države, već i svoju dobro odmjerenu snagu, koja podrazumijeva i znanje i htjenje, da se se taj program, u objektivno datim okolnostima , ako ne sasvim, makar u nekoj zadovoljavajućoj mjeri i realizuje;

–  da htjeti produžiti trajanje te države obnovom njene nezavisnosti, a nemati “tri čiste” o njenoj istorijskoj prošlosti i okolnostima u kojima je i prije, i to u više navrata, i gubila i obnavljala taj status – naprosto nije moguće;

– da praviti velike planove o vraćanju svoje zemlje izvornoj tzv. “zapadnoj paradigmi”, a ne znati da se ta paradigma ne nalazi ni iza prevarnih petrovićkih kulisa, ni u arealima istočnog integralistričkog uklona, a uz to još i bezumno istrajavati na fami o izdajništvu crnogoroskih autora koji su tu ideju nudili u svojim djelima prije, ili uporedno s vodećim misliocima građanskih revolucija, znači samo jedno – upasti u kovitlac istorije iz kojega nema časnog izlaza;

– da se ni jedan oblik ili sadržaj političkog i etičkog posrnuća te koalicije, odnosno njenog predvodnika, ne može mjeriti sa (ne)umnošću odluke da se, radi sticanja većeg povjerenja biračkog tijela u posljednoj izbornoj trci za valšću, odrekne pominjanja njenog imena.

2. Drugi Veliki učesnik na parlamentarnim izborima od 30. avgusta 2020. godine (crnogorski Srbi predvođeni “majkom crkvom”), prošao je još gore od svog protivnika. Njega je pobjeda na tim izborima, a time i mogućnost da s pozicija vlasti vrati “milo za drago” Crnoj Gori zbog navodnog progona i nepodnošljivog položaja Srba u njoj, učinio toliko politički obnevidjelim da je u svom revanšu “braći” izgubio svaki ljudski kriterujum i elementarni osjećaj dostojantva. Samo iz takve pozicije mogli su stvarno nevino oklevetanom “bratskom” narodu nanositi udarce sračunate na totalni razor njihovog društva i države, kakvi su, na primjer, bili:

– uporna, snažna i neprekidna nastojanja da se gnusnim uvredama, izmišljotinama,  omalovažavanjima i falsifikatikatima dokaže navodna kvarnost, nakaznost i zločestost crnogorskog društva i države još od vremena raspada Dušanovog carstva, kad su odvajanjem Zete od Raške, a sebe od srpstva, pokušali da se osamostale – što im nikad nije uspjelo;

–  pokušaji da se grubim narušavanjem principa podjele vlasti u Crnoj Gori, izazovu zbrku i nered u funkcionisanju njene državno-pravne strukture i ovoj  saobrazne političke kulture, kako bi se lakše stvorio njihov melting pot “korisnog bezvlašća”, u kome će sve etničke Crnogorce i pripadnike manjinskih naroda “konvertovali” u “zahvalni materijal” za stvaranje velikosrpskog  državnog projekta, a time i njegove neosporive hegemonije nad svim djelovima bivše jugoslovenske države, odnosno Balkana;

– svjesni rad na lišavanju Crnogorskog parlamenta njegovih ustavom garantovanih prerogativa, odnosno degradiranja ove vjekovima uzorne ustanove na supotpisnika odluka koje donosi famozna, od svakog reda i zakona odmetnuta većina “40+1” iz avgusta 2020, uvjerena da čak ni legitimno poništenje njenih akata od strane Ustavnog suda neće uskratiti njeno pravo da na marginama sjajne i za njih nedostižno časne istorije svojih predaka ispisuje mrlje svojeg divljeg i neukog naknadnog pokušaja da se dopisuje, odnosno popravlja;

– upornim i bezobzirnim forsiranjem pojedinih inokosnih organa državne vlasti da podlačkim krivotvorenjem podataka o prošlosti svoje zemlje, stiču pravo da njeno kulturno – istorijsko duhovno i materijalno blago i bogatstvo, skupa sa znatnima djelovima njene izuzetno vrijedne državne teritorije, nekažnjeno prepisiuju u trajno vlasništvo stranih, u odnosu na Crnu Goru trdicionalno otvoreno hegemonistički i rušiteljski nastrojenih državnih, vjerskih i inih subjekata;

– stvaranjem uvjerenja kod građana (sličnih mafijaškoj psihozi ratnih stanja i strahovanja), po kojem političku silu u Crnoj Gori više ne čini redovno i efikasno funkcionisanje prinudnog poretka pod kontrolom države, koji je ustavom i zakonima priznat kao pravo, već su to postale kohorte nasilju sklonih grupa zorno predvođenih i štićenih autoritetom vitezova sudnje ure hic et nunc.

