Sinoć je u punoj sali FCJK predstavljena knjiga „Kontrarevolucija u Crnoj Gori – četnički i federalistički pokret 1941‒1945.“ autora Radoja Pajovića. Knjiga je objavljena 1977. i prikazuje ulogu i karakter četničkog i federalističkog pokreta na osnovu brojnih dokaza koje je autor prikupio iz relevantnih izvora.
Shvatajući značaj knjige za današnji trenutak u kome se nalazi crnogorsko društvo, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore inicirao je reprint izdanja jer je aktuelna i danas naročito ako se ima u vidu narastajući istorijski revizionizam koji saradnike okupatora iz Drugoga svjetskog rata želi izjednačiti s pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta.
Mr Sanja Orlandić u uvodnom dijelu istakla je savremene primjere istorijskoga revizionizma i zloupotrebu istorijskih činjenica te istakla da knjiga Radoja Pajovića stoji kao brana takvim nasrtajima.
Navela je da predsjednici opština koji danas odaju počast saradnicima okupatora i dalje ne smiju reći da su u pitanju pripadnici četničkog pokreta, već ih nazivaju „civilnim žrtvama“ jer znaju da četnička ideologija nije i ne može postati društveno prihvatljiva.
U ime izdavača, SUBNOR-a Crne Gore obratio se Stevan Radunović koji je kazao da je tema ove knjige danas možda još aktuelnija nego u vrijeme nastanka te je zahvalio domaćinu i istakao da je Fakultet za crnogorski jezik i književnost institucija koja treba da služi za primjer ostalim naučnoistraživačkim ustanovama u Crnoj Gori:
„Danas je FCJK rijetka institucija koja radi na promociji crnogorskoga jezika, crnogorske kulture i ukupno samobitnosti Crne Gore”.
Mr Jadranka Selhanović kazala je da je izdavanje reprinta knjige Radoja Pajovića, za kojom odavno postoji potražnja i naučna potreba, dokaz da su autora nadživjela njegova djela. Selhanović ističe da je poznato da je Radoje Pajović knjigu pisao u vrijeme stabilnog jednopartijskog režima, kada je bilo poželjno bacati drvlje i kamenje na sve njegove protivnike – žive i mrtve, a to znači i na četnike i federaliste:
„Mogao je Radoje Pajović ocrniti četnike i federaliste, i još im pridati duplo, optužiti ih i za ono što nijesu krivci ili pripisati im ono što nijesu bili. Za takvu nenaučnu diskreditaciju političkih protivnika ne bi se našao neko da mu prigovori već bi samo primao čestitke. Ali, Radoje Pajović to nije učinio”.
Selhanović smatra da i danas imamo česte pokušaje revizioniza, te da pojedini političari, istoričari i drugi javni djelatnici, žele nametnuti uvjerenje da je četnički pokret bio oslobodilački i nacionalni, a nikako zločinački i kolaborantski. Jedino mu ne spore da je bio antikomunistički, s čime se lako saglasiti.
„Ovakvom tretiranju četničkog pokreta smetaju jedino činjenice koje se nalaze u prvorazrednim istorijskim izorima”. Zato, kaže Selhanović, oni čine sve da izvore prikriju i obezvrijede, jer drugačije ne mogu laž premetnuti u istinu. Selhanović zaključuje da je ova knjiga brana ovakvim sramnim pokušajima: „Sadržajem, sudovima, podacima iz izvora, neoborivim dokazima, ona ne dopušta da se kolaboranti preobrate u borce za slobodu. Objavljivanjem njenog reprinta, ona je danas još prisutnija u našoj javnosti, i dostupnija novim čitaocima više nego što je do sada bila”.
