Moj pogled s visinske visine na višinu Srbalja izbjeglica ili uteklica iz 90-ih, koji se nedostojni staniše pod crnogorskom kapom nebeskom (ČETVRTI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

Nečesovomu utekličkomu udruženju sa Kosova (bolje reć – jednoj kosovarskoj družini) u Crnoj Gori, nampadala je (ne znadem da li im i dalje nampada) – pusta želja da se Sutomore preimentuje u ”Peć na moru”.

Da, da, pravilno ste pročitali – iako je očito da se radi o pravomu: i kastigu i kali(je)žu i zveku i ešeku!

Dobro je što śedite ili ležite dok ovo čitate – samo da od više muke iz te karijege ili koćete na pod ne bušite.

Biće da su nešto ovizi kosovarski đečki (sve ledo do leda teke su takvi) – pod kalpak u svojim čuturama, ipak – pobrkali.

Nije ovo danas krvava i krvnička okupacija (ka’ ono priđe 100 godina), kad su: nesoji, ništarobe, prijevaranti, sramotnjaci, zlikovci, … i (kako im je kralj Nikola ”tepa”) govedari Karađorđevići, jedno crnogorsko a mediteransko mjesto sa dugom tradicijom, kojemu su damno ime Castellastva nađenuli (poznato ka’ Kaštel Lastva) i, koje je negda bilo ljetnjikovac i/ili boraviše zaslužnijeh visokih rimskih uglednika – preimentovali u Petrovac (pa još ”na moru” – da se znade, da se ne pobrka sa jednom balkanskom varoši u dubokom zaleđu negdanje Otomanske imperije, daleko vanka Crne Gore).

U pitanju je bilo primitivno, agresivno i sveobuhvatno poništavanje: naše mediteranske tradicije; naše povjesne povezanosti sa Apeninskim poluotokom; najstarijega dijela našega kulturnoga (dominantno katoličkoga(!)) kruga, koji pripada širem korpusu kulture Mediterana itd., i – uvođenje govedarske ili, još tačnije rečeno – svinjegojske tradicije!

Da se povrnem na Srbalje izbjeglice-uteklice.

Ovo ozgor ”Peć na moru” je samo jedan detalj.

Kako nam teke, samo primjerice radi – ovi utekli izvanjci (a ”pedagozi”) đecu po tijeh (posebice osnovnih) škola ”fino edukuju”?!

O ”pedagozima”, uteklim crnomantijaškim glibovima (mogućno i zločincima okrvavljenijeh ruka sa ratišta), i njihovoj ”edukaciji” po manastirima, crkvama, parohijskim domovima, ka’ i po tijeh slava, pokajanja, parastosa, … – nije mi potrebito ništa prozborit, niti surgum činjet.

Nevjerovatno je što smo dozvolili – što je sve nesretnja Crna Gora dozvolila, i u potonjih približno kvarat od vijeka od tamo-njih dočekala!?

Pričina treća:

Debelu višinu Srbalja uteklica nimalo ne smeta oni njihov obraz ka’ u bugara – da se plekaju đe im mjesta nije, da već kvarat od vijeka sebi dozvoljavaju da nama pokušavaju krojit, i kroje sudbinu ili budućnost!

Bašibozluk je to!

Za mene će Srbalji uteklice (skupa sa njihovijem potomstvom(!)), koji se staniše u Crnu Goru (opetujem, mnim na onijeh preko 90%), a to su:

• litijaši;
• protivnici crnogorske nezavisnosti;
• glasači ove srbočetničko-klerofašističko-anticrnogorske parlamentarne višine i srbočetničko-klerofašističko-anticrnogorsko-otpadničko-namjesničke Vlade;
• ka’ i svi onizi kojizi se plekaju đe im ka’ izvanjcima mjesta nema (da je sreće ne bi im ga nikad ni bilo) –

vazda bit građani trećega reda!

Ne drugoga!

Koji su to ”dobronamjernici” svemu crnogorskomu i, koje su to sve ”fine” (čojske) mustre – i ovo trećega reda im je da se cjelivaju u oba dlana.

Da i ovi put spomenem: ima još dostina postojbnika, starośedioca Crne Gore, meni podobnih (sličnih) ili, istih stavova do u svakoje slovo, koji ove izvanjce, a sve spram njihovijeh stvarnih zasluga, ovako štujemo, ovoliko poštujemo i mislimo o njima.

Drugijema riječima, a uljudno molim – dozvolite mi da tvrdim: ovđen zborim i u ime svih vas Crnogoraca i Crnogorki, koji se glede Srbalja uteklica – slažete sa mnom.

Nije mi, valjda, svakoji put potrebito naglašavat – da su za mene Crnogorci i Crnogorke – pripadnici svih ovdašnjih naroda i vjera, koji se:

• tako ośećaju,
• tako izjašnjavaju i
• tijem od srca ponose !!!