Takvom odbanom svoje tobož ugrožene slobode, i na njenom uspjehu ostvarenom vlašću nad Crnogorcima kojima su oteli čak i crkve, ne ustručavajući se pri tome da ih nazivaju talijanskom kopilađu, oni su gotovo masovno postali osobe s problematičnim osjećanjem časti i još problemačnijim reperima vlastite i opšte putanje “spasenja” hodom po taktu “stabilne vlade” koju će oni (s)tvoriti.

Rekoste da su parlamentarni izbori ipak ostavili izjestan trag i u dušama građana. Na što tu, konkretno, mislite?

Radonjić: Mislim da su građani Crne Gore, generalno uzevši, uprkos raznim njihovim javno i jasno iskazanim nezadovoljstvima datim društvenim stanjima i odnosima nakon “istorijskog preokreta” iz 2020, sada znatno uvjereniji u smisao i vrijednost onovremene pobjedničke političke platforme, nego su to bili 31. avgusta te godine, koji je uglavnom protekao u znaku njihovog egzaltiranog slavlja “najzad dočekane slobode”. Možda griješim, ali stvarno mislim da je tako.

Ipak, na kojim konretnim indikatorima ili činjenicama zasnivate Vaše, moram priznati, pomalo neobično uvjerenje? Kažem “pomalo neobično”, jer po pravilu, koliko znam, nijeste poznati po pogrešnim procjenama društvenih pojava i procesa i njihovih učinaka i  ishoda?

Radonjić: Prvo što me navodi na izloženo uvjerenje je neočekivano malo, blijedo ili gotovo smiješno reagovanje građana Crne Gore na mnoge neprilike, šikane, štete, neprijatnosti ili nepočinstva od strane “odgovornih”. Slično se ponašaju i sami “odgovorni”. Kad smo čuli ili vidjeli da se neko od njih izvinio za neku svoju grešku ili javno priznao krivicu?

Drugo, začuđuje izuzetno benevolentan odnos građana prema toku i ishodu nedavno završenih parlamentarnih izbora, iako sve to ne korespondira sa stanjem u društvu. Pogotovo u tom smislu pada u oči zadovoljstvo mnogih što su izbori protekli mirno (ne ulazeći u analizu zbog čega je bilo tako). Pri tome su mnogi, uključujuči i političke analitičare, za manju izlaznost na izbore kazali da je to posljedica zamora građana čestim aktivnostima te vrste, što je višestruki nonsens budući da zamor nikada nije uzrok čovjekovog odustajanja od borbe za veća prava, više slobode i bolji život – što izbori, i kod nas i u svijetu – i dalje jesu. Zanimljiva je i okolnost da su jedino “suverenisti”, što god to sada značilo, u državi Crnoj Gori, i u ovako “razgaljenoj” političkoj klimi ostali nepodobni za sagovornika o formiranju “stabilne” vlade evropske orijentacije, iako u platformi za te razgovore nije precizno rečeno što evropska orijentacija ovdje tačno znači.

Treće, veoma je interesantno kako, i na osnovu čega, partija koja je prije pola godine javno i s ponosom tvrdila da je svoju političku misiju ispunila činom potpisivanja “temeljnog ugovora” Vlade CG sa SPC, sada tvrdi da bez nje kao jednog od stubova nosača tog dila, ovaj ne može biti realizovan – iako bi trebalo da podrazumijeva posve antipodnu orijentaciju i akciju – i to od gospodina Spajića biva odmah, bez ikakvih problema prihvaćeno kao nešto savim normalno (mada ad hoc implicira neku i nečiju tešku prevaru). No da ne produžujemo ovu priču, koja sve više podsjeća na Crnu Goru kao ničiju zemlju oko koje se kao na nekom provincijskom pazaru kojekakvi kupci, nakupci i prekupci nadmeću oko toga ko će imati pravo na to da s njom licitira na nekom za stepenicu višem tržištu.

