Kapetan Dikin tokom Bitke na Sutjesci: ”Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!”; Tito mu odgovorio: ”Nećemo se predati, probićemo se!”

Priredio: Miroslav Ćosović

Na današnji dan prije 80 godina probojem partizanskih snaga iz fašističkog obruča završena je Bitka na Sutjesci.

BITKA NA SUTJESCI U BROJKAMA I FOTOGRAFIJAMA

Okupator je u ovu operaciju, poznatu kao “Peta neprijateljska ofanziva” ili Bitka na Sutjesci, uveo oko 127.000 vojnika (67.000 Njemaca, 43.000 Italijana, 2000 Bugara, i oko 15.000 domaćih sluga okupatora) uz podršku 170 aviona, 8 artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova – protiv Glavne operativne grupe jačine oko 22.000 partizana. Ili: šest na jednog, što je po vojnim normama, duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača.

Glavna operativna grupa se uspjela probiti iz okruženja uz ogromne gubitke od 7.543 poginula borca, među kojima i 597 partizanki, što je nezabiljžen primjer gubitaka žena boraca u istoriji ratova.

Najviše je bilo boraca iz Hrvatske – 8.925, od čega iz Dalmacije – 5.195; iz Bosne i Hercegovine – 8.293; iz Crne Gore – 3.337; iz Srbije – 1492; iz Makedonije – 21; iz Slovenije – 19; iz inostranstva – 38.

U nacionalnom pogledu najviše je bilo Srba – 11.851; Hrvata – 5.220; Crnogoraca – 3.295; Muslimana – 866; Jugoslovena – 757; Jevreja – 74; Slovenaca – 21; Makedonaca – 4; Albanaca – 3; Italijana – 10; Nijemaca – 4.

Neki srezovi (opštine) drže apsolutne rekorde i po broju učesnika i po broju poginulih:

Iz Šibenika je bilo – 1.316 boraca, poginulo – 787; iz Splita – 1.091, poginulo – 688; iz Gline – 886, poginulo – 599; iz Livna – 622, poginulo – 289; iz Nikšića – 571, poginulo – 190; iz Knina – 568, poginulo – 334; iz Dvora na Uni – 560, poginulo – 267; iz Drvara – 550, poginulo – 203.

Više od 67 odsto bilo je mlađe od 25 godina (14.215 boraca), dok je 48 odsto boraca pripadalo KPJ (6.610) ili SKOJ-u (4.065), piše Abrašmedia.

(Prema: general Svetozar Oro – s pozivom na: Viktor Kučan, Spomen knjiga o Sutjesci – Danas, Beograd, 4. august 2002.)

SVJEDOČENJE GENERALA JOVA KAPIČIĆA

Pred čitaocima je vrlo upečatljivo svjedočenje generala Jova Kapičića o Bitki na Sutjesci koje je objavljeno u knjizi Tamare Nikčević “Goli otoci Jova Kapičića”.

Bitka na Sutjesci?

KAPIČIĆ: Tačno. Operacije su počele 15. maja, a pet dana kasnije, obruč oko naših jedinica bio je potpuno zatvoren. Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijelu Hercegovine i u Sandžaku. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130.000 neprijateljskih vojnika!

Koliko je bilo vas partizana?

KAPIČIĆ: Šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjenika! U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da počnemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo-Sutjeska-Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, među kojima i Druga dalmatinska, krenulo je prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima… Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca.

Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

KAPIČIĆ: Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer su tim mostom, da bi izašli na Sutjesku, morali da prođu Vrhovni štab i Tito. Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo. Njemci su u jednom trenutku gotovo prešli na drugu stranu, pa sam prekorio komandira Ličke čete, Vladušića (nažalost, ne mogu mu se sjetiti imena):

»Sramota, pustili ste Njemce da prođu!«

»Šta ćemo, druže komesare?!« – pravdao se. »Pogledajte kolika je šuma, ne vidimo nebo iznad sebe.«

Sjutradan, Vladušić je odnekud dotrčao:

»Evo, druže komesare, uzmite! Skinuo sam ga s njemačkog oficira.«

Bio je to pištolj parabelum, koji je danas, ako i njega nijesu bacili, s drugim oružjem i mojom komesarskom kožnom torbicom, u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.

Poklonio vam je pištolj da bi vam dokazao da nije kukavica?

KAPIČIĆ: Kao i svi borci na Sutjesci, dokazao je on to mnogo ranije… Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije s komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje: »Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg.«

Bila je to smrtna presuda?

KAPIČIĆ: Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir! Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina! To je stravičan broj! Tokom bitke, ranjeni su i komandant i komesar brigade, tako da smo komandu preuzeli Ratko Sofijanić i ja. S dvojicom kurira, izdvojili smo se i otišli u izviđanje. Idući proplankom, ugledali smo grupu njemačkih vojnika, njih stotinjak, kako se kreće prema našim položajima. U poslednjem trenutku smo nekako uspjeli da nađemo zaklon u nekoj vrtači, tako da nijesu mogli da nas vide. Drhtali smo od straha. Nas četvorica, s tri mašinke i pokvarenim italijanskim mitraljezom, protiv stotinu naoružanih, odmornih, sitih Njemaca… Nijesmo bili sigurni da će mitraljez proraditi, ali – osim života, nijesmo imali šta da izgubimo.

