Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog
LEGENDA O NASTANKU LEDINCA (NJEGUŠA)
Kada je vrhovni slovenski bog Perun stvarao svijet i ljude, neke predjele je želio da ostavi samo za svoje vile i bogove. Vile Rusalke i bog voda Voden su željeli samo za sebe prostor planine koja je izrastala iz samog mora, najljepšeg zaliva. Perun im usliši molbu, ali im reče da prirodne ljepote nijesu samo za vile i bogove već i za ljude, i da to moraju poštovati. Vrijeme je prolazilo, a taj prelijepi prostor koji su krasile padine planina prema moru, krasili su izvori i jezera na samom vrhu planine. Bog Voden i vile Rusalke su uživale u svim ovim pogodnostima, samo za sebe, ne dozvoljavajući da se ovim ljepotama približe prvi ljudi i dožive blagodeti.
Vrhovni Bog Perun se rasrdi i planinu i veliko polje, i druga polja kao i brojne izvore i vode zajedno s boginjom zime Morenom, pretvori u jedan veliki lednik. Okova ovo područje i njegove ljepote, u jednom danu pretvori u beskraj leda i snijega kako ga ne bi koristili ni Bogovi ni ljudi.
Prošli su vjekovi, a vile Rusalke i bog voda Voden zaboravili su na ove prostore. Vrhovni Bog Slovena Perun je shvatio da je bio pravičan prema drugim bogovima, ali ne i prema ljudima kada je sve pretvorio u Lednik. Zajedno s boginjom proljeća Vesnom otopio je lednička jezera, snijeg, svojim moćima otvorio jezera i podario ih ljudima. Suparništvo boginje proljeća Vesne i njenog neprijatelja Morane, boginje zime, ponavljalo se svake godine na smjeni zime i proljeća. Vesna je odnosila pobjedu nad Moranom, vraćajući je u podzemni svijet i oslobađajući time zemlju od zime.
U znak poštovanja i podsjećanja na snagu i ulogu bogova u narodnim pričama, predanjima i legendmama naziv Ledinac je bilo prvo ime, a kasnije ime Njeguši dobi čitavi ovaj prostor koje i danas nosi.
LEGENDA O ŠARGANU SA BIŽALJEVCA
Bižaljevac predstavlja jedan od najljepših katuna na području NP ,,Lovćen” i pripada čitav selu Žanjev Do. Na njegovim padinama, koje gledaju ka Boki, rođeni su brojni Ljesari, Vulovići i Perovići. Jedna od legendi i predanja vezana je i za ove prelijepe prostore. U davnoj prošlosti na ovom katunu i njegovim pašnjačkim kamenjarima bila su brojna stada ovaca koja su se napasala do samih vrhova Štirovnika.
Kako su ljeta bila topla i često sušna pojavljivale su se po kamenjarima zmije, zapravo tražeći hladovinu često su se sklanjale ispod brojnih krša i ploča. Nespretni pastir koji bi nepažnjom sio na ploču ili kamen ispod kojeg bi ona bila, bio je ujeden. Isto tako i ovce i goveda su znali često da stradaju od zmijskog ujeda. Kako nije bilo seruma, majke su uvijek svojoj djeci u džepovima stavljale bijeli luk i ljekovite trave da ih štite od ujeda. No, često i pored svega toga mladi pastiri su znali da postradaju od zmijskog ujeda. Kada je u samom selu Žanjev Do jednu od najmlađih i najljepših djevojaka, Gospavu, ujela zmija, a koju su otrgli od sigurne smrti, mještani odluče da na tom mjestu podignu crkvu koju su posvetili Svetom proroku Jeremiji. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjedolci bi svi zajedno išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka izbola, na dan trna glogova. Na četiri šipova, zlu kob izjela“.
Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše Šargan (Lat. Vipera ursinii macrops). Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. Šargan (Lat. Vipera ursinii macrops) i danas krasi najviše vrhove Štirovnika i Lovćena i upravo ga na Bižaljevcu oni koji imaju sreću mogu ugledati. Njegov otrov je toliko slab, a on se uglavnom hrani sitnim insektima i manjim gušterima.
LEGENDA O VILINOJ PEĆINI
Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vremena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo, čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.
Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili djevojku zbog svoje ljepote i odvedu je sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada a noć bila tiha i mirna bez zauvijanja vukova, tri vile su praćene zvjezadnom prašinom nebeskog svoda na jednom kraju vidjeli visokog stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulaz druga na izlaz a treća je posmatrala njegovu ljepotu.
Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao svoje priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim korakom grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen. Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi izmeđi vila i ljudi.