Gdje su u ovoj prči trojica “apostola”, i kakva je njihova politička, odnosno merkantilna uloga u, sad već možemo reći,” crnogorskoj igri  prijestola”?

Radonjić: “Apostoli” nijesu sasvim nov fenomen u crnogorskoj istoriji. Pominje ih Mark Bruner Sin, austrijski konzul u Skadru, krajem XIX vijeka, kad u jednom svom tekstu kaže da su “pravoslavne vladike, popovi i kaluđeri postali “ruski apostroli umjesto sluge bogopoštovanja”. Na tragu ovih su, u izvjesnom smislu, i 12 crnogorskih apostola iz 42. Vlade Crne Gore (Zdravka Krivokpića). Doduše, nije to jedino zajedničko svojstvo trojice apostola: Milatovića (šefa  države), Spajića  (vjerovatno budućeg šefa Vlade) i Abazovića (na neodređeno “odlazećeg” šefa Vlade i Ministra vanjskih poslova, a reklo bi se i budućeg visokog političkog funkcionera) – na koje vjerovatno mislite. Naprotiv, ovu trojicu apostola (kako se, po Bibliji, nazivaju neposredni Hristovi učenici) odlikuje još najmanje šest važnih zajedničkih osobina, koje daju posebnu težinu funkcijama na kojima se nalaze, ili će biti, odnosno njihovoj ulozi u savremenom crnogorskom društvu uopšte. Radi se o sljedećem:

1. Sva trojica su, kako i priliči njenim “apostolima”, veoma odani Srpskoj pravoslavnoj crkvi i sasvim spremni da izvrše sve njene naloge u odnosu na Crnu Goru, u prvom redu one koji se odnose na obavezu da u njoj iskorijene etničku “nekrst” i “fašistički nakot” i tako je “duhovno pročišćenu” privedu beogradskim gospodarima. Ta se “referenca” može uzeti i kao prilično jak i nedvosmislen indikator njihove stvarne privrženosti “evropskoj orijentaciji”, osobito sada kada se Evropa predano i temeljno angažuje na tome da religiju i religijsko ukloni iz svog duhovnog miljea, a crkve pretvori u objekte isključivo sekularne namjene.
2. Sva trojica su u crnogorski politički život stupili kao kadrovi SPC, selekcionirani u crkvenim objektima po volji njenih najviših duhovnika sa namjerom da budu “njihovi ministri u Vladi Crne Gore, što bi neki bolji poznavaoci te materije, bez okolišenja, mogli kvalifikovati kao eklatantno grubo kršenje Ustava Crne Gore, s obzirom na to da su tim Ustavom crkva i država u ovoj zemlji odvojeni.
3. Sva trojica su, kao visokocijenjeni vjernici dobrovoljno pristali da budu promovisani na visoke političke funkcije, što bi se sasvim lako moglo kvalifikovati kao teško ogrješenje o kanone njihove crkve, ali i o svjetovne zakone države Crne Gora. Dovoljno ilustrativnu i jasnu ocjenu o tome mogu naći kod svojeg starijeg kolege sv. Apostola Mateja, koji u čuvenoj Poslanici Rimljanima, inače prvom tekstu hrišćanskog Novog zavjeta, kaže: “Ne može se istovremeno služiti Bogu i Mamonu”.

Prevedeno na politički jezik, to znači:

