Za aktuelno.me
Piše: Dmitar Komnen
Šta jedan srpski pop mora obavezno imati od kvaliteta kako bi valjano obavljao svoj posao? Mora imati bradu (po mogućnosti zapuštenu i masnu), pogan jezik i sklonost skandaloznom ponašanju. Imajući ovo u vidu, nije čudo što je Mićović namješten kao prvi među srBskim popovima u Crnoj Gori.
Na okruglom stolu o rušenju Lovćenske Kapele koji je nedavno održana u ”Sramu”, pop Mićović je iznio nekoliko skandaloznih stavova koji ga legitimišu kao “dostojnog” predstavnika svetosavskog kulta u Crnoj Gori.
“Amanet” je jedan od najviše rabljenih izraza u kvazi-duhovnom žargonu svetosavskih kultista. Pop Mićović govori o tome kako je “veliki grijeh” ako se ne ispuni tobožnbji Njegošev amanet. Ne mogu da se ne zapitam, da li je isto tako “veliki grijeh” to što je Mićović svaki amanet svog prethodnika Rista (u narodu poznat kao “Sotona” i “Zlotočivi”) bacio pod svoju stražnjicu željnu mitropolitskog trona?
Podsjetimo se realnosti koju serbski živalj uporno pokušava gurnuti pod tepih. Pokojni Risto je nebrojeno puta nazvao Aleksandra Vučića “najvećim izdajnikom u istoriji srBstva”. Da li mislite da tog narcisoidnog somoglavog i picoustog pishopatu nije uvrijedilo do srži ovako nešto? Mislite da nije bio kadar da ukloni Amfilohija sa istorijske scene jer mu je bio smetnja prilikom njegovog pokušaja monopolisanja svesrbskih interesa i agendi? Pa, zaboga, bio je šef ljudima koji su druga ljudska bića mljeli u ćavape.
Kakav god da je bio pokojni Risto, bar je imao nešto što Mićoviću nejakom tako upadljivo nedostaje, a što bode oči i njegovog stada – imao je kičmu! Nikada Risto nije dozvoljavao da mu se bilo ko iz Beograda miješa u njegove poslove. Njegovi sljedbenici unutar SPC, oni koji su htjeli čuvati njegov amanet proglašeni su za “separatističku i autonomašku” struju unutar svetosavskog kulta i ekspeditivno ućutkani, prekomandovani i kažnjeni i elimisani na različite načine. Risto je bio zlo, kakvim ga svi znamo, ali Risto je decenijama ulagao u autonomiju i samostalnost svoje Mitropolije, a to isto je ostavio u amanet svom našljedniku i svom svještenstvu. Pop Mićović je svaki Ristov amanet prodao preko noći zarad titule, pri tom se odričući svoje (pravoslavnim ustrojstvom zagarantovane) arhiepiskopke titule i episkopskog savjeta u koje je Risto tako mnogo ulagao štiteći svoju autonomiju. Pop Mićović potencira tobožnji Njegošev amanet kako bi, između ostalog, prikrio svoje nipodaštavanje i srozavanje svakog Ristovog amaneta.
Nadalje, inspirišući rušenje kulturnih spomenika ove zemlje, pop Mićović govori o tome kako je neophodno manifestovati “preumljenje”. U žargonu svetosavskog kulta “preumljenje” znači ispiranje mozga narodu kako bi prihvatili agende i svjetonazore tog istog kulta.
Pop Mićović takođe tvrdi kako je neophodno obračunati se sa ostacima “crvenog terora” i “ustašluka” na ovim prostorima kako ne bi imali smetnje u vaspostavljanju svog teokratskog velikosrbstva. Prema istorijskoj korekciji popa Mićovića jedine zle agende na ovim prostorima su bile predvođene od strane partizana i ustaša, ali četnici su bez greške i visokomoralno branili temelje Svetosavlja tako da im je oprošteno što su pod njihovim noževima, bajonetima i kamama stradali nebrojeni nedužni civili, ali i oni koji su se okuražili da se pridruže NOB-u kako bi sa pleća svog naroda stresli fašistički jaram.
