JOŠ JEDNO POREĐENJE KMETOVA I RATNIKA: Turci su Srbima mošti Sv. Save spalili, Crnogorci su Sv. Vasilija od Turaka – odbranili

Piše: Miroslav Ćosović

Prema predanju, u selu Mrkonjići u Hercegovini na današnji dan 1610. rođen je Sveti Vasilije Ostroški, svjetovno ime mu je bilo Stojan Jovanović. Sveti Vasilije Ostroški je veliki svetac crnogorskog naroda, jer je u crnogorskom narodu prepoznat kao svetac, a potom je on svetitelj i svih drugih koji ga poštuju kao svetitelja.

KO JE TOKOM ISTORIJE UŠAO U SRPSKU CRKVU, POSTAJAO JE “ETNIČKI” SRBIN

Pravoslavlje je zvanično ušlo na teritoriju Zete 1219. godine, te godine je Sava Nemanjić poslije vješte diplomatske igre i prema Istoku i prema Zapadu, dobio dozvolu od izbjegličkog Nikejskog cara osnuje nezavisnu crkvu u svojoj državi.

Od tada, pravoslavni Zećani/Crnogorci svoju vjeru upražnjavaju prema obredu koji je osmišljen u Savinoj – crkvi Srpskih i pomorskih zemalja, i zbog načina upražnjavanja vjere, već od 14. vijeka počeli su se na zapadnom Balkanu izjednačavati termini pravoslavac i Srbin. Ko je tokom vjekova bio vjernik Srpske crkve ili je vjeru upražnjavao prema obredu Srpske crkve, nazivan je srbinom, i u prilog ovoj tvrdnji postoje desetine istorijskih izvora.

Tek u 19. vijeku među elitom pravoslavaca na Zapadnom Balkanu pokrenuta je akcija da se vjerskoj grupi – srbima, među kojima je bilo etničkih grupa različitog porijekla, usadi ideja da srbi nijesu konfesionalna grupa već da su narod povezan zajedničkim porijeklom, kulturom i istorijom (OK, istoriju je bilo lako isfantazirati). Jedan primjer. Početkom druge polovine 1869. u Hercegovini je živio franjevac Grgo Škarić, po opredjeljenju – Srbin. Fra Grgo je te 1869. sastavio „Plan” u 12 tačaka – da se narod digne iz ropstva i da se pripremi za “općenito ujedinje svih Srba” i pridruži knjaževini Srbiji. Lazo Kostić citira fra Grgu: “U jednoj tački preporuča fra Grgo da se narodu razloži ‘da reč Srbin ne označava veru nego samo jedan isti narod, jednog istog jezika, iste narodnosti, istih običaja, jedne iste domovine, jedne iste slobode i nezavisnosti, istih prava’…” (Lazo M. Kostić, Katolički Srbi, Toronto, 1963)

Narod je smatrao da riječ Srbin označava vjersku pripadnost, a na eliti je bilo da ga razuvjeri, da mu dokazuje da je Srbin oznaka za narodnost. To što fra Grgo piše da se narodu “razloži” da je Srbin narodnost, nekih 40 godina prije njega počeli su da rade Vuk Karadžić, Sima Sarajlija (kasnije još mnogi), da bi to danas postao najdraži srpski hobi – nabjeđivati narode koji žive oko Srba da su Srbi, pa čak i udaljenije narode. Ovaj hobi danas upražnjavaju stotine hiljada Srba, a đedovi većine današnjih srbizatora su i sami su osrbljeni od ljudi kao što je bio fra Grgo Škarić.

Tako je Sv. Sava, time što je osnovao nezavisnu Srpsku crkvu prije 800 godina napravio i “fabriku” za proizvodnju novih Srba, koja uspješno radi do danas. Analitika je nekoliko puta pokazivala dokumenta iz vremena kada je Karađorđe bio živ iz kojih se vidi da je on bio porijeklom Kliment, katolički Albanac (link). U ovom vremenu u kom živimo, znamo da su se Srbima proglasili Albanac Mahmut Bušatlija koji živi u Beogradu, kao i Musliman Emir Kusturica, obojica tek nakon što su kršteni u Srpskoj crkvi; jer, mit o jedinstvenom etničkom porijeklu Srba, je samo mit, i taj je mit srpskoj eliti lako isplesti. Ali ali, prije nego što se izjasniš da pripadaš Srpskoj crkvi, niko ti ne vjeruje da si Srbin.

Po gotovo nepodijeljenom mišljenju srpske elite, koja duboko razumije sve ovo što sam naveo, Sv. Sava je najveći Srbin u istoriji, razlog je jedan – napravio je Srpsku autokefalnu crkvu, tj “fabriku” za proizvodnju Srba.