Ajmo još dalje.

Moj doslovice najbolji prijatelj, izuzetan i ośedočeni Crnogorac, još od (i prije) antibirokratske revolucije, koji je cijelo vrijeme vladavine DPS-a (za bivšu vlast) bio persona non grata – u svojoj privatnoj firmi, koju pośeduje na prostoru Crne Gore, ima’ je zapošljene (viši dio još ima) izbjeglice-uteklice za: šefa svojega kabineta; sekretaricu u kabinetu; ličnoga glavnoga savjetnika; šefa tehničke službe; glavno tehničko lice među operativcima u toj tehničkoj službi; ličnoga vozača; šeficu recepcije hotela (dok se tokom preko 15 godina bavio turizmom); šefa restorana (njemu svakoja čast i čest …).

Znači, liše direktora toga hotela (koji je bio Crnogorac), sva najvažnija radna mjesta u njegovoj firmi, tokom 90-ih godina – dobile su uteklice iz BiH (dominatno iz Hecegovine) i jedno lice iz Hrvatske.

Pa, nijesu baš svi oni bili toliko jedinstveniji i sposobniji od tisuća i tisuća Crnogoraca i Crnogorki.

Jednostavno je – htio je da im u nevolji pomogne!

I svi su oni Srbalji!

Najmanje trećina njih je od njega dobila stanove u vlasništvu – preskačem ostale privilegije koje su uživali, i dan-danji uživaju.

Nekizi od tijeh uteklica su svojemu spasiocu pođešto (potajno ka’ da neće – lisice-uteklice su to) činjeli iza njegovoga hrbata, protivu njega ili na njegovu štetu (valjda da mu ”zafale” u smislu: Što ti treba pomoći me sirotu, ti sve činje za svoju sramotu).

Treba li mi česovoga daljega komentara na upravo navedeno …?!

Ovaj primjer ozgor mi je pak poslužio (samo) ka’ najava onoga što slijedi.

U narednoj rečenici ovoga osvrta-pogleda na Srbalje uteklice (koji nije ni primać sveobuhvatnom), iskazaću nešto, a vi viđite i, molim, malo porazmislite – oću li što pobrkat-omanut tvrdnjom koja glasi:

Da je, ne daj Bože, i u kam stani udrilo, bila obrnuta situacija – da smo mi morali napuštit Crnu Goru i izbjeć baš u tu suśednu nam Hercegovinu – od tijeh istijeh ovamo arivalih Srbalja, mi bismo (ne glede na našu stručnu spremu ili kvalifikaciju) mogli dobit (skoro) samo: da ulice i kunete svijetlimo!

O pasaportima – mnim da nam ih dadnu, tj. daruju – bolje mi je da se mainam te priče.

No, to bi, ne bilo primijenjeno, za nas Crnogorce i Crnogorke bio – silazak s rasnoga konja koji se svojom ljepotom zori na suncem okupanoj zelenoj dolini nekoje naše ponosne gore, povrh čijih najviših litica orlovi gnijezda viju – na najobičniju džoru koja riška proz šporku botu u śen nekoje međe od obora, ili – na žabu iz lužine.

Dadosmo im koricu leba, pomogasmo da zarade i izgrade svoje lebarnice (stari krasni crnogorski i negda jedini izraz-riječ za pekare), i potom dočekasmo da te uteklice imadoše moralne skoposti da nas starośedioce – nesojski i ijetko bubuljima gađu, koje sobom doniješe iz tamo-njihovih: BiH vukojebina, ”zapadnih (SAO) granica” na teritoriji Republike Hrvatske, i ”kolevke” im sa prostora Republike Kosovo.

Pa da im na to takvo ”čojstvo” mi Crnogorci – uzvrćemo gađući ih koricama onoga finoga, bijeloga, domaćega i domaćinskoga leba, kojijema iste njih negda – nahranismo!

E pa, ja i nijesam baš toliko švagnut – niti toliki hrišćanin da te puste ”hrišćane” naivno mazim i maloumno pazim.

Zisto nas je ”fina” nafaka pratila š njima takvijema.

Molim vas lijepo – utekli su na ove bande ka’ potonje sinje kukavice (prvijenstveno mnim na tu ”junačku” srbadijsku ”muškadiju”), i nije ih sramota da svojim firmama po Crnoj Gori dadnu imena po mjestima, krajevima ili oblastima oklen zanavijek utekoše.

Ne, nije nostalgija u pitanju – no drskost i manjkamenat poštovanja nas (koji smo se posebice žrtvovali za njih takve) i prostora na kojemu se, na velju žalost Crne Gore, i svih njezinih postojbnika (liše ovdašnjih falsifikovanih Srbalja ili ubogih Posrbica) – ti musafiri staniše.

U Crnoj Gori su se na sve moguće načine osilili, pa znadu još i klicat, tj. uzvikivat nečesove lažave parole i/ili – zapojat đekoju tamo-njihovu umobonu, a drsku pjesmu.

