Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Na putu od Cetinja ka Lovćenu nalazi se katun Pavlov krst na 7 km. Mjesto đe žive, gorštaci iz bratsva Lipovina. Odlučih se da ovaj svoj put kroz nepoznate staze Lovćena započnem sa svojim kolegom Igorem Kokotovićm 4. decembra 2023. godine koji je nadzornik u NP-Lovćen. Stigosmo do Sniješkog dola đe ostavismo naše vozilo. Kiša se sprema nosim svoju brojnu opremu i spremam se za obilazak jedne davno zaboravljene staze koja krije mnoge lijepe istorijske i drevne priče. Miris zime i bukovih šuma ispunjavao je vazduh, stvarajući prijatnu atmosferu koja je pratila naše korake. Tišina jutra bila je prekidana jedino šumom lišća pod našim cipelama dok smo se uspinjali preko kamenjara i stijena ka toponimu Ždrijelo. U tim trenucima, Lovćen je velika tišina koja govori o sopstvenoj istoriji otkrivajući nam svoje tajne i priče koje su čekale naša znatiželjna srca. Nastavljali smo dalje, noseći sa sobom duh bukovih šuma i miris jutra, spremni otkriti što nam je Lovćen pripremio na tom putovanju kroz nepoznate staze i skrivene priče.
Pod nogama nam se otkidaju komadići krečnjačkog kamenjara, škripeći poput priče koja se budi iz dubina Lovćena. Staza se nepredvidljivo uspinje, krivuda kao lavirint starih vila koje su nekad plele svoje nevidljive niti u ovim planinskim prostranstvima. Stabla crvene kleke, ponosne čuvarke Lovćena, savijaju se pod naletima vjetra, a njihove iglice prepliću se poput isprepletenih sudbina planinara koji su koračali ovim stazama prije nas. Tamni oblaci nadvijaju se nad nama kao teške priče koje Lovćen nosi u svojim proplancima. U daljini, zvukovi planinskog vjetra miješaju se sa našim koracima, stvarajući melanholičnu simfoniju koja odjekuje kroz prostranstvo planinskog bespuća. Svaki korak postaje ples sa prošlim vremenima, sjećanjima na pastire koji su nekada čuvali stada na ovim planinama. Dok se uspinjemo, gotovo možemo osjetiti prisustvo duhova prošlosti kako plešu okolo nas. Lovćen čuva tajne koje su se prenosile sa koljena na koljeno, a odlomljeni krečnjak pod našim nogama svjedoči o vječnosti ovih planinskih prostora. Vile Lovćena, nekadašnje čuvari pastirskih domova, sada su postale nevidljive niti koje povezuju svijet stvarnosti i onog mističnog. Nekadašnje priče o pastirima, njihovim stadima ovaca i zvonima koja su odjekivala Lovćenom sada su samo odjek u vjetru. No, dok koračamo ovim planinskim bespućima, nosimo sa sobom počasnu ulogu čuvara tih priča. Lovćen nas vodi kroz svoje nepregledne prostore, đe svaki kamen, svako drvo, svaka kleka, ima svoje mjesto u sagi koja se nastavlja preplićati između stvarnosti i mita.
