Montenegrizam i poetska traganja Mladena Lompara

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Dovoljno je reći jedan, jedini, jedinstveni i neponovljivi Mladen Lompar, književnik, kulturolog, esejista, likovni kritičar, patriota, borac i montenegrista koje je svoj život posvetio afirmaciji najvećih vrijednosti crnogorskog identitetskog i kulturološkog bića. Već početkom ranih sedamdesetih godina prošloga vijeka skrenuo je pažnju na sebe svojim prvim zbirkama poezije u vremenu drugih okolnosti i druge države, kada se zaista znalo šta i koliko vrijedi ko u kulturnoj prizmi Crne Gore. Potekavši iz kraja koji je nesebično kroz dugu istoriju bio uz Crnu Goru u njemu se jasno iskazivala ta vječita težnja i želja da se Crna Gora vrati tamo đe oduvijek pripadala porodici naroda Evrope.

Godinama je radio na jačanju i obnovi svih institucija kulture i književnosti koje su svoje jezgro imale na Cetinju, kao glavni urednik časopisa Ars, izdavač, urednik, predsjednik PEN centra, akademik, likovni kritičar, stručni konsultant za likovne umjetnosti, muzejski savjetnik jednom riječju bio je vitez crnogorske kulture. Ogromna energija, harizmatičnost i izuzetan stil učinili su da velelepni putevi Duklje o kojoj je toliko često pisao budu i njegova ali i naša Crna Gora. U svim svojim pohodima i kulturološkim borbama za jačanje nacionalnog bića Crnogoraca, ispisao je jednu od najljepših i najslavnjih stranica istorije savremene Crne Gore. Nekadašnju istorijsku sintagmu razuđenosti, redefinisanost, laži, obmana, i falsifikata velikosrpskih bastiona zla i mitomanije uspio je da zajedno sa drugim književnicima na Cetinju početkom devedesetih da razbije jasno pokazujući kuda i đe nas vodi takva politika. Duboko svjestan značaja Prijestonice, zajedno sa drugim istaknutim intelektualcima uspio je da u kulturnom, književnom, umjetničkom, i naučnom smislu stvori posebnost i poseban kulturološki krug iz koga će proizaći mnogi poznati književnici, slikari, pjesnici, istoričari i publicisti. Ispred njega su bila nove istorijske bure, razdoblja i režimi kojima je prkosio na sebi svojstven način. Kao što su drevni spartanci i vizantijci u svojim rukama držali mač i štit, Mladen je držao pero i papir znao je da je to njegova borba ma koliko često bio usamljen u njoj. Aristokratskog duha i pogleda na život i kulturu gradio je mostove prijateljstva među kulturama i narodima tamo đe su ih mnogi drugi bili srušili u vremenu nevremena. Vikotor Frankl neuurolog i psihijatar (1905-1997) Lijepo je zapisao sljedeću misao: ,, Sve čovjeku možete uzeti, osim poslednje od ljudskih sloboda – pravo na izbor stava u bilo kakvim datim okolnostima, pravo na izbor vlastitog puta. ” Upravo taj vlastiti Mladenov put, izbor i stav jedinstvenog autentičnog intelektualca ne naviknutog na česte i vječite crnogorske paradigme koje su nas skupo koštale kroz istoriju postojanja Crne Gore. On je bio drugačiji i drugčiji trudio se ne samo da probudi crnogorsku javnu, kulturnu i političku scenu već i da u njoj učestvuje jasno i hrabro dižući svoj glas protiv svakog a najviše velikosrpskog nacionalizma i dogme militantne SPC.

Za Lompara bilo je primarno da intelektualac-književnik mora biti nezavistan, da mora uvijek govoriti istinu i prikazivati stvarnot onakvom kakva ona jeste. To ne znači da intelektualac mora isključivo kritički govoriti, nego to zapravo znači da i viđeti i pokazati to već samo po sebi znači kritiku. U tom smislu je i američki sociolog Rajt Mils sasvim lijepo napisao: „Intelektualac treba da bude moralna savjest svog društva, bar u pogledu vrijednosti istine“. Kada je u pitanju ovaj odnos između svijesti i savjesti kod intelektualaca, kao i postojanja svijesti o slobodi kao najvišoj vrijednosti kojoj je težio Lompar u Crnoj Gori trebalo je istrajati na tom putu koji je bio složen. Žestoki borac protiv svakog vida nacional-šovinizma svojom poezijom nam je otkrivao puteve koji danas predstavljaju trajne književne vrijednosti savremene Crne Gore, onako kako to rade velikani tiho i skromno dok na spisateljskom stolu nastaju neki od potresnih stihova koji vam prosto uđu u nit bića. Lompar je bio duboko svjestan da snaga, energija i jaki entuzijazam u borbi za Crnu Goru, njen opstanak i društveno-politički put moraju proći kroz neke bolne procese. U okvirima nekadašnje SFRJ vođeni drugim ideologijama, sistemom i politikom za razliku od nekih drugih južnoslovenskih naroda izgubili smo dio identitetske niti koju je trebalo povratiti i ojačati posebno u vremenima rastuće velikosrpske hegemonije i krvavih ratova na EX-YU prostorima. Danilo Kiš je to lijepo opisao ,,Poetika”, knjiga druga, 1974. (intervjui) đe je nacionalizam definisao: ,,Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti – bolesti koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka.”

