Pogled na urbanizam ”Bloka 5” u Titogradu (I)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. – iz Građanah (Riječka nahija)

Znam, malina od vas će izdurati pročitati cijeli kritičko-teorijski tekst (svih njegovih šest djelova), čiji prvi dio slijedi u nastavku ovoga uvodnoga dijela.

Počesto je previše stručan (čak ponajmanje ovaj, prvi dio) i ka’ takav neće biti zanimljiv, liše (valjda) arhitektima i prostornim planerima.

Pa, sporad česa se onda odlučih da objavim tekst koji je 2019. godine već objavljen u stručnom časopisu Inženjerske komore Crne Gore ”Pogled”, broj: 29 (I dio) i 30 (II dio)?!

U časopisu ”Pogled” postoji rubrika STAV (nije zastupljena u svim brojevima).

Ipak, u do danas ižljeglih 40 brojeva časopisa ”Pogled” – jedino ili samo, ali samo ispod mojega teksta/STAVA (ispod oba njegova dijela), čiji je naslov jednomašice i naziv ovoga štiva – stoji:

”Rubrika STAV u časopisu Pogled namijenjena je objavljivanju tekstova, analiza, stručnih radova i ličnih zapažanja/komentara kada je riječ o događanjima/dešavanjima u svim sferama inženjerskih oblasti.

Tekstovi objavljeni u okviru rubrike STAV ne izražavaju nužno i stav uredništva.”

O čemu se ovđe (u gornjoj napomeni) radi?!

Kad iza ozgor citiranoga oficijelno i javno u pisanoj formi (i u stručnom dijelu) stane čak šestoro ljuđi i žena, potom se radi o omalovažavanju stručnosti i ličnosti autora, i ponižavanju objektivnosti sadržaja napisanoga!

U vezi s tijem do danas nijesam htio ništa preduzeti …!

E-mail kojim me tadanja (i sadanja) urednica časopisa upoznaje da je Uređivački odbor časopisa ”Pogled” prihvatio objavljivanje mojega teksta – obiluje izuzetnim komplimentima glede mojega stručnoga nivoa i vrijednosti napisanoga teksta.

Okle i čemu onda ovakvo podlo i kukavičko ograđivanje?!

Najprvo (prije odgovora na ovo pitanje):

Odgovorno tvrdim, jer pouzdano znam, da – niko od članova ili predśednice (tadanjega) Uređivačkoga odbora časopisa ”Pogled”, na svojim śeđama – kad je moj tekst u pitanju – nikad nije ni jednijem slovom spomenuo ozgor citirano (u bilo kojem kontekstu) !!!

Očito je, a drugojače ne mogu ni pomisliti nako – da je to: lična odluka i inkognita realizacija urednice časopisa.

Da li je ovo učinjela isključivo svojom voljom ili je neko ”zainteresovano lice” izvanka Inženjerske komore nagovorilo na to – nije od nekojega značaja.

Moj odgovor na postavljeno pitanje glasi:

NEZNANJE PROIZVODI STRAH, A STRAH DOVODI DO PREŠE DA SE NEZNAVENI OGRADI/ZAŠTITI DA GA ČESOVA STRKOTINA NE DOVATI (U OVOM SLUČAJU) OD STRANE POŠTOVAOCA LIKA I DJELA AUTORA URBANISTIČKOGA PLANA ”BLOK 5” – SPORAD OBJAVLJIVANJA TEKSTA U KOJEMU ZANAGO SILNO, ALI I NA POTANKO ANALITIČAN NAČIN – KRITIKUJEM KONKRETNO STAMBENO NASELJE, PA DA JE ONO TAMAN IZABRANO MEĐU PET NAJUSPJEŠNIJIH U DRUGOJ POLOVICI 20. STOLJEĆA NA VASKOLIKOJ PLANETI ZEMLJI.

No, nije ni to jedina (iako jest najviša) najblaže rečeno nekorektnost spram mene ka’ autora teksta, tj. načina njegove objave – ima još dvije posebice uboge (koje ovđe neću navoditi); ništa nije slučajno.