1.  Sva trojica su prevarili (izdali) svog Boga, jer im kao pravim vjernicima nije dato da se  bave zemaljskim poslovima;
2. Sva trojica su prevarili (izdali) svoju zemlju, budući da su kao njeni građani prihvatili da budu vjernici strane okupatorske crkve, koja ne priznaje državu Crnu Goru, odnosno pristali da saobrazno nalozima “svetosavske” varijante njenog programa uništavaju sve što je autentično crnogorsko, uključujući i tu državu samu;
3. Sva trojica su svojom glavom i čašću jemčili, ili čak neposredno pomagli, “patriotski čin” ustoličenja novog mitropolita SPC u Crnoj Gori (početkom septembra 2021, na Cetinju), ne uzmičući ni od nauma da taj “veličanstveni čin” sramotnog ponižavanja svoje domovine, bude li trebalo, “ovjere” i ponekom crnogorskom glavom;
4. Sva trojica su bili jemci ili potpisnici famoznag tzv. “temeljnog ugovora” Crne Gore sa SPC, po našem uvjerenju nesumnjivo najvećeg veleizdajničkog akta u istoriji ove zemlje, kojim se ne samo cjelokupno crnogorsko kulturno blago i istorijsko nasljeđe predaje u vlasništvo okupatorske tuđe crkve, već i po tom osnovu legalizuje i pravo  trajnog prisustva te crkve u Crnoj Gori, čime se Crna Gora, i de facto i de iure, lišava prava i mogućnosti da ikad više bude nezavisna i suverena država;
5. Sva trojica su se, prikriveno ili otvoreno, zdušno našli na poziciji potpisnika ili pouzdanih jemaca “podvlačenja crvene crte zabrane” DPS—u da eventualno učestvuje u formiranju “stabilne vlade” sa odgovarajućom širokom podrškom Parlamenta, iako se radi o političkoj stranci koja je pojedinačno imala najveći podršku biračkog tijela na nedavno održanim parlamentarnim izborima, a uz to je i jedina koliko – toliko evropski orijentisana veća politička organizacija u zemlji, koju slijede birači bar četvrine crnogorskih građana. Njihova odluka da ovu grupaciju ad hoc (u odnosu na eventualnu sudsku pesudu), proglase većim krivcem od svih domaćih i stranih, kleronacionalističkih i inih terminatora koji su u posljednjih trideset godina i po širini i po dubini uništavali Crnu Goru, skinula je i posljednji smokvin list sa groteske zvane “nova (stabilna) vlada”.

Razumije se, sva trojica “apostola” formalno mogu u razgovorima sa zapadnim diplomatama, da se do mile volje deklarišu kao najveći ljubitelji njihove kulture i civiliacije, odnosno njihovog načina života i nivoa zaštićenosti ljudskih prava i sloboda, pa čak i da izražavaju punu spremnost da će predano slijediti i ciceronovske principe i kriterijume “dobrih, hrabrih ljudi, ljudi uzvišenog duha”, za koje “ne postoji časniji razlog da se prihvate javnih poslova, do želje da se ne pokore nečasnima i ne dopuste da im uništavaju državu”. Stvarno, međutim, “apostoli” ne mogu biti drugačijima od onoga što suštinski jesu – relikt vremena zlog u kome su Crnogorci pod uticajem svojih mitropolita “jednom za vazda” naučili lekciju da je Crna Gora “bezuslovno odana Rusiji” zato što se nada “da će doći dan kada će diplomacija mučati, a ruski narod rješavati, pa to bilo i s mačem u ruci”.

Znači li to da je priča o putu Crne Gore ka Zapadu, jer Evropa je i ovo gdje se sad nalazi – završena?

Radonjić: I – da. I – ne.

Da – utoliko, što ne vjerujemo da postoji čudo (čuda ima samo u bajkama!) koje bi toliko brzo i tako radikalno preokrenulo Crnu Goru i njene građane s glave na noge i usmjerilo ih zapadnim putem o kojem smo donedavno sanjali.

Ne – jer postoji i “zapadni put” koji vodi ka “Bermudskom trouglu”, karibskom modro-plavom okenskom perostoru, u kome Danteov “deveti krug” predstavlja tek ulazna vrata u niže nivoe “vječnog blaženstva”. Tim putem bi Crnu Goru mogli da povedu nadobudni i arivistrički nadahnuti “apostoli”, kao prvi strateški moderatori oko sebe okupljenog aktuelnog pregovaračkog korpusa, pretežno satavljenog od, iz nekog (valjanog) razloga, naprasno “preobraćenih” putinovskih velikosrba  u “poletne proevropljane”. Čak bi se moglo reći da je to, u ovom trenutku, možda, jedna od izglednijih varijanti crnogorske “budućnosti”. Jer, ima se utisak da su “apostoli” – kako etički, tako i politički – odani jedino filozofiji života koju implicira Krležin sarkazam iz Balada Petrice Kerempuha: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu”!

(Razovor se nastavlja)

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta