Za aktuelno.me
Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. – iz Građanah (Riječka nahija)
Kad sam već kod ovijeh suptilnosti, i nešto teže opipljivih rabota – navešću i jedan (nadam se) zanimljiv detalj.
Prije približno kvarat od vijeka (25 godina), od jednoga kolege čuh – da je nekoja davnašnja studija (znavaše on i ime autora i godinu nastanka – mnim da je u pitanju 1972.) – pokazala da vaskoliki prostor u zahvatu ”Bloka 5” (i šire: put i sve do negdanje mljekare na istočnu bandu i – put i do Rimskog trga na jugo-zapadnu bandu) – ima vrlo moćna nepoželjna, tačnije reći – po zdravlje štetna zračenja iz zemlje.
Ja u to vjerujem – a isto se, naravno, mimo čovjekove volje, nažalost – može i ośetiti-doživjeti.
Što želim reći?
Kako se u nekim evropskim državama i ozbiljnim društvima, bez ovakvih studija, tj. prethodnih istraživanja u tomu smislu – ne ulaže u proces planiranja prostora i urbanizaciju (naravno, ni u gradnju) – upravo to je, u slučaju ”Bloka 5”, mogao biti dodatni razlog da se, uzimajući u obzir i poštujući rezultate takve studije, snagom urbane morfologije – stvori građeni prostor koji bi bio što humaniji, i koji bi u konkretnim okolnostima – što pozitivnije uplivao na njegove korisnike!
Urbana morfologija proučava fizički oblik gradova, koji se sastoji od: uličnih obrazaca, veličina, oblika i rasporeda ili postavljanja zgrada, gustoće stanovnika, arhitekture, etc.
Vrćem se na oni trg i/ili one pjacete od prije gornjega zbora o utopiji i negativnim uplivima iz zemlje.
Što gođ da je od ova dva urbana elementa gradnje gradova (trg ili pjaceta) šćelo biti izabrano, glede i u zavisnosti od urbanističkoga koncepta i konteksta – bilo bi odraz neophodnosti gradacije značaja prostora (ovo potonje: prostora – je množina).
Ono što je primaća ili dnevna soba u stanu ili za dom to je: glavni gradski trg – za cijeli grad; a ostali, naseljski-blokovski trgovi u pojedinim gradskim distriktima – za ta naselja-blokove.
Danas, i u potonjih 40-ak godina, u najvišem i ka’ cjelina (što je važno naglasiti) urbanističko-arhitektonski zaokruženom distriktu u gradu, njegovih cca 5.000 žitelja – nema svoje naseljske ”dnevne sobe”.
Trebaju li je imati?
Naravna je stvar da trebaju, i to fino uređenu – koja bi bila jedan od polova grada, ili dio njegove ukupne mreže polova, tj. preciznije rečeno – šire mreže sekundarnih gradskih trgova.
Da se ne bismo naopako razumjeli – uopšte ovđe ne mnim na neki klasičan ili spektakularan gradski trg, no u mislima imam – u arhitektonskom smislu dobro ili znalački formiran centralni javni prostor ovoga zisto veljega stambenoga naselja.
Dakle – to je trebao i mogao biti arhitektonski definisan prostor, u kombinaciji sa zelenilom i fontanom/fontanama, sa pravilno izabranim sadržajima u parternim etažama zgrada koje ga tvore.
Smatram da je prostor ”Bloka 5” dozvoljavao i još jedan princip ili mogući pristup u formiranju njegovoga urbanoga stambenoga tkiva, a to je – uz gradaciju podjela prostora na: javni, polujavni i privatni, što je (po mojemu mnjenju) – bilo zjelo (vrlo) potrebito.
Javno je ono vanka: ulica, trg, park, … (u manjem mjerilu i detalju: trotoarske površine pred trgovinom, pa i sama trgovina, …); polujavni su, tj. mogli su u konkretnom slučaju biti: oni atrijumi unutar pojedinih ”kare”-a, koji najviše pripadaju njihovim žiteljima – dok borave u tijema svojim dvorištima (kolektivnim avlijama), ili ih posmatraju: sa svojih taraca/balkona, kroz okna iz svojih odaja, znači – iz privatnoga prostora, koji čini treći segment ozgor navedene podjele.