Stali smo pred velikom stijenom, koja se uzdizala poput neprikosnovene straže Lovćena. Noge umorne od uspona zahvalno smo opružili na hrapavi kamen, a u ruci nam je bila flaša vode koja je tekla sa visokih litica. Tišina je bila tako duboka da smo mogli čuti sopstveno disanje, a svaki gutljaj vode osjećao se poput blagoslova u tom planinskom ambijentu. Dok smo sjedili, zavirivali smo u prostranstva Lovćena, kao da smo pokušavali pročitati priče ispisane na vrhovima planinskih vrhova. U toj oazi mira, odjednom se začulo zavijanje vuka u daljini bilo je poput poziva iz prošlih vremena, kao odjek koji budi uspavane priče Lovćena. Vuk, gorski car, svojim zvukom prenosio je poruku da smo mi samo prolaznici u njegovom domu, a Lovćen, sa njegovim divljim prirodnim bogatstvima, bio je pravi gorski monarh. Čuo sam zavijanje vuka i osjetio uzbuđenje koje prati susret sa divljinom, podsjećajući me na ti ko je ovđe gospodar. To je bio podsjetnik da smo samo gosti u ovom planinskom kraljevstvu, a vuk, svojim zavijanjem, podsjećao nas je na našu skromnu ulogu u ovom prirodnom spektaklu. Nastavili smo dalje, osluškujući svaki zvuk, posmatrajući svaki detalj Lovćena, svjesni da nas očekuju još mnoga čuda i priče koje će nam ova planina otkritti.
VILINE GREDE I ŠĆEPANOVA KULA
Nakon kratkog predaha i odmora pored stijene koja je postala naše privremeno sklonište, odlučili smo nastaviti put prema masivu poznatom kao Viline grede. Ova zagonetna staza obećavala je avanturu isprepletenih ljepota i izazova. Kroz gustu šumu i isprepletane staze, uputili smo se prema toponimu koji je zračio mistikom – Viline grede. Prva prepreka na putu bila je Đajkova jama, koja je svojom tamnom dubinom privlačila pogled, a iz nje je dopirao hladan zrak kao šapat davno zaboravljenih priča. Prolazili smo pored brojnih vrtača, jama i oštrih škrapa, svjesni da svaki korak donosi izazov i susret sa prirodnim preprekama koje su stvorile vile, čuvarke Lovćena. Te stijene, poput stražara u prirodnom zamku, činile su se kao da su namjerno postavljene kako bi zaustavile neželjene korake civilizacije. Uspon do Viliinih greda predstavljao je pravi izazov. Proklizavali smo po klizavim stazama, pokušavajući izbjeći zamke koje su priroda i vile postavile pred nas. Svaki pad bio je korak bliže osvajanju tog planinskog vrha, đe se priroda i mit prepliću u jedinstvenom plesu izazova i ljepote. Vile su nas posmatrale sa nevidljivih visina, ali smo se hrabro nosili sa izazovima koje su postavile pred nas. Naša upornost bila je odgovor na zavijanje vuka i šapt vila, potvrda da je svaki korak vrijedan truda. I tako smo, sa šušnjem polu-poderanim čizmama i pričama u srcima, stigli do Vilih greda. Pogled sa tog planinskog vrha bio je poput nagrade koja nas je čekala na kraju izazovnog puta. U tom trenutku smo shvatili da Lovćen nije samo planina, već živo biće koje diše kroz svoje staze i priče koje čuva. Na Vilim gredama, iznad izazova i prepreka, osjetili smo povezanost sa prirodom i tajanstvenim vilama koje su svojom magijom ispreplele svaki pedalj ovog planinskog raja.