Da im nije onoga obraza ka’ u bugara ili prakca – vodili bi računa o sadržaju pjesama i skrastili biše jezik/e, a i onu tamo-njihovu počesto ogavnu i svojstvenu im bahatost.

Primjerice radi: Srbalji izbjeglice sa Kosova kliču nešto ka’ otprilike: ”Kosovo je Srbija” (jes’ moj matrak), ili – degenčeći se poju onu tandara-mandara-broć pjesmu:

”Kad se vojska na Kosovo vrati”

Mimogred, tu je ”pesmicu” 5. septembra u Cetinjskomu manastiru, bahato pojalo serbaljskih i poserbaljskih Ali-Jadonikijevih 40-ak razbojnika, nesoja, ološi, bagre, šljama (itd. u istom smislu) – što glibova crnomantijaša, što fakina civila.

Tijem pojanjem toga dana, ta naoružana marva, još onako u buljuk prisustvujući kukavno izmajmunisanom ”vjerskom” zastiđu, zanavijek ošporkaše crnogorski Manastir Svetoga Petra Cetinjskoga, odnosno – (naj)tačnije rečeno: Manastir Rođenja Presvete Bogorodice.

Malo li im je bilo što ga tokom 30 godina ošporka lipsali Rile-paklavidac.

E, musafiri, musafiri, elate, elate, samo vi vajno pojte – ma, sve vam je ostalo stalo u mošnjama ili – pitanje je manjka mošanjah!

Treba za taj zagon i to ”vrtanje” na Kosovo imat mošnje do koljenah, a vama su ”velji bastaduri”, oba ona zrna koliko zrna oriza, znači – poprilično manja no u dvogodišnjih đetića (valjda od silnijeh operacija (operisanosti), što li?).

Kami i dva leda ćete se vi Srbalji uteklice (uz svih preostalih cca 7 i po meleona Srbalja na ”svetu belom” – taman mularije od junaka) ikad više vrnut, tj. nogom kročit na – ZANAVIJEK ALBANSKO KOSOVO.

Ta činjenica je na velju žalost crnogorskih Posrbica, koji, eto, ipak, neote nikako da se nakane da uteklicama sa Kosova pruže (praćkama ili barem peckalicama) naoružanu ruku pomoći, pa da skupa, onako čoporativno prošetaju do na te bande – ali samo do granice Republike Kosovo.

Naravno, tamo im ne bi bastalo upotrijebit ozgor spomenuto ”teško” naoružanje (inače bi dobili teškijeh ćoteka po hrbatu), pa bi otolen – i Srbalji uteklice i ovdašnje Posrbice – bez da bi svoje turine nakvečili na onu bandu granice i ALBANSKU TERITORIJU, bili ispraćeni transparentom na kojemu bi veljijema crno-crvenijema slovima pisalo (slijedi prijevod sa albanskoga jezika):

CURIK OKLEN STE SE DOVUKLI

P.S.

Ne bi im iznovice nampadalo da – sa tamo-njihovom serbaljskom zastavom (koju im je ”lepo” dozvolio i dizajnira’ joj tri boje ”lepe”, turski sultan Mahmud II – svojijem fermanom iz decembra 1835.), i onom smokrenom svrakom obaljenijeh krila na zastavi – ikad više obrću put Kosova i tamošnje strašne dvoglave orlušine crne.

Strahić kašu ‘ladi!

Taman je takon!

P.P.S.

Doduše, jedan ovdašnji kubanski portal – u skladu sa urođenim i tijem uslovljenim a neizlječivim lažavinama i podmetačinama zapošljenih ”na njemu” (oni kubanac ih održava i uspravno zadržava ”na njemu”), ka’ tamo-njihovom glavnom nacional-kolektivnom karakteristikom – bi napisa’: da je taj serbaljsko-poserbaljski pohod na Kosovo bio još jedna velja pobjeda nebeskoga naroda.

Nesretnji čitaoci toga kubanskoga portala, koji se:

• onako prilježno na koljena bačaju prilikom ”hrišćanskih molitvi”;
• zimi svojski kuplju po tijeh rijekah;
• tragi-komično podižu nacističko-ustaška tri prsta;
• pokazuju i dokazuju svoju ”vjeru” stiskajući ta ista tri prsta u formu stilizovanoga šupka (naški: prkna (a inače su (pravi) vjernici taman ka’ u prkno)), … (ništa od svega ovoga nabrojanoga nikad u Crnoj Gori bilo nije(!));
• žene zabrađuju u šarene marame i oblače šarene kotule, … (ni toga nikad u Crnoj Gori bilo nije(!)),

biše u tu pisaniju povjerovali, i tako sretnji (u pamet) bi nastavili živjet u svojemu svijetu obrlaćenih insana – do kraja života.

(slijedi peti – potonji dio)