Narod koji je sam sebe zaslužio

Piše: Slavko Mandić

Od kakvog smo to materijala načinjeni, za boga miloga? Jesu li nas strefili neki zalutali odpadci iz vasione, čipovi kako se to moderno danas kaže, i pretvorili nas u nakaznu amorfnu masu? U moralnom smislu prvenstveno, jer mi, žali bože, imamo prilično dobro sklepanu vanjsku ljepotu, ali nam je unutrašnja, ona koju kreira duhovnost grdna i nikakva, sramna brljotina u svakom smislu.

Kad gledamo ministarsku klupu, liše prvoga, koji se ni gledat više ne može, i još po nekoga iz loše skrojene popovske ideološke postavke, možda bi se moglo po nešto pronaći što na smisleno čeljade liči? Mada teško, koliko god se trudili.

E pa i ti takvi, sa ostalima koji nemaju sličnih vanjskih sklonisti, kroje sudbinu ovoga naroda.

Uzduž i poprijeko.

Kad su narod doveli tamo đe mu je očigledno mjesto, dośetili se vrazi kako da ga potkupe. A nije im bilo teško. Cijena se kreće od 5, koliko koštaju 3 litre ulja, i da ostane još za pola četvrte, pa to dvadesetak eura. Da kam pukne potkupljivanje može maksimalno da košta tridesetak eura. To je iznos kojeg se ne odriču oni čiji je „moralni kapacitet“ na većoj društveno-etičkoj ljestvici. I tu se završava priča.

Oće li glas, ili što već treba dati za to malo što mu se tutne u ruke, a od njega je samog oteto?

-Kaži, ne usteži se, zavapi narod ponuđaču da ga uključi u mašinu koja će ga oblikovati i načiniti onim što on zaiste u suštini jeste.

Kako se to tako ružno danas vidi.

Bijedno, ali je to tako.

A da nije takav, narod ne bi dozvolio da ga gaze i da ga zgaze u konačnici. Ustane povremeno po neka grupica malo boljeg naroda kada mu se ugrozi nešto njihovo. Jadno je našto to liči, kao i „ozbiljne“ prijetnje kojima bi da zastraše vlast ako se njih desetak naljuti. Sprnja, kako veli taj isti narod. Sindikati su takođe odavno sprdnja. I svi ostali iz tog krda.

Može to tako do bezsvijesti. Ova vlast ima narod koji samo poželjeti može. A i narod vlast taman takvu kakav je i on sam. To je uzajamno posljedična veza koja funkcioniše. Samo treba da obećaš. Ne moraš da ispuniš, i nećeš, znamo. Dosta je sam prikaz virtualnnog prikaza nadprojekta izvjesnog Mickeya ili njegovog pajtosa Jakova i već po državi, koja kliza u nepovrat, ide priča kako će vas zasuti duplo većim primanjima da nećete znati što ćete od izobilja. Pa usprotivi se toj populističkoj retorici majčin sine. Kaži da nećeš dati glas da narod počne disati lakše. Objasni ovom narodu što to čini ovaj dvojac bez kormilara i vjeruj mi da ti je politički pukla pogibija. Jer je to kao da im iz usta otimaš. Neće oni da čuju za onu narodnu: Ako ne platiš na mostu, platićeš na ćupriji. Niti ih to interesuje.
Slika uskogaćih kokotića dignute jedne obrve, očiju izbečenih, glave malo nakrivljene podignute i usta dovoljno iskrivljenih da se ośeti statusna razlika, slika je prilika koje gazduju narodom u ovoj nevjerovatnoj crnogorskoj zbilji.

Ministarska klupa, sa rotacijom ili bez nje, djeluje čak i grđe od Tinove Svakidašnje jadikovke.

Čelna figura, sa više imena nađenutih mu za samo godinu vladanja nego što ih imaju svi njegovi apostoli zajedno, Zdravko Krivokapić, predstavlja opšteprirodni fenomen i čudo neviđeno o kome bi velikan crnogorskog filma Živko Nikolić načinio film konkurent svakom oskarovcu. Snažni scenski efekti poput boce, pom jeranja brda sa tačke A na tačku B, pogled vjerujućeg, oltar, kašičica, majbah i obavezna ruka popa, i ništa više za ostvarenje koje nam krči puteve gorkog posrnuća ka Evropi.

To je taj jedan, a imamo ih gomilu.