Mladena Lompara možemo doživljavati kao ilustraciju jedne snažne intelektualne ličnosti u kojoj se nalazio jedan briljantan um koji je čuvao svoju autonomiju ali i ideje indipendističkog pokreta u kome nema rastućeg niti bilo kog perfidnog vida i oblika nacional-šovinizma. To je jedan aristokratski stav koji je izražen kao težnja da se bude prihvaćen kao dio nacionalnog identiteta ma koliko i kakve prepreke stajale na tom putu. Kada kažem težnja, mislim na projekciju Lompara kao književnika i na njegovo višedecenijsko empirijsko iskustvo. Lompar nije želio da budućnost Crne Gore bude prazna ili porazna on je težio ka tome da se oblikuje bit nacionalnog bića ali ne kao isključivost već kao branu i odbranu od rastućeg velikosrpskog nacional-šovinizma ne robujući pri tome raznim političkim dogmama prisutnim na Balkanu. Još od od carskog dekreta Josipa II. o njemačkom jeziku, preko uspona nacionalizma i stvaranja novih država nakon Prvog svjetskog rata, osvajanja Trećeg Rajha, kontrole Sovjetskog Saveza i konačnog pada komunizma, pa sve do suvremenog uspona nacionalizma i populističkih politika širom Zapadnog Balkana, Crna Gora je kako je to lijepo Lompar opisao u svojoj kultno pjesmi posvećenoj Miju Popoviću sa naslovom: ,,NEĆE NAS NASLIJEDITI TIŠINA” zapisao: ,, neće biti posljednjeg boja mi smo vječita meta.”

NEĆE NAS NASLIJEDITI TIŠINA

Miju Popoviću
opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
jer nećemo klečati
dok gođ ima
Montenegra
i njegove neporažene zastave
neće nas naslijediti tišina
ni kad neki jadnik
otvori utrobu darovnog konja
(i ode prebrojavati srebrnjake)
i ne nadaj se –
nikad ovđe
neće biti posljednjeg boja
mi smo vječita meta

POEZIJA MLADENA LOMPARA PUT KROZ VJEKOVE

Mali je broj onih crnogorskih pjesnika koji su svojom poezijom tako snažno uticali na razvoj i crnogorske kulturne prilike vipe od pola vijeka kao što je to Mladen Lompar. Tokom čitavog svog života gradio je posebni pjesnički stil. Njegovom poezijom dominiraju vjekovi istorije od vremena Duklje, do savremene Crne Gore. Čudesni put majstora pera, emocija i povremene melanholije stapao je u svojim pjesmama od kojih će mnoge postast i kultne i antologijske. Lomparovom poezijom dominira ljubav i smrt; čovjek i božanstva; razum i mudrost; munje i gromovi; mitovi i legende; strahom i odbačenošću; putevima i traganjima; svjetlost i tama; tamnice i okovi; Duklja i Crna Gora. Lomparovom poezijom dominira simbolika, neoromantizam i kosmopolitizam, dok su njegove pjesme prožete intenzivnom i prodornom melanholijom, povremenom nostalgijom, čestim tipičnim ili bolje rečeno arhaičnim osjećajem gorčine i beznađa kao i osjećajem ispunjenosti svojim djelima kojima skreće pažnju čitaoca na suštinu i nit bića-čovjeka. Sjeta, apatija i istorijska distanca koju želi sam autor da prenese korz vjekove suptilnosti su karakteristika njegove poezije.

U pjesmi: ”KAKO PREŽIVJETI VIZANTIJU” (odlomak)

upute crkve ponekad misao na vjekovnost
i miris tamjanski
i raskoš utvari
i trajanje
čuvaju ponegđe i Boga
u drhtavom obredu monaha
ali tok onaj široki
nosi sve pred sobom
i odiše mucnim nasljeđem
zaista kako preživjeti Vizantiju
ostaviti je prahu i divljenju
kad ovdje
jedino prošlost nema kraja