Jasno, do ovoga što u uvodu napisah ne bi došlo:

• da mi je, prilikom upoznavanja o prihvatanju objavljivanja mojega teksta, saopštena namjera Uređivačkoga odbora (opetujem, koja nikad nije ni postojala), ili mi se postavio uslov – da se citirano ograđivanje/napomena objavi (naravna stvar, tu bi naša ”saradnja” bila jedanak okončana);

ili, barem:

• da mi je gospođa urednica ikad odgovorila na e-mail iz novembra 2019. u kojemu je jasno pitah: zašto je to učinjeno …? (tadijer još ne znajući čije je ”maslo” u pitanju).

Kako za proteklih 31 mjesec odgovora dobio nijesam – mnim da sam se više no korektno strpio i zisto dovoljno načeka’!

O koncu uvoda, podrazumijeva se: sve bi bilo u redu da je taj toboš ”uređivački princip” dosljedno sprovođen kad su u pitanju svi autori i njihovi tekstovi objavljeni u rubrici STAV časopisa ”Pogled”.

Terako.

_______________________

U nastavku dajem na uvid i kritiku stručnoj i široj javnosti moj kritičko-teorijski tekst:

POGLED NA URBANIZAM ”BLOKA 5” U TITOGRADU

Uopšte nije svejedno đe se nalazi škola za arhitekturu – arhitektonski fakultet?!

Na kojoj lokaciji i u kakvom građenom prostornom kontekstu stoji ta nekoja kuća arhitekture?

Naravno, prije svega je (pa još kako) važno – u kojem ili kakvom gradu je ta građevina sazdana?

I – sve to zaradi toga što je vrlo značajno: kakvim ulicama (gradskim koridorima) studenti prolaze, da bi iz doma (kućnoga ili studentskoga) prispjeli na fakultet?

Koje sve arhitektonske okvire usput srijeću?

Ako ih ima – česovim parkovima gaze?

Kakve gradske ”ansamble” ili tipološke cjeline mimoilaze?

Ima li na tom putu mentalnih orijentira, koji studentu ”zbore” (recimo):

”Evo te na polovici puta i imaš još taman toliko do faksa”?

Ukratko, na čemu se sve u sopstvenom urbanom okruženju studenti ugledaju, tj. na česovoj se od domaće arhitekture i urbanizma, liše internet-ponude, budući/e arhitekti-ce u struci obrazuju?!

Naravno, svemu ovome prethodi đetinstvo – provedeno u nekojemu konkretnom prostoru (građenom ili, višijem dijelom – prirodnom).

Zamislite dijete koje odrasta (pomeđu svega ostaloga u svojem gradu) uz ”Fontana di Trevi”, u Rimu.

Zborim o umjetničkom dojmu arhitektonskoga okvira stvorenoga prostora, a ne o uplivu onoga dobronamjerno bačenoga okrugloga metala sa dna fontane na đecu, na njihovu maštu.

Ili – nekoje drugo dijete, koje odrasta neđe u podosta drugojačem i oblikovno skromnijem prostoru.

Neću nijedan od tijeh drugojakih i skromnijih prostora po svijetu bijelomu konkretno spomenuti, jer to, s moje strane – ne bi bilo lijepo.

Đetinstvo nije uopšte tako rđavo provesti ni uz: međe i doline, gore i šume, potoke i ozidane izvorske točkove, običnu seocku arhitekturu, koźe staze (ove staze čitajte: ulice) itd.

Zna ono taman na selu biti: lijepo i ljepše, i ne samo sporad čistijega zraka – svakojako, pa i mentalno – zdravije, no u (recimo): Rimu, Lisabonu ili Minhenu.

Uglavnom, svakoji student iz svojega kraja i sa svojim iskustvom u konkretnom fizičkom prostoru, a s ciljem studiranja arhitekture i dostizanja diplome privilegovanoga poziva/struke – zatekne se u tom nekojem gradu i, prolazeći onim nekim: ulicama, parkovima, blokovima, trgovima, … – stigne na taj nekoji svoj fakultet.

Jednoga lijepoga dana, diploma arhitektonskog fakulteta – biće (samo) dokaz njegove osposobljenosti (pravo učenje ga tek čeka): da projektuje, gradi i gradeći mijenja i nadograđuje površinu planete Zemlje, a njegova djela (izgrađene kuće) ”gledaće” vaskoliki Univerzum.