Silazak sa Vilinskih greda vodio nas je do malenog katuna koji je stajao kao svjedok vremena, izgrađen od masivnog kamenja koje je sa vremenom izgubilo svoju nekadašnju čvrstoću. Oluja vjekova bila je očigledna u svakom urušenom zidu, svakom kamenu koji je pretrpio uticaj prirode. Ovo je mjesto nosilo priču koja je ostala uklesana u ostatke tog nekadašnjeg utvrđenja, a obrisi vremena izvirali su iz svake pukotine u kamenu. Šćepanova kula, kako se naziva ovo mistično mjesto, povezana je s pričom o Šćepanu Malom, vladaru Crne Gore od 1767. do 1773. godine. Bio je to vladar koji je stajao čvrsto pred izazovima vremena, predstavljajući se kao ruski car Petar III. U svojoj vladavini, Šćepan Mali uspostavio je centralnu vlast, suočavajući se sa plemenima i smanjujući neslogu. Njegovo ime je postalo sinonim za hrabrost i upornost, a Šćepanova kula svjedočila je o tom vremenu kada su se sudarale sudbine i veličanstvena istorijska kretanja. Unatoč tome što o njegovom porijeklu nema pouzdanih podataka, vjeruje se da je Šćepan Mali bio porijeklom iz Dalmacije. Istorijski izvori kaže da je stigao u Crnu Goru 1766. godine, najprije u Maine, a bio je poznat kao travar i narodni ljekar, (crnogorski medig) Njegova prisutnost ostavila je neizbrisiv trag na ovim planinama, a Šćepanova kula postala je simbol vlasti, hrabrosti i mudrosti koju je donosio sa sobom. Šćepanova kula služila je kao njegovo utočište pred naletima vojnika Otomanske imperije i sile. Dok smo obilazili ovo mjesto, osjećali smo kako nas istorija obavija poput nevidljivog plašta, donoseći nam tišinu prošlosti. Šćepanova kula, iako sada urušena, nastavila je pričati priču koja seže duboko u temelje crnogorske istorije. Nastavljajući put, nosili smo sa nama sjećanje na Šćepana Malog i na njegov neizbrisiv doprinos ovom planinskom carstvu.
SEKULIN KOŠ-MAJSTORICA-IZVOR SOKO
Dok smo nastavljali put kroz planinske prostore Lovćena, vrijeme je postalo naš suputnik, a priroda naše iskušenje. Drače, kamenjari i oborena bukova stabla činili su prirodni lavirint koji smo hrabro probijali, svaki korak noseći nas bliže našem cilju. Svaki nalet vjetra nosio je miris planinske rose, a zvuk koraka postao je ritam našeg putovanja kroz ovo divlje carstvo. Priroda, poput vještog ratnika, branila se od prisustva civilizacije. Svako oboreno stablo, svaka drača koja je isprepletena poput čuvara tajni, svjedočila je o otporu koji priroda pruža kako bi očuvala svoju divljinu. Naša upornost bila je odgovor na taj prirodni izazov, jer smo bili posvećeni istraživanju svakog skrivenog kutka ovog planinskog raja. Kiša je počela lagano padati, kao kapci neba ispitujući našu posvećenost. Po neka kap kiše rosi nam lica, ali smo odolijevali vremenskim nedaćama sa osmijehom na licu. Svaka kišna kap bila je poput blagoslova, umirujući vrelinu napora dok smo pokušavali dokučiti sve tajne koje su Lovćen i njegova divlja priroda čuvaju. Nastavljajući kroz izazovno teren, čuli smo kliktaje orlova koji su lećeli nebu pod oblacima. , U takvom okruženju, svaki trenutak bio je prilika za otkrivanje ljepote koja se krije u divljoj i netaknutoj prirodi Lovćena. Uprkos teškoćama i izazovima, nismo odustajali od zacrtanog cilja. Nastavljali smo hrabro kroz kišu i kamenjare, svjesni da nas čeka nagrada ne samo na kraju staze, već u svakom trenutku provedenom u dodiru sa ovim divljim planinskim krajolikom. Lovćen nam je otkrivao svoju surovu, ali istovremeno očaravajuću ljepotu, a mi smo se osjećali privilegovanim što smo bili dio ove prirodne avanture, otporne na izazove vremena i nepopustljive prirode koja nas je okruživala.
