Nedjelja, 5 Maja, 2024
Rubrika:

Podgorica da dobije spomen-bistu Borislava Pekića

Borovinić Bojović je izrazila uvjerenje da Pekić, kao jedan od naših najvećih pisaca i ujedno jedna od najmarkantnijih kulturnih ličnosti, zaslužuje ovakvu vrstu priznanja od svog rodnog grada, pored već postojeće skromne spomen-table i ulice u Zagoriču sa njegovim imenom

Predsjednica Skupštine Glavnog grada dr Jelena Borovinić Bojović uputila je inicijativu gradonačelnici Oliveri Injac i resornom Sekretarijatu za kulturu i sport da se u Podgorici podigne spomen-obilježje u vidu biste čuvenom piscu i rođenom Podgoričaninu Borislavu Pekiću.

Borovinić Bojović je izrazila uvjerenje da Pekić, kao jedan od naših najvećih pisaca i ujedno jedna od najmarkantnijih kulturnih ličnosti, zaslužuje ovakvu vrstu priznanja od svog rodnog grada, pored već postojeće skromne spomen-table i ulice u Zagoriču sa njegovim imenom.

“Smatram da bi spomenik trebalo podići u centru grada, gdje se nalazila i rodna kuća Pekića, na odgovarajućoj lokaciji koju ćemo precizirati u saradnji sa odgovarajućim ekspertima”, navela je predsjednica Skupštine.

Ona je predložila da se, ukoliko bude bilo moguće na vrijeme završiti kompleksnu administrativno-pravna proceduru, spomenik svečano otkrije 4. februara naredne godine, na dan rođenja slavnog pisca.

Da podsjetimo, Borislav Pekić rođen je 1930. godine u Podgorici. Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta, a dugo je radio kao dramaturg i scenarista filmova. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu. Prvi roman pod nazivom „Vreme čuda”, sa kojim je odmah privukao pažnju, objavio je 1965. godine. U njegova najznačajnija djela ubrajaju se „Hodočašće Arsenija Njegovana”, „Kako upokojiti vampire”, „Zlatno runo”, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu, „Besnilo” i „Godine koje su pojeli skakavci”. Dobitnik je ogromnog broja nagrada i priznanja, pored ostalih i Povelje „Majska rukovanja” za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture, koju je 1990. dobio od tadašnjeg Doma omladine, a današnjeg KIC-a „Budo Tomović”.

Poslednje tri decenije živio je u Londonu, gdje je i preminuo 2. jula 1992. godine.

Njegova djela prevedena su na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački i albanski jezik.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve