Kultura sjećanja je na ivici opstanka. Ako zaboravimo svoju prošlost i ne suočimo se sa svim njenim pojavnim oblicima nećemo imati budućnost, a budućnost, kako kaže Niče, pripada onima koji se najdalje i najduže śećaju prošlosti, navodi se u saopštenju patriotskog pokreta Lovćenske straže. Njihovo saopštenje prenosimo u cjelosti.
,,Crnogorsko društvo koje su karakterisali demokratija, suživot zasnovan na poštovanju svih vjera, međusobno uvažavanje različitosti, kultura dijaloga, samosvijest da je upravo sloboda najveća i vrhunska vrijednost kako za narod kao kolektiv tako i za svakog njegovog pojedinačnog pripadnika, dolaskom ”oslobodilaca” koji ističu da su nakon 70 godina sa sebe skinuli sindžire, počinje agresivno da se mijenja. U tom procesu transformacije i prilagođavanja nekoj novoj Crnoj Gori tragovi „robijanja“ ispisuju pravila vladanja. Pitanje na koje još nijesmo dobili odgovor je na kojoj strani su se borili tokom naše slavne antifašističke borbe. Odgovor iz njihove hipoteze postavljene izjavom Zdravka Krivokapića da ne treba više slaviti Dan pobjede nad fašizmom, nego 23. septembar, datum kada je formirana nova parlamentarna većina, jeste da su se borili skupa s fašistima, i to su, na velju žalost građanske Crne Gore, potvrdili sljedbenici Đurišićevog i Mihailovićevog četničkog pokreta. U duhu oslobodilaca sa ( po) grešnom ideološkom matricom, pokliči iz devedesetih ponovo paraju crnogorsko nebo. Kontaminacija nemorala, nevaspitanja, neznavenosti, primitivizma, nekulture, idiotluka različitih profilacija, dijaloška i retorička neukost i drugi oblici nagonskih dinamizama postaju kliše i za pojavu najgorih nusprodukata jednog društva. Kao krunski svjedok nemorala, lopovluka, prevara, razvrata, bluda, pedofilije i mentalnih bahanalija opijanja mase javlja se sektaški ogranak SPC u Crnoj Gori. Narod, ustrojen pravilima mase da ne razmišlja već da vjeruje, slijepo ide za svojim vođama, među kojima prednjače popovi repetenti (ponavljači), kažnjavani lopovi i obijači automobila, pripadnici terorističkih organizacija, doušnici i plaćenici BIA-e, duhovni pastiri ratnih zločinaca i miropomazanici genocidne dehumanizacije društva. Oživljavanje šovinizma, srpskog nacionalizma i klerofašizma je institucionalizovano, ali i potpomognuto paramilirantnim organizacijama za regrutovanje Isusovih vojnika i onih u kojima se đeci predškolskog i školskog uzrasta propovjeda svetosavlje. Lovćenske straže 990. pitaju aktuelnu „strahovladu“ koliko je takvih objekata privedenih namjeni da služe srpskom svetu u Crnoj Gori ? Kome služite potomci slavnih crnogorskih dinastija, znate li? Tek po neki blistavi um opomene gromoglasno taj narod crnogorski da se vrće sebi, svojim korjenima, svom ognjištu i rodnjoj kući u kojoj nas sa zidova posmatraju uramljeni likovi predaka, prekaljenih boraca za slobodu Crne Gore, nacionalnih velikana, gorostasa koji davno zaždiše luču pismenosti, kulture, suživota, čojstva, crnogorstva, junaštva i drugih najuzvišenijih etičkih načela po kojima je jedna društveno – socijalna zajednica bila vjekovima prepoznatljiva. Incidentni nosioci izvršne vlasti – likovi motivisani dogmatskom erudicijom, razgrađuju tradicionalnu crnogorsku etiku i utrkuju se s besmislom kao opštevažećim pravilom razmnožavanja najgorih nus produkata. Granica između moralnog i nemoralnog se potire, estetika ružnog se širi vrtoglavo, a beznađe poprima vizuru transsemiotičkog korpusa laži, prevara, bluda i nasilja. Prilika da sačuvamo drugoga od sebe je previše, sagledavamo sopstvo u jednom drugačijem kontekstu i izmičemo se nužnosti reakcije. Trpimo najprimitivnije oblike dijaloga maskirane „zlatoustim pojcima“, kvaziekspertima kojima često fali godina sopstvenog života da bi opravdali reciprocitet etiketiranih biografija. Nije potreban izoštren sluh da bi čuli kako pritajeni pedofili i njihovi zaštitnici perverznom samilošću razgrađuju hrišćansko poimanje vjere. Grijeh, griješnost i ogriješenje postaju nosioci istog značenja. Nema kazni i sve je dozvoljeno. Ponuđeni modeli kažnjivog ponašanja se prećutno odobravaju. Policija doživljava najveće poniženje u istoriji naše države. Otimamo se degradaciji ali vrlo stidno i uplašeno. Možda pojedinima iz intelektualne elite naše države zaista trebaju kriptovani telefoni da se čojski i junački proslave u odbrani napadnutih tekovina? Možda oni sa jedva svršenom gimnazijom u kojoj su 3 puta padali na godinu treba zaista da budu duhovne vođe? Možda nemoral, blud i prevare od kojih se bezglavo pobjeglo iz Hercegovine moraju baš u Crnoj Gori da budu uzori prosvjetiteljstva, kulture , nauke i sporta? Pitanja je previše a odgovori koji će tek da uslijede postaće najbolje sredstvo za lobotomiju izmiljelih štetočina, opasnih zvijeri i podivljalih humanista. Kada larva prijevremeno dobije krila, ne postaje leptir, nego reptil, nesvjestan da je do izumiranja njegove vrste ostalo vrlo malo vremena.
Bravo – autorima ! naklon do poda