Piše: Slavko Mandić
Milutin je tražio dodatno vrijeme da odgovori Unipromu na ponudu o preuzimanju Kombinata aluminijuma na godinu. Kao odgovoran stručnjak u branši sa kojom se nedavno upoznao, ovom privredniku je bilo neophodno više dana kako bi se upoznao čime se sve Elektroprivreda bavi. A kolika je odgovornost na plećima ovog čovjeka, na najbolji način pokazuje rekacija fasciklom koju je uputio na lik i (ne)djelo ministra ekonomskog razvoja, izvjesnog Jakova. Ali, nećemo o tome. Na dnevnom redu je KAP kao krunski privredni interes Crne Gore, radnika, njihovih porodica i zabrinute Vlade bez portfelja. Uslijedilo je dumanje, kako to i priliči u zadatom vremenu sa zadatom temom. Tek nakon sveobuhvatne analize kompetni tim eksperata ovog konzorcijuma je ustanovio da Elektroprivreda ne proizvodi aluminijum. Možda to naizgled djeluje kao nešto što se unaprijed znalo, ali da li je baš tako? Da možda u nekom aktu oni bivši nijesu napisali da se preduzeće za proizvodnju struje, poznatije kao Elektroprivreda, bavi i proizvodnjom aluminijuma. Ili, ko zna čega još. Zbog toga je trebao sve redom pročešljati. A za to treba vrijeme koje je Milutin tražio od Uniproma.
Ovim gestom izraženog univerzalnog znanja menadžment je dokazao i pokazao koliko je važno postaviti prave ljude na pravo mjesto. Dok bi neki drugi, posebno oni bivši (primjedba autora), jedva dočekali da krenu sa poličkom proizvodnjom koalicionog aluminijuma, ovi mudri i pametni, kako god to kome izgledalo, odbili su tu primamljivu ponudu. I pored činjenice da se tu gomila veliki novac i da bi elektro zarada mogla da bude o ho ho. Tako je to kad vam je poslovni moral ispred ostalih murala. (misli se na murale koji su oživjeli na fasadama pojedinih crnogorskih gradova).
Malu, ali jedva primijetnu sjenku na odbijanje uzimanja KAP-a pod svoje od strane EP-a, bačila je spoznaja da se u tom slučaju ovaj privredni kolos gasi. Da ga više neće biti. To istovremeno znači da će najmanje 500 radnika na ulicu, ili Biro rada, a to mu u našem primjeru dođe isto. Toliko će porodica ostati bez redovnih mjesečnih prihoda da će bukvalno preći u red siromašnih. Kako u tim novonastalim uslovima preživjeti? Ako postoji formula, uvjerili smo u prethodnom objašnjenju ovoga što se dešava nama, nju će ponuditi upravo Elektroprivreda i sam menadžment ili lično Milutin.
I evo je! Spasonosno rješenje koje će donijeti novu dobit kompaniji saopštio je lično Milutin Đukanović, preśednik Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. U datom obrascu nije više važno što će dalje biti sa KAP-om? Velika važnost. Pa neka se ugasi kad su tako željeli ONI. Milutin i njegova ekipa znaju što i kako dalje. Nađeno je rješenje koje će u potpunosti zadovoljiti sve potrebe EP-a. Ovim činom rastakanja potonje crnogorske proizvodnje, sadašnja Elektroprivreda će ostvariti popriličnu dobit. A da je menadžment EP-a brzao i donio suludu odluku kojom bi ušao u neizvjesnu proizvodnju političko-ekspertskog aluminujuma, pa se kasnije ustanovi da za to nema kvalifikacione strukture ali ni nostrifikacije neophodnih dozvola za rad u novonastalim slučajevima, bila bi to bruka nad brukama. Srpdala bi se cijela Crna Gora i ono malo naroda što u njoj osta (živo od korone).
Rješenje koje su pronašli Milutin i ostatak rukovodne skupine se ogleda u briljantnom planu smišljenom u proteklih nekoliko dana. Čast da kaže prvu rečenicu spasonosnog rješenja koje je donijela mudrost mudrih glava, pripala je upravo Milutinu, prvoj glavi preduzeća. Hrabro, dostojanstveno i stručno, ne trepnuvši pritom (nije bio prisutan ministar Milatović) kazao je, koristeći kratku dramsku pauzu, korisnu prilikom ovakvih teatar poruka: Elektroprivreda će, ako se ugasi KAP prodavati struju. I eto novca u izobilju. Izum menadžmenta i samog Milutina za poštovanje. Trebalo se toga śetiti. Sad će biti onih, koji se po pravilu jave kao uvijek kad se prosipa iz šupljeg u prazno, da su oni to znali i da bi na isti način i oni taj problem riješili. Malo śutra. Trebalo se śetiti te ideje a kasnije je i realizovat. Punija kasa ovog državnog megapreduzeća omogućiće nesmetano zapošljavanje velikog broja zaslužnih aktivista svih vrsta. A to je najznačajniji državni projekat koji najdosljednije sprovodi apostolkinja četvoromandatna. Po ugledu na to, jedino pravo do kraja ostvarenja vlasti, treba da rade i ostali. Tim je putem izgleda krenula i Elektroprivreda?
A radnici? Što radnici? Nije u ovoj priči o njima riječ. Oni su, potpisujući ugovor sa poslodavcem, prihvatili mogućnost da jednoga dana ovome dune i kaže da je dosta više alumijuma, pa da se okrene nekom drugom biznisu. Gase se po predviđenoj proceduri proizvodni pogoni i staje privredni gigant čija je izgradnja počela davne 1969. godine, a radnici, kako već rekosmo, pravac na ulicu.
Možda će ipak Milutin odlučiti da malo od tog novca Elektroprivreda podijeli sa radnicima? Možda, ali je u tu varijantu baš nešto teško vjerovati. Budžet ima poprilično rupa, a 500 radnika i nije baš neki imponzantan broj. Kad bolje razmislimo aluminijum i nije bio potreban Crnoj Gori. Radnici da se prekvalifikuju pa na biro. Od njih i njihove otvorene političke opredijeljenosti zavisiće njihov dalji angažman.
U pamet se gospodo, drugovi radnici. Znate što vam je činjet!
Jer, čašu meda još niko ne popi, da je čašom žuči ne zagrči. Čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju“, reče ova vlast, ili je to Njegoš. Ali, valjda je to isto s njihove tačke gledišta.
Ne dajte se Kapaši.
Eeee radnik nesretni.