Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar
SUĐENJE IVANI NIKOVOJ DULETIĆ
Nagonska plahovitost, eksplozivnost, pretjerano častoljublje i prkos, uz poznatu pravdoljubivost, slobodoljubivost i tradicionalno gostoprimstvo, bila su glavna obilježja naravi gorštaka. Ali, s druge strane, podloevćenski kraj je često rađao ljude, a među njima i posebne žene koje su, uprkos teškim i često nepredvidivim životnim situacijama i iskušenjima, krasile prisebnost, razložnost, toplina, razumijevanje, ali i mudrost i snalažljivost. Ovo je priča o jednoj od takvih žena.
U trgovinu duvanom, za vrijeme austrijske vlasti, bile su uključene i žene, jer se polazilo od toga da su one manje sumnjive od muškaraca. Tako se i časna Crnogorka Ivana Nikova Duletić, rodom Klać iz Brajića, povremeno bavila ilegalnim prenosom duvana iz Crne Gore u Primorje. Tada su se nosile široke kotule, koje su omogućavale da se oko ženskog pasa neprimjetno sakriju vrećice s rezanim duvanom. Takav način skrivanja duvana praktikovala je i Ivana Nikova. Međutim, postala je sumnjiva austrijskim žandarima. Jednom prilikom su je presreli, tražeći od nje da se podvrgne pretresu. Ona se s tim nije složila. Nakon ponovnog insistiranja, Ivana je grubo odgurnula žandare i pozvala: „U pomoć! Hoće da me napastvuju.“ Kako ne bi bili kompromitovani, žandari su odustali od pretresa. Međutim, zbog napada na službena lica, protiv Ivane Duletić su podnijeli krivičnu prijavu. Na suđenju u Kotoru Ivana je izjavila da su austrijski žandari pokušali da je napastvuju, pa je bila prinuđena da brani svoju čast i obraz. Sudija je nevoljno prihvatio iznijetu odbranu rekavši da je spašava to što nosi kotulu. Drugim riječima, sudija je priznao da je Ivana Duletić odabrala jedini način kako da bude oslobođena od odgovornosti po ovoj krivičnoj prijavi.
LEGENDA O TOPONIMU ROGOVI ŽIVANOVIĆA
Brajići su jedno od tri plemena (uz Maine i Pobore) na granici Boke i podlovćenske Crne Gore, u brdima između Budve i Lovćena. Nalaze se zapadno od Pobora, a sjevernom i istočnom stranom graniče se s područjem cetinjskih sela Ugnji i Vrela. Južno od Brajića su paštrovska sela Čučuci, Podbabac i Kuljače. Jednim malim dijelom na jugoistoku područje Brajića graniči se s Obzovicom, koja je skorije naseljena (u 19. vijeku) od ljubotinjskih bratstava. U krajnjem jugoistočnom uglu, na Jabuci, nalazi se tromeđa Brajića, Paštrovića i Crmničana – Podgor. Brajići su kroz istoriju imali jasno određene granice prema drugim plemenima, ali je bilo čestih sukoba s Paštrovićima i Crmničanima oko planine.
Na Brajićima postoje mnobrojni lijepi toponimi od kojih mnogi kriju nesvakidašnje tajne i davno ispisane ili zaboravljene priče koje padaju u zaborav. Jedan od tih toponima je i Rogovi Živanovića, a kako je zapravo dobio taj naziv ispričaćemo vam ovu intresantnu legendu. Brajići imaju bogatu planinu, brojne izvore i prostrane pašnjačke kamenjare. To im je omogućavalo da u prošlosti tokom ljeta čuvaju po dogovoru ovce i goveda s područja paštrovskih i crmničkih sela. Stoka se uzimala u rano proljeće na čuvanje sve do jeseni. Staro brastvo Živanovića je na Brajićima imalo svoj katun na kome su čuvali svoju, ali i tuđu stoku tokom ljeta. Zeko Đukanov bio je najmlađi u porodici, ali stasom, fizičkim izgledom i ljepotom jedan od najviđenijih Brajića. Kako je bio i visok i krupan, radio je najteže poslove na njihovim posjedima, dok su drugi članovi porodice imali druga zaduženja.