U srcu Lovćena, između guste vegetacije i šapata vjetra, otkrili smo Sekulin koš – prirodno čudo koje je podsjećalo na oltar svjetlosti i kamena. Pred nama se pružala scena iz snova, đe su ogromne količine kamenja i odlomljenih stijena formirale svojevrsni amfiteatar prirodne ljepote. Pogled prema Sekulinom košu bio je putovanje kroz vjekove, jer je svaki kamen, svaka odlomljena stijena, nosila sa sobom priču o prošlim vremenim i nepopustljivom dejstvu prirode. Ovaj veliki majdan kamena kao da je bio testament tektonskim silama koje su oblikovale Lovćen kroz vjekove. Na svakom kamenu vidjeli smo ožiljke prošlosti, ugravirane u tkivo stijena kao svjedočanstvo o neumoljivoj snazi prirode. Svakim korakom kroz Sekulin koš, osjećali smo se kao prolaznici kroz vremenski tunel, đe su stijene čuvale tajne koje sežu daleko u prošlost. Međutim ono što je posebno očaravalo bila je ta sprega prirode i mitologije koja se odvijala pred našim očima. Sekulin koš činio se kao da je bio majdan za prirodu, ali i za sva mitska bića koja kroče Lovćenom. U svakom kamenu čuli smo šapat vila, osjetili prisutnost duhova prošlosti i poštovanje prema ovoj svetoj planini. U toj tišini koja je samo povremeno bila prekinuta šumom lišća pod našim koracima, shvatili smo da smo svjedoci čuda koja nisu samo fizička, već i duhovna. Sekulin koš, poput arheološkog nalazišta, oživljavao je priču o Lovćenu kao svetom prostoru đe se susreću snaga prirode i duh svetosti. Sa dubokim poštovanjem i divljenjem, nastavili smo dalje, svjesni da smo upravo doživjeli jedan od najljepših trenutaka ove planinske avanture.
Dok smo prolazili obodom Sekulinog koša, nijemo smo promatrali taj nevjerojatan spoj prirode – neizmjerne količine kamenja koje se uzdižu kao prirodni amfiteatar. Stazom smo kročili do Majstorice, prostrane zaravni i pašnjačkog kamenjara, đe je tišina prekidana tek zvukom vjetra i koraka koje smo ostavljali za sobom. Ovo mjesto nosilo je priču o prošlim vremenima o karavanima koji su prolazili, o ratovima i borbama žitelja Lovćena, Bajica, sela Gornjeg i Donjeg Grblja, Gornjih i Donjih Pobora. Na horizontu smo ugledali karavanski put koji vodi prema Majstorima, poznatom odredištu koje često ostavlja bez daha putnike i pustolove. Ta staza od 3,5 kilometara bila je popločana pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno. Karavanski put nije samo bio puko sredstvo prijevoza, već je bio živa vena koja je pulsirala životom ovog područja. Sjećanja na putnike, karavane i vječite borbe žitelja sela dozivala su nas poput šapata vjetrova, podsjećajući nas na duboku povezanost između ljudi i ovih planina. Dok smo se kretali ka Majstorici, plave bobice kleke privukle su našu pažnju. Ova darovita priroda nudila nam je mogućnost da sakupimo ove bobice za čaj ili da se od njih pripremi drevno piće slovenskih naroda – mješavinu kleke, šipurka divljih jabuka, drenjina i divljih krušaka koje bi se potopilo u izvorsku vodu do „zrenja vode.“ Karavanski put sa Majstorice vodi prema Cetinju i Crnogorskom primorju, svjedočeći o vještinama i izdržljivosti onih koji su prolazili tim stazama. Svaki korak na ovim putevima bio je putovanje kroz sopstvenu prošlost, đe su tovarne životinje nosile teret proizvoda sa planinskih visova do primorskih krajeva. I dok smo koračali tim stazama, osjećali smo da postajemo dio priče koja se proteže kroz vjekove. Lovćen nije samo planina – on je živo sjedište bogatstva prirode, istorije i kulturne baštine. Nastavljajući putem, osjetili smo duboko poštovanje prema ovom kraju koji odolijeva vremenu i priča nam priče o izdržljivosti i hrabrosti onih koji su hodali ovim stazama prije nas.