ŠTO SE DESILO SA MOŠTIMA SVETOG SAVE

Sv. Sava je umro u bugarskom Velikom Trnovu, u januaru 1236. godine. Iz Bugarske je njegove mošti u Srbiju, u manastir Mileševa, prenio njegov sinovac kralj Vladislav, u maju 1237. godine.

Sv. Sava je u srednjem vijeku bio vrlo poštovan svetac, tako je npr herceg Stjepan/Stefan Kosača po kom je Hercegovina dobila ime, sebi dao titulu “herceg Svetog Save”, jer se manastir Mileševa nalazio na teritoriji kojom je on vladao. Danas armija posrbljivača metodom indicije pokušava da ukaže da je herceg Kosača bio Srbin jer je nosio tu titulu. Herceg Kosača nije bio Srbin nego je bio Vlah i o tome sam u članku “Herceg Stjepan i dinastija Kosače su bili Vlasi” (8. maj 2018) pokazao stav nekih značajnih srpskih naučnika.

Interesantno, u Zeti Crnojevića, među našim precima, Sv. Sava nije bio svetac od najvećeg značaja, njegovo je ime u crkvenom kalendaru Đurđa Crnojevića za 1494. godinu ubilježeno crnim, a ne crvenim slovima.

Mošti Sv. Save su u Mileševi počivale od maja 1237. godine do aprila 1594. godine, kada ih je moćni Kodža Sinan paša ugrabio iz tog manastira, odnio u Beograd i tamo spalio.

Postoji par verzija – zbog čega se Sinan paša odlučio na taj čin. Mimo svake pretpostavke, ako pogledamo ono što je sigurno, Srbi su u Banatu u proljeće, baš te 1594. godine, digli ustanak protiv Turaka. To je bio prilično veliki ustanak, vjerovatno najveći ustanak Srba protiv Osmanlija koji se desio – prije Karađorđevog ustanka iz 1804. godine. Ispočetka su ustanici imali uspjeha, ali su tokom ljeta iste godine Osmanlije skršile njihov otpor.

Prve vijesti (koje su sačuvane do danas), o spaljivanju moštiju Sv. Save su od Dubrovčana Antuna Sasina i Mavra Orbina, kasnije je (1631) i Ivan Tomka Mrnavić (rođen u Šibeniku), u svom spisu o Sv. Savi pisao da su Turci spalili mošti Sv. Save na Vračaru, u Beogradu. Patrijarh Pajsije je 1642. godine u Žitiju cara Uroša, zapisao: “I iduće godine 7103-će, kada se dogodi objavljenje svetome, i tada je bio veliki rat na budimskoj strani, mislim Janok, i te godine sažegoše prekrasne i čudotvorne mošti Svetoga Save Srpskoga. Neki beg po đavolskom naučenju, koji od iskona mrzi dobro, i dođe ka serdaru Sinan paši, Arbanas beše tu došao da zimuje u Begradu, i bunu podiže i laže i govori ”Veruju Turci Svetome Savi i krste se”. I posla serdar ulake i dođoše iznenada u manastir Mileševu, a niko nije za ovo znao, i uzeše svetu raku sa moštima i odnesoše u Beograd čudotvorne i prekrasne mošti i sažegoše ih, oh meni grešnome, na polju Vračarevu meseca aprila 27. dan na svetoga Simeona srodnika Gospodnjega i sveštenomučenika.” (edicija Istorija Srpskog naroda, Treća knjiga, Srbi pod tuđinskom vlašću 1537-1699, Beograd, 1994, str 252)

Ovo poglavlje je napisao Radovan Samardžić i on kaže da “postoje, odista, mnogobrojne vesti o rasprostranjenosti kulta sv. Save kod domaćih muslimana koji su dolazili na poklonjenje čudotvornim moštima u Mileševi, tražeći, pored ostalog, leka nekoj svojoj boljci.” (str 253)

Možda je ovo što navodi Pećki patrijarh Pajsije dijelom razlog za spaljivanje moštiju Sv. Save, ali pravi povod Sinan paši da se odluči na taj čin bilo je to što su 1594. srpski ustanici u Banatu nosili zastave sa likom Sv. Save, o tome piše istoričar Jovan N. Tomić: “Prve godine (1594) Sinan je imao i neposrednog razloga za taj korak. To je pokret Srba u Banatu, koji se javio još u proleće te godine i prvi znak od njega je bio spaljivanje mosta što ga je Sinan bio podigao na Dunavu. To su učinili oni Srbi koji su se u onom kraju digli na oružje, i o kojima biograf sv. Save Ivan Tomka Mrnavić veli da su na zastavama imali lik sv. Save […]. Ustanak u onom trenutku i na onoj strani i fakat što ga navodi Mrnavić, zajedno sa onim što je navedeno iz spisa Pajsijeva, objašnjavaju pobude Sinanove zašto da onako postupi sa svetiteljevim telom, i zašto da se onako surovo postupi prema vladici vlaškom Todoru, posle ugušenog ustanka.” (ista knjiga, str 254)

