Za aktuelno.me
Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah
Na začetku svoje knjige ”Savremena arhitektura – između stalnosti i promjena ideja i oblika”, čuveni profesor, akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, crnogorski arhitekt Ranko Radović citirao je M. A. Laugier-a (Ložije):
”Sve nije rečeno o arhitekturi. Ostaje još veliko polje istraživanja”.
To je bilo napisano davne 1765. godine.
Uz iskrenu nadu da mi neće biti zamjereno, sporad mojega ”futurističkoaga pokušaja” koji slijedi, ali i, prije toga – što ću dozvoliti sebi da napišem: da je na začetku treće decenije 21. stoljeća, u arhitekturi već sve rečeno.
Preostaju modifikacije postojećega: već izgrađanoga i (za sad) samo projektovanoga.
Odmah da budem još jasniji i tačniji: smatram da se u narednih nekoliko decenija ništa spektakularno novo u arhitekturi neće događati-dogoditi.
Kad se jednoga dana (tokom druge polovice ovoga stoljeća) bude dočekalo neko ”novo doba”, odnosno – dođe do:
dostim faktorima uslovljenim znatnim promjena načina življenja, prije svega uslijed moćnoga tehnološkoga razvoja, posebice saobraćajne infrastrukture – a, istodobno (ovo naprijed ne protivurječi prethodnom) manjom čovjekovom pokretljivošću u okviru istoga megalopolisa (ili megaregiona) sporad budućega sve većega prepuštanje radnih mjesta robotizaciji, tj. neminovnošću da se dio službenih-radnih djelatnosti u značajnoj mjeri obavlja iz svoja četiri zida, i tijem – mogućnošću organizovanja i realnošću zadovoljavanja višega dijela od čovjeku potrebitoga u urbanoj sredini – u okviru jedne multifunkcionalne velje kuće/kuća (što će biti vid poprilično stacionarnoga bitisanja) – tek tada će, paralelno ozgor opisanom, doći i do neke ”nove arhitekture” (novoga stila).
Zaradi buduće osobite zahtjevnosti konstrukcija, naravno – uslovljenih gorepretpostavljenim promjenama i proširenim sadržajem kuća – u osnovnom će glavni faktor-način sklapanja ili oblikovanja tijeh megakuća, biti neki: novi ozelenjeni konstruktivizam + objektivizam.
I tako … dok ne ”pasamo” u nebesa … (jasno, u fizičkom svijetu – da bismo se pravilno razumjeli).
Naravno, ovaj moj ”futuristički pokušaj” odnosi se na visoko industrijalizovane i tehnološki posebice razvijene zemlje.
Mi u Crnoj Gori ne trebamo strijepiti, niti se śekirati u smislu: hoće li se moje predviđanje obistiniti ili ne?!
Vrćem se u (sad već) 2022. godinu.
Danas imamo i, opetujem, neminovno će decenijama još opstati savremeni internacionalni stil 21. stoljeća, tačnije – dio njegovoga likovnoga izraza ili brojnih manira, kroz koje je sve u arhitekturi već stvoreno-ostvareno.
Da budem još konkretniji i iskren do kraja – u suštini, skoro sve su davno ”rekla” dva genija: Le Corbusier (Le Korbizje) i Mies van der Rohe (Mis van der Roe).
- Weissenhofmuseum im Haus Le Corbusier – Štutgart, Njemačka
- ”Barcelona Pavilion” – Španija (Ludwig Mies van der Rohe)
- Villa Tugendhat – Brno (Moravska), Češka Republika (Ludwig Mies van der Rohe)
Ova dvojica velikana postavili su temelj, ne samo onom što se planetarno decenijama događalo u arhitekturi polovicom protekloga stoljeća, nego se i danas, znači poslije zaboravljenoga postmodernizma – ogromno toga temelji na zaslugama i uplivu njihove arhitekture.
Tvrdim, od četiri ugaona krša u temeljima moderne arhitekture, sa (slijedi glavno) silnim odjekom u savremenoj arhitekturi – njih dvojica su ugradili čak tri krša.
I naš tradicionalni crnogorski stolovač odlično stoji na tri noge-oslonca!
To se najviše ogleda u dijelu, to jest – jednom od najaktuelnih ili najrasprostranjenih manira današnjega internacionalnoga stila, kojem ću ovđe dati naziv: post-postmodernistički-neokubizam.
Pod ovim uđenutijem ”postmodernistički” – ne podrazumijevam stilske odlike i/ili likovne karakteristike, nego, isključivo – vremensku odrednicu.
Znači, (za mene) niko – ni: Frank Lloyd Wright (Frenk Lojd Rajt) ili Walter Gropius (Valter Gropijus) ili Alvar Aalto (Alvar Alto) ili Ieoh Ming Pei (Jo Ming Pej), etc. – nije ostavio tako moćan slijed kao Le Corbusier i Mies van der Rohe.
Četvrti krš u temeljima – i – savremene arhitekture pripada višini drugih arhitekata isto iz perioda modernizma.
