Podizač erekcije ”srpskog sveta”

Piše: Boris Marinović

Prilikom posjete patriotskom skupu na Cetinju 12. 9. 2021. na Dvorskom trgu sretoh poznatog crnogorskog istoričara i profesora Rada Vujovića s kojim započeh razgovor čim su se za to stekli uslovi, a to je nakon što su utihnula skandiranja hiljada ljudi ’’Dritane, pe…u’’, koji je bio tako glasan da je onemogućavao bilo kakav razgovor.

Tema je bila energija i entuzijazam s kojima je Abazović pristupio pomaganju velikosrpskim šovinistima u stvaranju tzv ’’srpskog sveta’’ u Crnoj Gori, a koju nijesu imali drugi političari, njegovi uzori Rahman Morina i Sejdo Bajramović, čijim stazama je krenuo ovaj epigon.

Činilo nam se da je protivprirodno da jedan Albanac muslimanske vjeroispovijesti, s tolikom entuzijazmom pomaže one snage koje istrajno rade, ne samo na kulturnom, nacionalnom i vjerskom istrebljenju crnogorskog naroda, već i naroda kojem on pripada. Ili je pripadao. Prosto, protivprirodni blud.

Naime, Crnogorci najveću žalost zbog stanja u kojem su se našli nose na ovog političara iz razloga što je postalo očigledno da je njegova URA postala pontonski most bez čijeg postojanja ne bi bila moguća sadašnja pohara crnogorskih svetinja i kulturnih dobara, ali i grobova crnogorskih predaka koji se upisuju u vlasništvo strane države i tuđe crkve.

Posebno ljutnju kod Crnogoraca izaziva činjenica da ovu krađu crnogorskog identiteta URA sprovodi zahvaljujući tome što je uspjela da obmane procrnogorske i građanski opredjeljene glasače, posebno s Cetinja, lažno se predstavljajući kao građanska i procnogorska partija, da bi sada, s tim cetinjskim glasovima napadali grad Cetinje, u nelegalno izvedenoj policijsko-vojnoj akciji i desantu od 5. 9. 2021. g. kada su pucajući nedozvoljenim gumenim mecima na sve što se miče, staro, mlado, žene, djecu, i bacanjem šok bombi dokazali da URA sa svojim koalicionim partnerima smatra Cetinje i Crnu Goru kao okupiranu državu, čiji je zadatak da joj promijene svijest o sebi.

U pokušaju da objasni ovu pojavu zvanu Dritan Abazović, istoričar mi je rekao da je ranije čuo, ali da nije vjerovao, da je u osmanskom carstvu postojao institut ’’puvača k…u’’ dok se nije lično uvjerio prilikom boravka u Istanbulu, gdje je vidio originalni dokument.

Naime, suština te ’’funkcije’’ je da ’’puvač k…u’’ puva kroz duvaljku, najčešće ostarjelom paši kojem je oslabila erekcija, u žlijezdu koja se nalazi između debelog crijeva i testisa, i tako stimuliše pašu dok ovaj ima seksualni odnos. Interesantno je što je ovaj stari običaj donekle naučno opravdan, budući da danas vijagra djeluje upravo na tu žlijezdu koju je nekad, kada nije bilo tableta, stimulisao dobro plaćeni puhač.

Suština ove metafore je da ukaže da i danas imamo dobro plaćene puvače koji, zbog moći i novca, puvaju u jedra ’’srpskog sveta’’ pokušavajući tako da podignu već oslabljenu erekciju paše iz Beograda u njegovom opakom naumu da pripoji Crnu Goru svojoj državi.

Izbor Crkve Srbije da se Dritanu Abazoviću da ključna uloga u pokušaju pokoravanja Cetinja, govori o dobro osmišljenoj strategiji čiji je cilj, između ostalih (pljačke identiteta i materijalnih dobara), narušavanje tradicionalno dobrih odnosa između Crnogoraca i Albanaca, kroz uspostavljanje analogije između Dritanovoga rušilačkog djelovanja i osmanskih vojskovođa, od kojih su neki bili Albanci, što su tokom XVII i XVIII vijeka predvodili pokušaje osvajanja Cetinja.

Međutim, Dritan Abazović je više oskrnavio Cetinjski manastir nego sve okupatorske vojske zajedno, jer bi oni samo palili ili rušili Manastir, koji bi Crnogorci ponovo podigli, dok je Abazović dao ključni glas da se sve crnogorske svetinje i crnogorski grobovi prepišu na crkvu tuđe države. Dakle, da trajno izgube svojinu nad svojim kulturnim i sakralnim dobrima, što nije padalo na pamet ni jednom osvajaču Crne Gore do sada.

Takođe, nasilno ustoličenje popa Crkve Srbije u Cetinjskome manastiru, koji predstavlja vlasništvo Cetinjana, a u kojem vjekovima stoluju mitropoliti autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, predstavlja posebno svetogrđe i poniženje koje je takođe u funkciji asimilacije Crnogoraca i negiranja njihovog identiteta.