IZVOR SOKO
Ja i Igor (Ivov) Kokotović taj gorski lav nastavili smo naše putovanje sa Majstorice prema izvoru Soko, slijedeći stazu kojom su koračali i naši preci. Svaki korak bio je povezan sa istorijom a pogled sa vrha Majstorice pružao nam je panoramu koja seže daleko u prošlost – Cetinje, Skadarsko jezero, Podgorica – sva ta mjesta bila su svjedoci vjekovnih priča koje Lovćen čuva. Dok smo se spuštali, priroda oko nas bila je kao živa knjiga, svaki kamen i svako urušeno stablo na putu imalo je svoju priču. Masivna bukova stabla, premda urušena, nisu nas usporavala. Naša odlučnost bila je jača od bilo kakve prepreke a umjesto da zastanemo pred svakim urušenim stablom, hrabro smo ih prelazili, svjesni da smo samo prolaznici u priči koja se neprekidno isprepliće sa Lovćenom. Umorni, ali ispunjeni energijom planine, čuli smo jak huk izvorske vode Soko kako dopire iz srca Lovćena. Taj zvuk bio je poput poziva koji nas je vodio prema svježini i čistoći voda koje su se skrivale duboko u unutrašnjosti planine. Na samom izvoru, đe se voda rađa iz kamena, odlučili smo napraviti predah. Flašu smo napunili ovim tečnim blagom koje su vjekovima vile i mještani ljuborno čuvali. Dok smo sjeđeli pored izvora Soko, osjetili smo prisustvo prošlih vremena koje je disalo kroz svaki vlažni atom vazduha. Priča o izvoru postala je naša priča, a voda koja je tekla ispod naših dlanova nosila je sa sobom esenciju Lovćena. U tom trenutku predaha, shvatili smo da smo tek mali dio šireg narativa o ovoj Svetoj planini, ali takođe smo postali njeni sadašnji čuvari, nastavljajući tradiciju poštovanja i ljubavi prema ovom prirodnom blagu.
Nakon spokoja sa izvora Soko, nastavili smo put prema Sniješkom dolu. Svaki korak kroz planinske staze bio je kao ponovno otkrivanje tajni Lovćena, Svete planine koja nikada do kraja neće biti istražena. U tišini šuma i šapatu vjetra, Lovćen je ostao tajanstvena čarolija koja je pozivala istraživače da zarone dublje u svoje netaknute prostore. Razmišljao sam o tom Svetom vrhu, o planinama koje su svjedočile vjekovima i mijenjanju vremena. Lovćen je više od planine; to je čuvar priča koje su se izmjenjivale kroz naraštaje. U meni se budilo poštovanje prema ovom mističnom prostoru, đe priroda i istorija plešu zajedno. Odlučnost je rasla u meni, poput plamena koji je gorio sve jače. Koračao sam stazama Lovćena sa odlučnošću da otkrijem svaki njegov skriveni kutak. Svaka drača, svaki kamen i svako bukovo stablo bili su mjesta đe sam ostavljao svoje stope, pokušavajući doprijeti do srca planine. U svakom pogledu prema nebu, prema vrhovima planina koji su se izdižali poput svjetionika, osjećao sam duboko poštovanje prema Lovćenu. Ovo je mjesto đe se priroda susreće sa duhovnošću, đe su šume dom vila, a stijene svjedoci vjekova. I dok smo se spuštali ka Sniješkom dolu, bio sam zahvalan što sam bio dio ove priče. Planiram nastaviti koračati stazama Lovćena dok god budem mogao. Svaki korak je poput poglavlja u knjizi koja nikada neće biti završena. Moje srce kucalo je u ritmu prirode, a u mojoj duši tinjala je želja da otkrijem još više, da prodrem u dubine ovog prirodnog čuda koje su stvarale ruke vjekova. Lovćen će uvijek biti izazov, neistražena tajna koju ću sa poštovanjem istraživati, jer je svaki korak kroz njegove staze je putovanje prema sopstvenom unutrašnjem preporodu.
Svaka cast Gospodine. Respekt.