Svetosavski kultisti su nedavno bestidno držali pomen četničkom velevoždu Mihailoviću u mnogim svojim hramovima. Apelujem na NVO aktiviste da se fokusiraju na ovaj slučaj, te da dignu galamu oko istog, budući da jedan kvazi-pravoslavni kult ritualno njeguje fašističke elemente istorije nadasve napaćenog srbskog naroda, kao i da time svetosavski-krvožedno kidiše na sve civilizacijske vrijednosti Evrope za koje su nebrojeni i neznani heroji dali svoj život vjerujući u bolju budućnost kontinenta lišenog psihopatoloških pojava u obliku Vučića, Mićovića i ostalih Perića, a koji bi da ruše kulturne spomenike jedne od najstarijih država na tom kontinentu i da šetaju i parkiraju mošti njenih svetih vladara kako je njima volja.
Dalje, u svom obraćanju okupljenim govedima u Sramu, pop Mićović (od milošte) Nejaki, kaže sljedeće:
“Nažalost, prihvatili su misao ustaškog ideologa i jednog od najbližih saradnika Ante Pavelića, nažalost rodom iz Crne Gore, Savića Markovića Štedimlije. On je osmislio svu argumentaciju, i sabrao mnoštvo laži koje su prihvatili i naši komunisti. Ne bi to oni tako lako prihvatili, nego je tu bila i naredba Josipa Broza Tita. I tako su Crnogorci izgubili pamet, opčinjeni zlom argumentacijom Savića Markovića Štedimlije i pod naredbom Josipa Broza Tita odrekli se mišljenja i svoje slobode, a time i svoje vjere”
Okupljeno stado je imalo tu posebnu priliku da vidi svog Mitropolita kako bunca na nivou najprominentnijih teoretičara zavjere.
Pop Mićović ne razumije jednu bitnu stvar koja se tiče opstanka njegovog svetosavskog kulta na ovim prostorima: Za dvije do tri generacije emancipovanih crnogorskih čeljadi njegov kvazi-pravoslavni kult će izgubiti svaki uticaj i značaj. Svetosavski jurišnici, nalik Rafailu i Arseniju sada mogu da dopru tek do nekih sujevjernih baba ili do psihopatoloških ličnosti, ali budući kratkovidi ne vide da je njihovo “Zlatno doba” prohujalo s vihorom civilizacijskih promjena u koje se ne uklapaju.
Da li zaista mislite da će se sva Evropa praviti slijepa na autokratske ambicije malog Aleka i njegove teritorijalno-psihološke pretenzije na susjedne teritorije, a koje tako pedantno definiše kroz činodejstvovanja nepočinstva i spiritualni pritisak setosavskog kulta?
Po svemu sudeći, iz mržnjoljubivih izjava popa Mićovića izbija svaki anticivilizacijski sentiment istinskog (ali nedostojnog) poglavara jednog destruktivnog kulta smrti kojeg je Satana odavno uzeo pod svoje.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Niko ne zna đe je završio toliko značajni i tajnoviti testament Amfilahija prvog i jedinog, da da testament koji je dat na povjerenje ovome nedostojnome, da ga objavi ili šnjima da obriše stražnjicu, ako ga on procijeni bezvrijednim ili opasnim. Nedostojni je procijenio da je testament opasno bezvrijedan pa ga je malačko zgužvao i pečatirao smeđežućkastim pečatima, a onda ga posla preko jednog ćenefa sastavljiocu na nebesa, akoje ovaj tamo i dospijeva. Ne da ga je nedostojni ošporkao no svi to znaju, a ćute ka mlade kad prvi put pleđuške legnu u šužbine, no ga je i zgužvao i onako… Pročitaj više »
Sreca pa ovo niko ne cita