Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Dana 24. januara 2024. godine, odlučih se da se sa Ivanovih korita uspenjem na planinu Treštenik na 1.489 mnv. Rano jutro, iako okupano suncem, nije moglo sakriti hladnoću sjevernog vjetra koji rasipa snijeg pepeljavac što je ranije napadao. Hodajući po snijegu Lovćena, shvatio sam da je svaki korak u ovakvim uslovima izazov za sebe, teško i naporno iskustvo koje ostavlja trag ne samo u snijegu već i u sjećanju. Prate me dvojica iskusnih kolega rendžera, Igor Kokotović i Željko Zvicer, dok zajedno gazimo put dužine 3,5 km od Ivanovih korita do vrha planine. Zimski pejzaž koji nas okružuje slika je neopisive tišine i mira. Stabla okovana snijegom stoje kao tihi stražari ovog zimskog kraljevstva, dok se u daljini nazire nejasna kontura planinskih vrhova. Svaki naš dah u hladnom vazdzhu pretvara se u maleni oblak, pridružujući se vječnom plesu prirode. Uspon je postajao sve strmiji a snijeg dublji, iziskujući dodatni napor kako bismo nastavili put. Igor i Željko, sa svakim korakom, dijele svoje bogato iskustvo i znanje o planini. Pričaju mi o skrivenim stazama, pričama koje su se ovđe tkale i o izazovima koje planina postavlja pred svakog posjetioca. Ova zemlja i sam Lovćen očigledno, čuvaju mnoge tajne, a mi smo tu da ih otkrivamo, korak po korak.
Dok se penjemo ka Trešteniku, naš uspon obogaćuje neočekivani poziv. Milutin Begović iz planinarskog kluba Subra i Željko Starčević, neumorni neimar parka prirode Orjen, javljaju nam se telefonskom vezom sa Orjena. Uz topao glas pun entuzijazma, oni nam šalju izuzetnu fotografiju – pogled na Lovćen sa Kosmaša, masiva Orjena, uhvaćen u cik zore. Fotografija koju su nam poslali predstavlja više od obične slike; to je trenutak u kojem se priroda budi, đe prve zrake sunca miluju vrhove planina, stvarajući spektakl boja i svjetlosti. Lovćen na slici izgleda kao da pluta u moru jutarnje magle, dok zlatna svjetlost sunca osvjetljava njegove obrise. Ova slika je simbol nadahnuća i ljepote prirode koja nas okružuje, podsjećajući nas zašto volimo planinarenje i istraživanje. Ovaj trenutak, uhvaćen na fotografiji, postaje dio naše avanture. Osjećamo se kao dio veće zajednice zaljubljenika u prirodu, povezani s onima koji dijele našu strast prema istraživanju i otkrivanju skrivenih ljepota našeg svijeta. Dok nastavljamo uspon, s osmijehom na licu i toplinom u srcu, zahvalni smo na ovom malom, ali dragocjenom doprinosu našem putovanju.
Kružna staza koja vodi od toponima Glade pored samih Dolova na planini Treštenik nije samo običan put, već stranica iz istorije, ispisana tokom burnih dana Prvog svjetskog rata. Ova staza predstavlja put koji je austrougarska vojska probila 1918. godine, u dužini od 7 km. Njen značaj nije bio samo u povezivanju terena, već i u strateškom smislu: Austro-Ugarska je koristila ovu stazu kako bi na samoj planini Treštenik, ali i na drugim strateškim i vojnim tačkama, postavila svoje jedinice, uključujući i artiljerijske snage. Prije ove vojne intervencije, staza je imala sasvim drugačiju svrhu. To je bila uzana, vijugava staza, utabana koracima drevnih gorštaka, kojom su njome vodili svoje ovce i goveda na ispašu. Ove skromne, gorštačke staze daju kontrast njenim kasnijem vojnom značaju. Kroz korake gorštaka i vojnika, staza je postala svjedok promjena, kako u načinu korišćenja zemlje, tako i u samom tkanju istorije same planine. Dok hodam ovom stazom, osjećam težinu istorije pod nogama. Svaki kamen na putu, svaki zavoj staze, priča priču o prošlim vremenima. U mislima vidim umorne vojnike kako nose tešku opremu, odjekuje zvuk topova i artiljerije, razbijajući tišinu planine. Sjetim se i svih onih gorštaka koji su položili život u temelje Lovćena za slobodu. Ali isto tako, vidim i slike mirnijih dana, kada su ovim stazama odjekivali samo zvuci zvona ovaca i koza i frule pastira. Danas, ova staza predstavlja spoj istorije i prirode. Dok se penjem njenim serpentinskim putem, vidim kako se priroda polako vraća i preuzima ono što je nekad bilo isključivo pod ljudskom dominacijom. Drveće rastu uz samu stazu, a divlji životinjski svijet neustrašivo krstari kroz ovo područje, ne mareći za granice koje su nekad postavljali ljudi. Hodajući ovom stazom, postajem dio priče o Trešteniku – priče o prirodi, istoriji i neumitnom toku vremena.