Drhteći, kurir je postavio mitraljez i… evo, samo što mi suze ne krenu…

Zapucali smo! Mitraljez je proradio! Njemci su počeli da bježe.

Tako smo se sačuvali… Na drugoj strani, dok smo držali položaj na Barama, dio naše vojske se s Vučeva preko rijeke Suhe kretao prema Sutjesci. Tamo su, na Ljubinom grobu, Niko Strugar i Crnogorci vodili krvavu borbu. Na Sutjesci je poginuo ogroman broj Crnogoraca, Srba, Hrvata, Dalmatinaca… Na Ljubinom grobu i Kožuru najveće gubitke je imala Druga proleterska divizija kojom je komandovao Peko Dapčević. Tu je poginuo i komandant Treće divizije, Sava Kovačević…

Ali, ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera.

KAPIČIĆ: Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu… Ne mogu da vam opišem šta se sve događalo… Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje.

Ili Crnogorca koga ranjena žena moli: »Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te.« Izvadio je pištolj i ubio je.

Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca?

KAPIČIĆ: Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni… Sjećam se da sam nožem s drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini »obrok« koji sam imao.

Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci?

KAPIČIĆ: Nijesmo znali. Krilo se zbog straha da nas to ne bi demoralisalo. Borili smo se poslednjim atomima snage i samo nam je još to trebalo… Bili smo obezglavljeni, u rasulu… Sjećam se da sam, pred sam kraj bitke, spuštajući se prema šumi, među tom gomilom izgubljenih, unezvijerenih partizana, naletio na grupu od desetak ljudi među kojima sam prepoznao Tita. Nijesam mogao da vjerujem!

»Jeste li to vi, druže Tito?!« – zaurlao sam. »Šta radite ovdje?! Znate li da su Njemci svuda unaokolo?!«

Gledao me je, ali sam imao utisak da me ne prepoznaje. Djelovao je izgubljeno, kao u transu.

»A, ti si, Jova« – prenuo se. »Krenuli smo… Ne znam… Rekli su mi da možemo ovuda, da je sigurno…«

Ko je bio u Titovoj pratnji?

KAPIČIĆ: Ne sjećam se ko su bili ti ljudi. Nikoga nijesam prepoznao. Možda zbog šoka, ne znam…

»Evo, neka vas moji momci otprate do mjesta gdje se nalazi Vrhovni štab« – rekao sam.

Poslušao me je, slegnuvši ramenima. Prvi put je izgledao kao pomiren sa sudbinom, kao da mu je svejedno šta će se dogoditi. I, nemojte se čuditi: to je bila Sutjeska, naša grobnica, iz koje smo svi na neki način izašli ranjeni! Nije to Neretva…

Kako to mislite?

KAPIČIĆ: Rekao sam vam da je, bez obzira na gubitke, Neretva bila pobjeda.

Sutjeska nije! Iako smo do 15. juna 1943. izvršili proboj preko Sutjeske i Zelengore i krenuli u ofanzivu kroz istočnu Bosnu, ipak smo izgubili trećinu sastava – sedam i po hiljada ljudi! Možete li da zamislite koliki je to broj?! Bili smo skrhani… I ti ranjenici koje smo ostavili… Sve to nije moglo da prođe bez ožiljaka… Na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost… Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu, odbranivši Sutjesku, platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi…

Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu: »Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!«

»Nećemo se predati, probićemo se!« – odgovorio mu je Tito.

Nakon Neretve i Sutjeske, više nije bilo tako teških bitaka?

KAPIČIĆ: Kada ste u ratu, svaka je bitka teška. Nikada ne znate hoćete li preživjeti… Mada, tačno je: nije više bilo takvih bitaka… Poslije proboja Sutjeske, postavljen sam za političkog komesara Treće divizije, s kojom sam se, preko Foče i istočne Bosne, vraćao u Crnu Goru. Negdje na ulasku u Kladanj, sreo sam Tita. Kao i mnogi od nas, bio je gladan i iznuren. To ste mogli odmah da primijetite. Sjedio je na jednom proplanku i čekao da s Vrhovnim štabom uđe u grad. Prišao sam mu i ponudio kačamak koji sam nosio…

Odakle vam kačamak?!

KAPIČIĆ: Dobio sam ga od seljaka iz sela kroz koje smo prošli. Napunio mi je lonac od dva litra kačamakom i dao mi da ga podijelim sa drugovima. Ne možete da zamislite kakvo sam bogatstvo imao u rukama.

»Hvala, Jova« – rekao je Tito kada sam mu ponudio ono što je preostalo.

»Imao sam negdje parče čokolade, ali mi ga je neko uzeo.«

S Vrhovnim štabom, Tito je, preko Konjuh planine, nastavio do centralne Bosne i Jajca, a mi u Crnu Goru.