Jednog ljeta jedan Paštrović po dogovru sa Đukanom dotjera svoih pet goveda i desetak ovaca da mu Živanovići tokom ljeta na Brajićima čuvaju kako bi na jesen neke od mladih vočića prodao. Naprave dogovor o svemu i kao ljudi se raziđu. Đukan, da bi rasteretio sina Zeka, reče mu da do kraja ljeta čuva ovo stado, ali i druga jer ih s jeseni očekuje dosta posla kako bi se Zeko malo oporavio od dotadašnjih težačkih poslova. Kako su katuni i plandišta bili puni pastira, oni su znali između sebe da probaju razne vještine snage. Jedna od omiljenih igara mladih pastira bila je da mlade vočiće hvataju za rogove i da ih uče da se ,,bodu.” To su bili mladi vočići koji nijesu mogli povrijediti nikoga, a pastirima bi ta igra s njima bila zanimljiva. Kako je Zeko bio i stariji, ali i fizičkom snagom jači od ostalih pastira, upitaše ga da li bi zbog svoje snage uspio da uhvati malo većeg vočića za rogove i da ga obori na zemlju i da tako pokaže da je najjači u čitavim Brajićima. Iako mlad, Zeko je bio brzoplet i odgovorio je da bi. Izdvojiše mladog vočića onog Paštrovića na čistu ledinu. Okupiše se svi pastiri, dovedoše mladog vočića pred Zekom i pustiše ga na njega. Zeko ga uhvati za rogove, vočić nespreman na takve izazove, poče da gura svom snagom Zeka. Gurajući ga polako pribi ga pri jednj omanjoj stijeni. Osjetivši da gubi snagu i da će biti pobijeđen, Zeko jakim trzajem svojih ogromnih šaka i mišica, držeći vočića za rogove, slomi mu vrat. U tom trenu voćić samo klonu. Svi u čudu stadoše da gledaju. Nijesu mogli da vjeruju što su vidjeli pred sobom. Shvativši da je napravio štetu, ispriča kući sve, šteta se morala Paštroviću nadoknadiri. Zeko Đukanov je u naredne dvije godine bio obavezan da čuva stado ovaca Paštroviću i da mu preda bijeli mrs kako bi nadoknadio štetu.
Zbog svoje fizičke snage i veličine, Zeko Đukanov je predvodio Brajiće i išao ispred njih kao zaštita kada su god bili sporovi s drugim plemenima. Mjesto gdje se odigrao pomenuti događaj nazvaše (toponim) Rogovi Živanovića u znak sjećanja na nadčovječansku snagu Zekovu koja je podsjećala na termopilsku snagu drevnih Spartanaca.
SOLDATSKA PEĆINA – ČUVAR ISTORIJE JEDNOG VREMENA
U Donjim Poborima na južnim padinama Lovćena lijepu istoriju katunskog, ali i primorskog krša čuva selo Krapina. Od Krapine prema Gornjim Poborima i podlovćenskim selima vode brojne pješačke i karavanske staze koje su se koristile u prošlosti. Priča o Soldatskoj pećini sačuvana je do danas. Kroz svoju istoriju Pobori su bili pod okupacijom Mletačke Republike, Francuske, Austrougarske monarhije koje su sprovodile svoje zakone. Kako je svaki okupator nametao svoja pravila i želio da kontroliše teritorije Pobora, Maina i Brajića tako su isti organizovali svoje vojne patrole. Istorija nastanka imena Soldatske pećine je interesantna. Soldatska pećina se nalazi na poborskoj zemlji, ali na samoj granici prema Mainima. Naziv tog mjesta je nastao u vremenu austrogarske uprave u ovim krajevima. Naime, blizu tog mjesta je uzvišenje Zelenike odakle se mogu posmatrati sve glavne staze na relaciji Pobori – Budva, a i putevi Budva – Crna Gora koji su tada vodili preko Pobora. I tu su se često zaustavljale vojne patrole. Interesantno je navesti da je granica na ovom zadnje pomenutom putu bila upravo kod Pasje ploče, odakle put dalje vodi ka podlovćenskom selu Majstori.
Pastiri i mještani su znali za ovu omanju pećinu-okapinu. No, jedne prilike pod njenim svodom su dva austrougarska vojnika pronašli spas u olujnoj noći kada su munje, gromovi i nevrijeme praćeno buram s Budvanskog zaliva nosili sve pred sobom. Kako se Soldatska pećina nalazi pored samog puta, a ušuškana mediteranskim biljem i rastinjem, u prvi mah je teško primijetiti. U znak zahvalnosti što su te olujne noći austrougarski vojnici pod njom našli spas, u njenim pukotinama su ostavili dva zlatna dukata. Kada su prešli granicu Crne Gore, jer su bili napustili vojnu službu, priča nam kazuje da se jedan austrougarski vojnik nastanio u krajnjim selima Njeguša, a drugi je nastavio svoj put starim karavanskim putem Via di Zenta kako bi ,,pronašao svoju slobodu.“ Mnogo godina kasnije vojnik će poslati pismo svom prijatelju u Kotoru u kome je opisao ovaj događaj. Priča nam dalje kazuje da su i kasniji pripadnici različitih vojski, uglavnom kuriri, pod njenim svodom pronalazili spas od sigurne smrti u olujnim noćima. Pastiri, koji su bili na tim prostorima i vojske koje su prelazile preko Pobora, su govorili da se uvijek pred nevremenima pojavljivala zlatnožuta svjetlost u prvi sumrak i tako ukazivala na nailazak nevremena. Ova priča i dalje u nama budi maštu na istoriju jednog kraja, vremena i usmeneog predanja.