Na neki način, moderna crnogorska poezija Lompara predstavlja njegov iskreni pristup. On definiše ,,izgnanike i prognanike” – od epicentra kulture on svojom poezijom skreće pažnju na nasljeđe Duklje i prošlost preko koje stoje slojevi istorije kada se samo malo arheološkim perom dokatkne ta ”prašina progovori istorija.” Mladenov iskreni i na momente arhaični ali i živi osjećaj i pogled na uspavanu prošlost ali i odanost montenegrizmu njegov estetski perfekcionizam; njegovo stvaranje jednog drugačijeg svijeta i pogleda ka njemu su faza koja nastaje tokom zrelih godina njegovog stvaralaštva. Nepogrešiv je njegov estetski pristup poeziji, koji se sintagmom svaki put sreće sa čitaocem. Ako ipak analizom pjesama tražimo ono što ga čini jedinstvenim naćićemo mnogo elemenata jer pjesnik neprestano u sebi traži istinu, praveći tako jedan realan kontinuitet koji ide pod okriljem jedne istorije i prisutnosti. Za crnogorsku književnost stvaralaštvo Lompara je dvosmjerni putokaz, ka onom što je nacionalno i ka onom što je univerzalno, ka onom što je kosmos i ka onom što je istorija. Koncept Mladenovog, stvaralaštva posebno u prva dva njegova pravca (nacionalno-univerzalno), pružio mi je mogućnost da se posvetim ozbiljnom analizom i vrijednostima pjesničkog djela, koje teži dinamici realnog književnog kretanja koje se objelodanjuje i u kritičkoj percepciji pjesničkih djela. Pjesnički i poetski nizovi, nastaju u svom jezičko-energetskom naponu koji ne priznaje konačnost a teži ka prošlosti stvarajući nove, često nepovezane ritmičko-melodijske strukture u kojima je svaki sledeći stih nezavisno značenje i (identitetska) jedinica iskaza. Polazeći od književno-poetske suštine brojne pjesme se nalaze u beskonačnom, neobičnim fonetskim i interpunkcijskim intervalima i gramatičkim izdvajanjima jezičko-crnogorskih i identitestko-poetskih jedinica đe poezija naglašava značenje slikovne i zvučne dimenzije pjesma. Lomparova ostvarenja su u traganju za prošlošću i pogledom uprtim ka budućnošću, čime se vraća sebi, pa ovu poeziju karakterišu procesualnost i stalno kretanje, unutrašnja dinamika, insistiranje da se prirodni i životni poredak stvari i zbivanja istovremeno sagledava i shvata kao samosvojan estetski, ali i moralni poredak ka jednoj i jedinoj Duklji-Crnoj Gori. Ta njegova mjera morala, mudrosti i čovječnosti učinjela ga je velikanom njegove Crne Gore. On sada vodi neke druge nebeske bitke a mi Crnogorci? Opet na nekim novim putevima, rasplitanjima, raskršćima i podjelama često surove stvarnosti koju bi nam poruku Mladen, postao ostaje enigma ili ne. Ili bi nas samo podsjetio na svoju pjesmu MONTENEGRO. Svoj esej o Mladenu Lomparu završići riječima hrvatskog pjesnika Antuna-Branka Šimića (1898-1925) koji je zapisao: ,,Pjesnici su čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči, velike i nijeme rastu pored stvari, naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči – Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.

MONTENEGRO

Ovo će biti Crna Gora
još mnogo vjekova:
– u tamnicu zatvorenje
i okovi
i uvijek će tu biti
Sveci i pjesnici
žrtve i krvnici
lutaće još dugo
učiti strane mitove
izgovarati tuđe molitve
Bolovati rane drugih
i skapavati

* * *

Iz bogate biografije Mladena Lomapara izdvajam:

Mladen Lompar (rođen na Cetinju 22. marta 1944, umro 15. avgusta 2017. u Kotoru), pjesnik, likovni kritičar. Muzejski savjetnik. Završio je Filozofski fakultet (Odsijek za istoriju umjetnosti) u Beogradu. Po završenim studijama radio je kao kustos u Narodnom muzeju. Od 1984. do 1995. bio je direktor Umjetničkog muzeja Crne Gore na Cetinju. Smijenjen je s tog mjesta jer nije dopustio da se u Muzej unesu ukradene slike sa hrvatskog ratišta. Lompar je bio komesar II i III Cetinjskog bijenala. Potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Bio je član i jedan od utemeljivača Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Predśednik Crnogorskog P.E.N. Centra.

Prvu knjigu pjesama – ,,Pustinožitelj” objavio 1970. Već od tada, a posebno od objavljivanja knjiga ,,Karabojno žitije” (1972), ,,Tajni osvit” (1975), ,,Noć poslije” (1981), ,,Uzalud riječ”(1986) i ,,Dnevnik iz boce” ,,Prostor izgubljene svjetlosti” i ,,Dodir za gubilište” (1991). Dodir za gubilište” (priredio: Rajko Cerović, drugo izdanje 2001). Zatim mu izlazi ,,Kraljica Jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida” (1995). Potom objavljuje knjige ,,Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja” (1996); ,,Boca lude princeze” (1997); ,,Triptihon iz nacionalne biblioteke”(1998); ,,Tišina četvrtog pečata” (1999); Knjigu ,,Noć iz lapidarija” objavio je 2003; Zbirka poezije ,,Sjena na sceni” objavljena je 2004. godine. Dvije godine kasnije (2006) tu knjigu će prevesti i objaviti Slovenci pod naslovom ,,Senca na prizorišču.”