Istoričar dr Boban Batrićević kazao je da se ova knjiga može svrstati u klasike crnogorske istoriografije jer je nezaobilazan izvor informacija o II svjetskom ratu u Crnoj Gori. Obaveza je današnjega društva da pronađe modele definisanja antifašizma kako bi se spriječile zloupotrebe onih koji rehabilituju četnički pokret i na taj način pokušavaju da ukradu dio antifašističkoga nasljeđa. Prije svega treba postaviti pitanje što je antifašizam i definisati ga u odnosu na Crnu Goru danas. Batrićević smatra da nijesmo napravili otklon na način da u eri rehabilitacije i zločinačkih ideologija mi ponudimo crnogorsku verziju antifašizma. Ne nacionalnu crnogorsku već građansku crnogorsku.
Kontekstualizovanjem politike do 1942. i od 1942. i tumačenjem dvije etape revolucije zatvaramo prostor za ogromnu zloupotrebu prošlosti i promovisanje četničkog pokreta kao pomiriteljskog jer revizionisti za alibi uvijek koriste činjenicu da su i komunisti sprovodili zločine.
“Radoje Pajović pristupa mudro i četničkom i zelenaškom pokretu, te on zalazi duboko u biografije pripadnika pokreta, zalazi u nijanse zelenaškoga pokreta i otkriva nekoliko frakcija, ali takođe bilježi da za razliku od četničkog pokreta, zelenaški pokret nema program, nema etnoinženjeringa, nema genocidne politike.” Zato danas treba tumačiti Narodnooslobodilački pokret ali ga staviti u današnji kontekst: “Mi idemo s istom socrealističkom konstrukcijom kad pričamo o antifašizmu, uvijek su tu petokraka, marame, trobojke a kada pogledamo prave istorijske izvore simbol 13. jula je crnogorska kapa, a znamo i da zastava ’41. nije bila trobojka već crvena s dvoglavim orlom.”
Uz to, kaže Batrićević, neophodno je i dekanonizovati komuniste:
„Dakle oni su bili ljudi koji su pravili greške i nerijetko radili zločine ali su u krajnjem bili na pravoj strani istorije i dali nemjerljiv doprinos u borbi za oslobođenje Jugoslavije”.
Batrićević zaključuje da tekovine NOB-a treba uskladiti sa sadašnjim vremenom i iskoristiti, organizovati više debata i napraviti rebrendizaciju NOB nasljeđa zato što je to srž Crne Gore, crnogorskoga identiteta i crnogorskoga građanskoga društva.
Istoričar mr Danilo Kalezić se zahvalio organizatoru i dodao da je tragika Crne Gore što ovakav događaj ne bi mogao da se organizuje u Istorijskom institutu gdje je Radoje Pajović proveo svoj radni vijek te da je to mrlja na licu vlasti, ne samo ove već i prethodne. Kalezić smatra da kompleksnost ove knjige daje odgovor na pitanje zašto Crna Gora danas nema sveobuhvatnu Istoriju II svjetskog rata:
„Kao takva, Crna Gora je danas jedina država u Evropi koja nema takvu knjigu“.
Ova knjiga, ko je temeljno čita, pokazuje da crnogorsko društvo danas ne smije da pravi kompromise koje su pravili neki federalisti na početku rata. Ono što manjka crnogorskoj političkoj sceni i danas i u posljednjih nekoliko desetina godina to je odlučnost da se konačno napravi linija razdvajanja što su nacionalni, strateški i državni interesi Crne Gore. Zločini četničkoga pokreta nijesu samo reakcionarni, oni sprovode program etničkog čišćenja i nemaju ideološka lutanja, izuzetno su žilavi i posvećeni. Ono što mi živimo danas i o čemu Radoje piše, sprovođenje je te iste politike samo drugačijim sredstvima.
„Mi u Crnoj Gori nemamo tu vrstu problema da imamo negativnu refleksiju prema Komunističkom pokretu, ali imamo drugi problem, a to je da nekritički posmatramo taj pokret. Crnogorski nacionalni projekat još nije dovršen, moramo da povedemo računa da crnogorska nacionalana emancipacija, kad se stvore za to uslovi, bude utemeljena na Crnoj Gori XIX vijeka, na Crnoj Gori AVNOJ-a i na Crnoj Gori 2006. rasterećena bilo koje vrste kolaborcije”, zaključuje Kalezić.
Svaka cast Gospodo. Respekt.