Mariji Zaharovoj odajem priznanje na ljepoti i šarmu. Doduše, godinama prije to moje divljenje ruskoj političkoj ljepotici bilo je izrženije i snažnije. Nije ni čudo jer je tada demonstrirala stil u svemu što izražena ženstvenost nudi. I nekako mi je bilo drago zbog te ruske duše u koju smo se, kroz nesumnjivo vrhove svjetske literature koju su nam bližili ruski klasici, gotovo svi od reda zaljubljivali.
Ali, na žalost lijepa Mare ima i ono političko, već po malo naborano lice. Ona je portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova pa njena riječ ima izvjesnu težinu. Bez obzira što portparolka iznosi stav spoljne politike svoje zemlje, koja ne prestaje da se miješa u unutrašnje stvari Crne Gore, suverene države i članice NATO saveza, ona ovim načinom dodatno podgrijava uzavrele strasti u našoj zemlji. Svakako ne slučajno nego sa jasnim ciljem da se kod nas dogode nemiri ne bi li se na taj način stvorile pretpostavke da se sruši legitimno izabrana vlast i instalira ona koja je u saglasju sa „bratskom“ ruskom. Zbog toga nije slučajna izjava mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori nedavno data Federalnoj televizi Bosne i Hercegovine da je u našoj zemlji moguć građanski rat i to samo zbog toga što je država konačno odlučila da uredi vjerska pitanja na demokratski i evropski način a pitanje vlasništva crkvene imovine dovede k poznaniju prava. Dakle, ni riječi o otimačini niti izbacivanju SPC iz crkvenih hramova, ali čiji su oni, mora se konačno znati. Ako pripadaju njima, srećni im bili. O tome neće odlučivati ni Vlada a ni Amfilohije. Za tako nešto u demokratskim zemljama postoje sudovi. Umjesto njih, Amfilohije bez zazora priziva građanski rat. Umjesto da miri, da brani i prašta, on bi kamom ili puškom. Na koga predstavniče Boga?
U cijeloj ovoj priči Amfilohiju pomaže zabrinuta Zaharova.
“Kada govorimo o suštini onoga što se razmatra, shvatamo da mogu biti ozbiljno ugroženi interesi Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, naročito u pravu na vjerske objekte”, istakla je ona. Kako i na koje, Zaharova nije objasnila, osim u smiješnoj konstataciji da ova tema, kako je ocijenila, prevazilazi nacionalne granice i dotiče se pitanja jedinstva pravoslavnog svijeta, očuvanja njegovih stubova za čije oblikovanje su bili potrebni vjekovi. Lijepa Mare možda nije upoznata o strašnoj pohari 1918. godine na Crnu Goru od onih koje ona brani, ne zbog njihovih, nego zbog interesa njene države? Možda? Zna li lijepa Mare da u Crnoj Gori žive Crnogorci i da je najveći dio njih pravoslavne vjere? Zna li ona da su joj hramovi oteti baš kao i država snagom sile koju je i njena država podupirala?
Zna! Ali, Crna Gora je zakoračila svojim a ne putem „majke“ Rusije i to boli. Zapad je naše stanište, a na istoku su nam prijatelji. Makar vjerujemo da će tako biti. Ako ne sada a ono u bliskoj budućnosti kada ovo ludilo prođe. A jednoga dana će morati završiti pohod na poharu Crne Gore, makar u pokušaju.
Vratiću se na početak. Jeste lijepa. I tu bih stavio tačku.
Slavko Mandić