Dobro je sa jedne bande svojega doma (ili jedine ako je tako rješenjem funkcije određeno) imati i ovo: polujavno.
Dostina našijeh urbanista o ovom: polujavnom – ne vodi računa, tj. podavno pozaboraviše na njega – da ne reknem: odavno pojma nemaju – što to bješe!?
Radi se o kvalitetu više u prožimanju čovjeka i prostora, ili – čovjekovoga doživljaja prostora, u odnosu na najčešću (nekad neizbježnu, a ponekad drastičnu-šokantnu i zbunjujuću) podjelu na samo: javno i privatno.
Ukratko: sve što ovđe opisah da se (i kako se) moglo postupiti, i prijeko je potrebito korisnicima građenih prostora, post festum učinjeh u nekoj ”virtuelnoj varijanti”, a jednomašice – povodom i s ciljem pokušaja oslanjanja na antropocentrično mjerilo, što znači: humanijega, vizuelno raznolikijega, emocionalno bogatijega, sadržajnijega i gradskotvornijega urbanističko-arhitektonskoga uređenja ovoga prostora.
No, u stvarnom-zbiljskom fizičkom prostoru ”Blok 5” je nešto sasma drugo od mojega viđenja.
Eto, to nešto drugojače naši studenti dok se školuju vide ili gledaju kroz ona okna od svojega fakulteta.
Sve vas, koji čitate ovi tekst, a osobito mlade koleginice i kolege (studente i one koji su teke diplomirali), uljudno molim da se, kad se zateknete u tom ”realnom naselju”, pomeđu ostaloga zapitate:
Može li iđe iko – ko pośeduje četiri zida u nekojemu od nebodera u ”Bloku 5”, primičući se onijema ka’ na pjat teke ”pomalo” usamljenim, nezgrapnim i hladnim neboderima, i ulazeći u one svoje ”fine” ulaze – imati ośećaj da se tu, u njima nalazi njegov: ”topli dom”?!
Ako može, ka’ autor ovoga teksta želim saznati: kako može?!
Za čovjekov topli dom (čini mi se) nije dovoljan samo dobar interijer i stvorena prijatnost u tom smislu, no je, valjda – važna i ono vanka, odnosno – đe se taj ”moj topli dom” nalazi, i kako je uređena lokacija, odnosno – kakvo je ostvareno prožimanje unutrašnjega i vanjskoga prostora?!
Naravno, ni oni žitelji okolnih i obodnih zgrada istoga bloka, zaradi svega ovđe napisanoga, nijesu baš u idealnoj situaciji – naprotiv.
Viši dio njih je u još nezavidnijem položaju, jer, povrh ostaloga spomenutoga, namjesto – ozelenjenih i uređenih dvorišta (lijepo odmjerenih dimenzija), i onoga tamo ”drugog lica” pješačke ulice, tj. dvornjih izgleda (fasada) zgrade/zgrada naspram ili preko ulice – iz svojih odaja moraju (cijeli svoj životni vijek, ili dio svojega življenja), svakodnevno gledati u one njihovom: oku neizbježne, umu neprihvatljive i emocijama odbojne nebodere.
Namjesto da tu odma’ dolje pred svojim ulazom, mogu iskočiti na prijatnu pješakovu pješačku ulicu unutar naselja, moraju – (vjerujem: ambijentalno neispunjeni i estetski ugroženi) nevoljno gaziti već spomenutom – običnom, (čak i danju) usamljenom i nedefinisanom betonskom stazom (ili nametnutom im ”ulicom” bez ulice), odnosno – bajagi glavnom pješačkom ”okosnicom” vaskolikoga naselja, koja ”povezuje” nebodere dok neometano ”teče” onom pustopoljinom.
Pa, i – onako smješteni-organizovani (pojedini) parkinzi pomeđu krila nekih od zgrada, svojim položajem i veličinom zauzete površine, ipak razdvajaju i udaljavaju korisnike-žitelje kvarta, i – tijem njihov doživljaj naseljskoga partera (i uopšte stvorenoga prostora) zanago čine dosta manje dopadljivim i prihvatljivim.