Izbor iz Lomparovih djela pripremiće 2009. zagrebački Meandar pod nazivom ,,Sedam redova života”. U Crnoj Gori iste godine objavljuje prvo i drugo izdanje knjige ,,Vrijeme u kojemu sam prošlost.” Godinu kasnije Lompar izdaje knjigu „Mit o izgubljenim dodirima“. Uslijedili su izbori poezije na francuskom jeziku za festival Mediteranskog pjesništva u Setu na Azurnoj obali pod nazivom „Oracles des songes – Proročišta snova“ 2012, godinu kasnije izbor poezije na engleskom jeziku „The arc of finitude -Putanja konačnosti“; te iste 2013. i Makedonci prevode Lomparovu poeziju i objavljena je knjiga „Zasipnat glas“ (Promukli glas) u izdanju skopskog Blesoka, kao i na bugarskom jeziku: oni su izabrali najpoznatiju Lomparovu knjigu i u izdanju dvije izdavačke kuće iz Sofije objavljen je „Triptih ot narodnata biblioteka“ (2013).

Stilski manir pjesnika Mladena Lompara koji je obilježio i njegove prethodne zbirke, prepoznatljiv po slobodnom stihu i izostavljanju znakova interpunkcije, kao i parentezama, prisutan je u „Balsamovanoj kletvi“, koja je objavljena iste godine u izdanju Otvorenog kulturnog foruma. Naredne, 2014. godine, Lomparovu knjigu „Diptih rastrojstva“ prevode Albanci i objavljuju pod nazivom „Diptiku i cmendjes“ u Tirani. Crnogorski zavod za udžbenike i nastavna sredstva za potrebe školske lektire izdaje izbor Lomparove poezije „Od plamena do svjetlosti“ 2015. godine, a njegova knjiga „Zmije Grmožura“ naći će se u elitnoj ediciji „Luča“ iza koje će stati eminentne crnogorske institucije kulture. Za Lomparovog života je i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske objavila izbor njegove poezije „Tuđe strasti“ 2017. godine.

Mladen Lompar je bio i plodan likovni kritičar, jer mu je istorija umjetnosti bila u fokusu profesionalnog bavljenja. Objavio je monografije na crnogorskom i engleskom jeziku: „Crnogorski slikari“ – „Painters of Montenegro“ u izdanju Atlas grupe i CID-a iz Podgorice, dok su izdavačka kuća Pobjeda, Matica crnogorska i DPC objavili njegove monografije o najznačajnijim crnogorskim slikarima nakon Drugog svjetskog rata: „Milo Milunović“, „Miloš Vušković“, „Mihajlo Vukotić“, „Jovan Zonjić“, „Petar Lubarda“ 2013. godine.

Poezija Mladena Lompara prevođena je i pojedinačno na mnoge svjetske jezike. Zastupljena je u više antologija savremene crnogorske i poezije regiona. Lompar je bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ,,ARS”u prvoj i obnovljenoj seriji. Bio je i član redakcije ,,Crnogorskog književnog lista. ” Prvi je dobitnik nagrade DANU Zlatni pečat Crnojevića, za knjigu ,,Dodir za gubilište”, a za knjigu ,,Sjena na sceni”2004. dobija nagradu Risto Ratković. Najveće državno priznanje Trinaestojulsku nagradu Lompar je zavrijedio za knjigu ,,Sjena na sceni”2007. godine, a nagradu Miroslavljevo jevanđelje za monografiju Crnogorski slikari. Monografja predstavlja sintezu Lomparovog višedecenijskog uvida u crnogorsku likovnu scenu; u njoj su sistematizovani tekstovi o najznačajnijim predstavnicima crnogorskog likovnog izraza – od Pera Počeka do najmlađih stvaralaca, te omogućuje valjan uvid u recentno crnogorsko slikarstvo kako njegovim proučavaocima tako i ljubiteljima likovne umjetnosti. Lompar je dobitnik i nagrada ,,Aleksandar Leso Ivanović” i ,,Vito Nikolić. ” Autor je brojnih izložbi crnogorske umjetnosti, kao i muzejskih postavki. Vodio je izdavačku kuću ,,Dignitas” koja je objavljivala naslove mladih i afirmisanih crnogorskih pisaca, te naslove iz istorije.