Dakle, sramotna uloga Trojanskog konja koja je dodijeljena ovom Danajcu, koji se bezrezervno svrstao uz Crkvu Srbije, je očigledno u funkciji narušavanja međuetničkog sklada i izazivanja međuetničkih sukoba, što se djelotvorno ostvaruje kroz osporavanje crnogorske nacije i kulture.

Inače, u modernom i anglosaksonskom svijetu se nacionalnost definiše kao pripadnost određenoj državi,bez obzira na vjerske i druge razlike, što su Crnogorci prihvatili, dok velikosrbi nacionalnost definišu kao pripadnost svojoj etničkoj skupini i Crkvi Srbije, zbog čega i dolaze u neprestani konflikt sa svim susjedima.

Sve čega se dotakao ovaj političar je ofekalio. Uspio je da od nekad viđenog Filipa Adžića napravi ’’bivšeg čovjeka’’ (kako ga nazva akademik Sreten Vujović), koji je, kao Crnogorac, mogao spriječiti ovu poharu, ali nije, zbog čega je za cetinjske ugostitelje postao nepoželjan gost.

Uspio je da svoje poslanike pretvori u incitatuse (incitatus – omiljeni konj rimskog imperatora Kaligule kojeg je postavio za senatora) koji bez promišljenja aminuju sve što od njih traži Abazović, ili još gore, pokušavaju tome da daju neki logični smisao (Božena Jelušić, koja je postala sinonom za licemjerstvo, isto kao što je baron Minhauzen postao sinonim za lažova).

Uspio je da kolaboracijom s velikosrpskim jednonacionalnim i neetičkim svetom, uzdrma crnogorski multikonfesionalni i etički svijet, tolerisanjem primitivnih napada na pripadnike drugih konfesija i neustavno dajući prioritet jednoj konfesiji – svetosavskoj.

Uspio je da u Crnoj Gori vrati atmosferu 90-ih godina prošlog vijeka, i da zaplaši sve nacionalne manjine, koje su, zahvaljujući ovom političaru i njegovoj podršci četnicima, ponovo izložene mržnji i otvorenim (nesankcionisanim) šovinističkim napadima od strane njegovih kolaboranata.

Ohrabrio je kvaziistoričara Rakovića da prijeti genocidom Crnogorcima riječima da su ’’Crnogorci konvertiti sa kojima treba jednom zauvijek da završimo’’, a kasnije je iznio i plan ’’da će to izvesti 7 i po miliona Srba, koji treba da se obračunaju, kako reče, sa 100.000 Crnogoraca’’, a u prisustvu mitropolita Crkve Srbije Joanikija koji je tu ideju podržao, slijedeći agendu popa Porfirija (što je želja krvnika a ne bratskog naroda, kako napisa Blažo Sredanović).

Da posjeduju volju i (ne)moral da to i učine, Crnogorci znaju iz iskustva od 1918. godine, ali i iz iskustva genocida u Srebrenici i drugih stratišta.

Međutim, ono što zaboravljaju ovi kvislinzi, jeste da je tih 100.000 Crnogoraca napravilo i očuvalo državu koja traje duže od 1000 godina, što nije pošlo za rukom, do dana današnjega, ni mnogobrojnijim narodima, kao recimo Kurdima, kojih ima 30–40 miliona.

Dakle, nije sve u brojevima (nešto je i u srcu u junaka) jer da jeste, ne bi Srbija, sa više miliona stanovnika, 500 godina pod osmanskom vlašću šetala opanke i trpjela pravo prve bračne noći, dok Crna Gora, s druge strane, ’’nije hajala ni za Nemanje, ni za Murate ni za Buonaparte; jer svi oni biše i preminuše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi’’ (kako reče Njegoš).

Međutim, bez obzira na to da li Abazović sve ovo radi iz patoloških razloga (mržnja prema svom, ali i prema prijateljskim narodima), volje za moć ili zbog ugovora s đavolom koji se nalazi u škafu Aleksandra Vučića (koji je rekao da treba ubiti 100 muslimana za jednog Srbina), a što tvrde Demokrate, očigledno je da to radi s velikim zadovoljstvom koje se moglo primijetiti na njegovom ozarenom licu, nakon nezakonitog napada na Cetinje – srce crnogorske državnosti, dok je davao netačne podatke o hronologiji događaja.

Ipak, ono što sve treba da brine jeste činjenica da ova igra moći nezrelih tridesetogodišnjih mladića (Bečića, Abazovića i dr.), bez mudrosti i očigledno ucijenjenih od strane Vučića zbog njihovih seksualnih skarednosti i finansijskih marifetluka (kako sami tvrde), dovodi u pitanje građanski mir u Crnoj Gori i značajno usporava šanse Crne Gore za pridruživanje Evropskoj uniji, a proces dezintegracije građanskih vrijednosti i izbjegavanje građanskih sukoba potenciranih sa strane, kao i suzbijanje epidemije koju ova nesposobna Vlada ne umije da kontroliše, može se otkloniti samo organizovanjem vanrednih izbora i slanjem ovog političkog cirkusa na smetlište istorije.