Želim reći, da – u potonjih 25-30 godina, arhitekti pobornici raznih varijanti savremene arhitekture, figurativno rečeno: zidamo zidove na tijema temeljima i poviše zidova modeliramo strehe.
Stalno će biti inventivnih individualaca koji će stvarati svoj likovni izraz-izraze u umjetnosti o kojoj ovđe zborim-pišem i, koji će, više ili manje, imati ”nasljednike” u arhitekturi, dok neki pomeđu njih vrlo teško ili nikako, jer je to prosto nemoguće – što je realno i razumljivo zaradi neponovljivoga ”viška” originalne kreativnosti pojedinaca.
Naravno, vazda će biti i onih, koji će uspješno ”voziti slalom” u arhitekturi, i tijem se priklanjati ”modnim muvama” kako budu nalijećale.
Tako nešto nije mimoišlo čak ni jednoga neosporno svjetski znamenitoga arhitektu čije je ime Philip Johnson (Filip Džonson) – kako u njegovoj stvaralačkoj fazi iz perioda moderne, tako i u doba postmoderne.
- Robert C. Wiley House – Konektikat, SAD (Fhilip Johanson)
Povrnimo se na prostor Crne Gore.
Ima danas nazočan pođeko od regionalnih vremešnih ”slalomaša” u arhitekturi (mladeži je (do jedne ure) za oprostiti), koji prave ”svoje” kuće (i) na crnogorskomu prostoru.
To su oni ”stvaraoci” koji nijesu dosljedni, tj. neprestanim promjenama skloni i vrcakanju u struci naredni-pripravni ”internetski pomodari”, najtačnije: plagijatori u arhitekturi.
Biće o ovom još riječi u kontekstu narednoga dijela teksta.
Glede na naš – zemljopisno i kulturološki – mediteranski prostor, a vaskolika CRNA GORA je prije i poviše svega MEDITERAN (ovo nikad – ni na tren, ni u bilo kojoj okolnosti – ne smijemo smetnuti s uma), i podrazumijevajući sve bitno i osobito što ta činjenica za arhitekturu znači, uz crnogorsko narodno-tradicionalno, tj. vernakularno graditeljsko nasljeđe, koje odlikuju jednostavni, čisti kubusi (lišeni detalja) i lakoga sagledavanja-čitljivosti: post-postmodernistički-neokubizam je, ka’ dio ili jedan od brojnih manira savremenoga (internacionalnoga) stila – najbliži ovdašnjoj istini u arhitekturi.
A, što je to istina u arhitekturi(?) – tema je za posebnu stručnu debatu.
Na śeveru Crne Gore, kose krovne ravni su skoro neizbježan (vidljivi) elemenat arhitektonskoga sklopa, što, naravno, niđe ništa ne mijenja u smislu kubistički jasnoga oblikovanja volumena i likovnosti dvornjih izgleda (smatrajući ovo važnim – ne šćah preskočiti da spomenem).
Mimogred, na ovom mjestu ukratko ću uđenuti jednu temu, koju ne želim izostaviti.
Dakle, u nastavku navodim primjer zaradi konstatacije koja potom slijedi.
Kako se među ozgor nabrojanim nalazi i Ieoh Ming Pei, da se skupa zapitamo: čija je arhitektura staklena piramida u Luvru u Parizu, koju je projektovao ovaj kinesko-američki arhitekt, ili – američki arhitekt kineskoga porijekla?
- Pyramide du Louvre – Pariz, Francuska Republika (Ieoh Ming Pei)
Svakako da je u pitanju francuska arhitektura (nalazi se na prostoru Francuske koja ju je i izgradila), ali – ona je i američka i kineska (zaradi toga što je tamošnje umijeće osmislilo i znanje stvorilo).
Iskazana tvrdnja mi služi ka’ paralela u oba smjera, znači:
- za jedan (manji) dio crnogorske arhitekture, tj. njezino postojanje na našem prostoru, čiji su autori po svemu izvanka Crne Gore, ali, i
- sporad jednoga (znatnoga) broja, više ili manje, značajnih arhitekata crnogorskoga porijekla (neki su i rođenjem odolen), koji su nastanjeni i stvaraju vanka Crne Gore, dok pođekoji od njih gradi i u Crnoj Gori (naravno, ima i onih koji nijesu više među živijema).
Mislite li da ovo nije tako važno?
O, pa još kako je važno!
Da li su Vam kod našega śevernoga suśeda koliko-toliko poznati mnogobrojni neumorni, drski ili bezočni udžbenički, enciklopedijski, vikipedijski (itd.):
- otimači doslovice svega važnoga i slavnoga iz crnogorske povjesnice, i
- prisvajači posebice svakoga regionalno ili planetarno čuvenoga ovdašnjega čeljadeta (i rođenjem i porijeklom),
od negda – i dan-danji; kako u kulturi, nauci i sportu – tako i u sveukupnoj umjetnosti, đe pripadaju arhitektura, arhitekti i arhitektice?!