Zanago je to ogromna i krasna naša privilegija.

A, što li je u okolici zgrade toga nekojega fakulteta za arhitekturu?!

I – kojega fakulteta?

E, sad više nema pretpostavki niti uopštenoga pisanja – radi se o arhitektonskom fakultetu u Titogradu.

Kako će ovđe naprijed biti riječi isključivo o urbanizmu – zadržavam svoj stav (i, normalno – ostavljam svakom pomeđu vas svoj) o samoj arhitekturi ove kuće edukacije arhitekata/ica.

Ona u svojem okruženju po-stoji ka’ ”šaka jada”.

Ovo ”šaka jada” ima veze samo sa veličinom njezinoga (za sad izgrađenog) gabarita u odnosu na volumen ukupnoga kontaktnog okruženja, imajući podosta oduhe ili slobodnog prostora na njezinu svakoju bandu.

Okolni arhitektonski okvir je poprilično labav, tj. taj prostor je urbanistički gledano u znatnoj mjeri nedefinisan/nedorečen, ali im (studentima) barem afinitet do slobodnih i zelenih površina – ovđe nije ugrožen.

To je stvar umijeća urbanističkoga ”vaganja”:

natur (ili okrečenoga/pituranoga) betona u m3 – spram – zelene trave u m2

Za ovaj (ipak) labavi arhitektonski okvir ili nedefinisani/nedorečeni urbanizam, može biti opravdanje – to što pripadajući DUP-ovi nijesu realizovani, mada, mnim da ovđe ima i previše urbanističke neartikulisanosti ili neusaglašenosti.

Zgrade: Poljoprivrednoga fakulteta (i) Instituta za crnogorski jezik, ”profesorska”, The Capital Plaza, rektorata, zatijem – započeta građevina uz Cetinjski put, (pa, upraj onamo) Geološkoga instituta i studenskih domova, Tehničkoga fakulteta i buduća (nedokončana) fakultetska građevina pri džadi put Tološa – tako su raspoređene (pomalo i prosute) i toliko odmaknute da – naš arhitektonski fakultet u svojoj okolici zaista ima arije na pretek.

Što i nije slabo.

I – šarolika je to arhitektura.

Samo konstatujem – ne zamjeram.

Opetujem, svak ima i zadržava svoj stav o likovnosti njihovih fasada u brojitelju, dok – skupnoga arhitektonskoga imenitelja (inače) ovđe i nema.

Ništa strašno (čak i poželjno), a posebice normalno u gradovima čiji se pojedini njihovi djelovi grade s gole ledine tokom dužega vremenskoga perioda.

To je tako: na istoku (lijevo od studenata dok śede u predavaonicama-crtaonicama); put juga (kad preko praga svojega fakulteta izidu vanka); na zapadu (desno od studenata dok śede u predavaonicama-crtaonicama).

No – što im je za ‘rbatom ili put śevera?

Što ovdašnji studenti arhitekture vide kad se obrnu i pogledaju kroz ona fakultetska okna na tu – zadnju bandu?

Ugledaju ”Blok 5” – najveći graditeljski poduhvat u Crnoj Gori.

Znači – vide ono gradsko uspjelo spavaće naselje.

Ne prigradsko i ne na rubu grada, iako je tačno, da je, kad je planirano i izgrađeno – bilo na rubu grada.

Ako je onada (70-ih godina protekloga stoljeća) ovi distrikt bio planiran s promišljenim ciljem da bude, i ubjeđenjem da treba da ostane, samo spavaće naselje, u tom slučaju – mogu komotno bataliti lapis ili utuliti i zaklopiti ovi laptop.

Međutijem, ima samo jedan (mali) razlog zašto neću odustati od moje dalje ”pisanije”, a to je – što smatram da na ovoj lokaciji ovoliki distrikt, ni tada kad je planiran i izgrađen – nije smio biti (samo) spavaće naselje.

Dan-danji nekako nikako ne pristajem da je na ovom prostoru nastalo/niklo onakvo stambeno naselje.