Dok polako koračamo ka vrhu, gazimo ivicom staze đe obrisi ispod snijega ukazuju na tesane kamene blokove. Neki od njih su poneđe urušeni, ali mnogi stoje stameno, baš kao onog dana kada su ih gorštaci, uz pratnju austro-ugarskih oficira, postavljali. Ti blokovi nisu bili samo obični kameni elementi, već ključni dio velike logističke operacije koja je imala za cilj postavljanje topova, opreme i municije na samom vrhu Treštenika. Taj put, nekad samo uska staza ispresijecana koracima ovaca i pastira, transformisan je u ključnu vojnu arteriju, vitalnu za snabdijevanje i pozicioniranje vojske. Hodajući po ovoj stazi, možemo samo zamisliti napore i teškoće koje su pratili takav poduhvat. Gorštaci i vojnici, pod budnim okom oficira, morali su se suočiti sa surovim vremenskim uslovima, strmim i neravnim terenom, težak teret prevozili su uz uspone i padove planine. Ovi kamene blokovi, sada djelimično skriveni pod snijegom, svjedoci su te istorijske epohe. Svaki blok ima svoju priču, odolijevajući vremenu i elementima, stoje kao tihi podsjetnici na prošlost. Ovaj pejzaž, iako miran i tih danas, odjekuje glasovima prošlosti – odjecima napora, rada i vojne strategije. Kako se penjemo više, teško je ne osjetiti poštovanje prema onima koji su gradili ovu stazu, i prema istoriji koju ona nosi. Ovaj put nije samo fizička veza između Dolova i vrha, već i vremenski portal koji nas vodi kroz složenu istoriju Treštenika. Na vrhu, osim očekivane fizičke iscrpljenosti, doživljavamo i emocionalnu dubinu, shvatajući koliko je prošlost duboko ukorijenjena u ovom planinskom pejzažu.
Na vrhu Treštenika, magičnog i moćnog, otvara se pogled koji obuhvata cijeli spektar crnogorske prirode – od plavetnila Jadranskog mora do kamenitih obronaka Lovćena, Babljaka, Štirovnika, preko živopisnih Blatišta, Ivanovih korita, pa sve do mističnih Tisovih ploča, Majstora, Rujiškog vrha, Majstorice, Đurđevca, Vjetrenog Mlina, Mali i Velji Bostur, Murakovca, Kruševice i istorijskog Cetinja. Ovo je više od puke panorame; to je kao otvorena knjiga bajki, đe svaki vrh, svaka dolina piše svoju priču u velikoj sagi Lovćena. Lovćen nije samo planina; on je bajka, misterija, istorija utisnuta u kamen i zemlju. Dok nas udari vjetra sve jače obavijaju, shvatamo potrebu za kratkim odmorom. Povratak počinje netipičnom, strmijom stazom, đe divljač još uvijek prolazi, ostavljajući za sobom tragove divljine. Obrisi snijega pepeljavca na našim licima svjedoče o teškoćama i ljepoti ovog putovanja. Dok se spuštamo, hučanje trešteničkih izvora i voda čini se sve bliže, gotovo kao da pripovijedaju svoje priče. U daljini, kao da vile, skrivene pod ovim lovćenskim pokrivačem, krišom posmatraju svakog prolaznika, čuvajući svoje tajne. U ovom trenutku, odvojeni od civilizacije, njenih zvukova i buke, okruženi bijelim, snježnim morem, svjedočimo nečemu što je veće od nas samih. Mraz i led koji su okovali Treštenik čine ga neizostavnom vremenskom dimenzijom, čekajući nove generacije koje će doći da dožive i cijene njegovu nesvakidašnju ljepotu. Ova iskustva na Trešteniku nisu samo trenuci prolaznog putovanja, već duboko iskustvo koje se urezuje u sjećanje. Ovđe, gdje se priroda i istorija stapaju, svaki posjetilac postaje dio vječne priče o Lovćenu, priče koja će se nastaviti pričati dugo nakon što se snijeg otopi i prvi proljećni cvjetovi procvjetaju na ovim planinskim padinama.
Dok se polako spuštamo prema izvoru Ivanova korita, umorna, ali ispunjena duša, u moju bilježnicu zapisuje još jednu priču o Lovćenu, dragulju Crne Gore. Sjedimo pored bistrog izvora, čija voda nudi osvježenje i trenutak mira. Ovđe, đe priroda susreće istoriju, svaki kamen, svaka kap vode ima svoju priču. Lovćen nije samo planina; on je živi svjedok vremena i promjena, svjedok borbi i mira, svjedok tajanstvenih priča i legendi koje su se prenosile sa koljena na koljeno. Ovđe, đe se nebo spaja sa zemljom, priroda pripovijeda o snazi i otpornosti o ljepoti koja nadilazi prolaznost. Kroz šum snijega Lovćen šapuće svoje priče – o gorštacima koji su nekad hodali ovim stazama, o vojnicima koji su se borili za svaki pedalj zemlje, o pastirima koji su pazili svoje stado. Svaki korak kroz ovaj krajolik je kao hod kroz istoriju, kao putovanje kroz priče koje su oblikovale ovu zemlju. Dok sjedim pored izvora, razmišljam o svim ljudima koji su prije mene posjetili ovo mjesto. Svaki od njih je ostavio dio sebe ovdje, u ovom svetom prirodnom hramu. Lovćen nije samo geografski entitet; on je entitet koji živi u srcima i dušama onih koji ga posjećuju.
Kako se sunce polako spušta iza planinskih vrhova, nebo se pretvara u paletu boja – od ružičaste do zlatne i ljubičaste. To je trenutak koji podsjeća na prolaznost, ali i na vječnu ljepotu koju Lovćen nudi. Ovđe, đe se priča završava, počinje nova – priča koju će neko drugi ispričati, dodajući novi sloj legendi i čuda koja Lovćen skriva. Dok se vraćamo, sa sobom nosimo ne samo uspomene, već i dio duše Lovćena. Priča o Lovćenu, ovom dragulju Crne Gore, nije samo zapis u bilježnici; to je priča koja se nastavlja živjeti u srcima i umovima onih koji su imali privilegiju osjetiti njegovu magiju. Lovćen je više od planine – to je simbol snage, ljepote i neukrotive duše divljine, koji će nastaviti inspirisati generacije koje dolaze.
Svaka cast Gospodine. Respekt.