Razvojni Jakov, i mr Milojko, tvorci budžetske koalicije Evropa sad. Što će to značiti za narod koji jedva čeka duplirane plate, najbolje će se viđet kad za koji mjesec, ako ovo prođe, profunkcioniše „obećanje ludom radovanje“. Ali, rekosmo, obećaj samo i slaži. Nema veze. U lažima se čak i najbolje snalazimo kao društvu i tu smo svoj na svome.

Nakon ovog dvojca, istovremeno i pojedinačnih slučajeva, naj nešto je svakako Krivokapićeva miljenica, počasna crnogorska državljanka piskavoglasna Vesna Bratić, zaslužna za uništavanje crnogorskog obrazovnog sistema, crnogorskog sporta, crnogorske nauke i crnogorske kulture, bilo kojim redom posloženo. Ona je kapitalna vrijednost sistema kojemu se čojski odužila. Za jednom takvom, vidjevši je na (ne)djelu zakukala bi današnja opozicija, a da je neku takvu imala prethodna vlast, pitanje je bi li ikad bila opozicija.

Injac, ponos prethodnika, ostaće zapamćena kao realizator helikopterskog transportovanja srpskih popova na nedostojno ustoličenje mimo volje naroda u Cetinjski manastir. Apostolka Olivera, prethodnica ovih u onoj prethodnoj vlasti, po kazivanju nekih koji to bolje znaju, ali i po primjerima koji ne mogu da slažu, položila je ispit koji je obilježio trajno. A pokoljenja djela sude, zna to ova izvršiteljka savršeno dobro.
Ima likova koji su božja fantazija u ovom apostolijatu. Recimo izvjesni poljoprivredni apostol Aca (Aleksandar) Stijović. I on počasni crnogorski državljanin za dalekometne zasluge poljoprivrednog karaktera.

Ali je ipak bolje rješenje univeritetski profesor Ratko Mitrović, apostol apostolata za prostorno planiranje i urbanizam. To je apostol kojemu sin, po vlastitom kazivanju, nije rod. A na njega prebačio kuću koju je bespravno sagradio. Zato mu sin i nije rod, da njega ne bi zakačila kakva strkotina. Hoće li sina, to i nije toliko važno. Mlad je. Oporaviće se brže. Mada, dozvolu za gradnju još nema.
Pa nema građevinsku dozvolu ni vrhovni apostol za kuću koju je gradio bespravno, što mu nije smetalo da voljom Amfilohija Radovića bude to što jeste.
Pa što ćemo sad? Ništa, brate! Kao i do sad. Ko umije, njemu dvije.

Zanimljiva je i zdravstvena apostolka Borovinić Bojović. Umiru građani od korone, ali se vakcina iz donacije nije htjela uzet. Nije ovoj vlasti data, pa ne može biti ni efikasna za narod. A i umiranje je za ljude. Trudila se ova apostolka da postane ovo danas, da izliječi svog vjerskog komandata. Nije joj pošlo za rukom. Tu žal nosi duboko u sebi i to se ne da sakriti.
I njeno mjesto će biti zabilježeno, jer je probrala po narodu baš svojski.

Apostolat ima i nešto što se zove Đorđe. I jednu Tamaru. Ima i Sergeja a i Mladena. Oni su tu, i to je dovoljno.

Od njih je izdanak vrste i posebnosti bio išćerani apostol pravde i manjinskih prava advokat Vladimir Leposavić. Poznat kao pravni zastupnik Srpske crkve u Crnoj Gori, morao je da ode jer nije priznavao genocid u Srebrenici. Nijesu ni ovih 12 drugih, ali on lanu, a oni mu čestitaše. No dođe aber s nečesove druge bande da je potonja URA da se liše apostola sa bijelim pramenom, troprstaša i zakletog anti svega što smo bili do njegovog dolaska. I tako ode on i tako ga niko ne zamijeni. Jeste Zdravko, ali zar to nije niko?

Zamalo da zaboravim Dritana, tamo, ovamo, onamo, zelenog Krivokapićevog desnorukaša. Abazović bi htio i oće. Na njemu se koplja lome. Ali kako?

E Milo noćna moro ove vlasti, ali i dijela Evrope, koliko bi Dritan volio da ne budeš to što jesi.

Ali, nekome je dato to što ti jesi, a drugima ono što oni jesu. Pa kako god ovo što rekoh izgledalo u učinkovitoj pakosti brojnih s ove ili one strane. Potpuno svejedno i potpuno nevažno.