Zbog ovog nedjela Osmanlija, Srbi su počeli zaboravljati na Savu, jer mu više nijesu imali đe ići na poklonjenje, tako imamo svjedočanstva iz 19. vijeka da njegov kult nije bio značajan među običnim Srbima. No, srpska elita je tokom 19. vijeka Savu izdigla na prvo mjesto među Srbima i uspjela da iznova, raširi obožavanje Sv. Save među (Novo)Srbima.

Ne zaboravimo, Petar I Petrović Njegoš i njegov nasljednik Petar II Petrović Njegoš, nikada Sv. Savu nijesu pomenuli, ni u jednom pismu, ni u jednom djelu. To je potvrdio i Gojko Perović, sveštenik Crkve Srbije, u Danilovgradu, 29. januara 2012. godine.

KAKO SU SAČUVANE MOŠTI SV. VASILIJA OSTROŠKOG

Krajem 1852. Omer-paša Latas je sa velikom vojskom sa svih strana napao Crnu Goru. Jedan od upečatljivih događaja iz tog rata bila je turska opsada Manastira Ostrog. Istoričar Đuro Batrićević piše:  “…Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce… Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku – ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu. Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović… Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih “devet krvavih ostroških dana”, dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.

Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti Svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima Sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gdje su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.

Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svečan način mošti Sv. Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Đurđevdan iste godine…  Arhimandrit ostroški, Nikodin Raičević, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatočenicima, hrabro se držeći i hrabreći ove junake.”  (Đuro Batrićević, Dr Anto Gvozdenović – general u tri vojske, portal Montenegrina)

Da su Osmanlije uspjele da se dokopaju moštiju Sv. Vasilija, danas ih ne bilo i u Ostrog ne bi dolazio skoro niko.

Niko iz Srbije nije u došao u Crnu Goru da pomogne u ratu protiv Omer paše Latasa te 1852. i 1853. godine, iako Srbija nije bila u ratu.

POTOMCI ONIH KOJIMA NIJE NA PAMET BILO DA BRANE SV. VASILIJA, DANAS GA SVOJATAJU?!

Ako je Crna Gora “klasična srpska država” – kako je govorio srpski ministar Selaković, ako Srpska crkva “vekovima postoji na tom tlu” – kako je govorio Vučić, “ako neko misli da će zauzeti Ostrog” – kako je govorio Dačić, ako Bećković ne zna “šta bi Srbi branili, ako ne svoje hramove”, zašto onda niko iz Srbije nije došao da brani manastor Ostrog kad ga je napadala vojska Omer paše Latasa u januaru 1853. godine??

Kako na Ostrog mogu da polažu pravo potomci onih koje ni Crna Gora ni Ostrog unazad par generacija – nijesu uopšte zanimali?

Da su preci Vučića, Dačića, Selakovića, mislili da im Ostrog pripada, i da su mislili da su im Crnogorci sunarodnici, zar ne bi došli da brane Ostrog? Ima li ko da Vučiću i Dačiću postavi pitanje: “Zar vas nije sramota da svojatate Ostrog, kad vaše pretke nije bilo briga za taj manastir, ko ste vi da se brinete o Ostrogu, kad vaši preci nijesu bili zabrinuti oko toga hoće li mošti Sv. Vasilija biti bestragane?”

Može li beogradski pošaličar Bećković da objasni zašto niko iz srpstva nije došao da brani Ostrog kad ga je Omer paša napadao 1853. godine? No dobro, znamo pošalice Matije Bećkovića, on je samo bio sarkastičan kad je rekao “šta bi Srbi branili, ako ne svoje hramove”, to je on bio zajedljiv na račun Srba, zbog toga što su Srbi prije 166 godina mirno posmatrali kako Omer paša Latas hoće da uništi mošti Sv. Vasilija.

OVAJ TEKST JE POKAZAO JOŠ JEDNU RAZLIKU U TRADICIJAMA IZMEĐU KMETOVA I SLOBODNIH LJUDI

Naša država se zvala – Duklja, Zeta, Crna Gora – nikad Srbija; Domentijan, posljednji učenik Sv. Save je naše more polovinom 13. vijeka imenovao kao – Dukljansko more; naša crkva se u Ustavu knjaževine Crne Gore zvala Crnogorska crkva; pripadnici plemena i Srbi (plemena ne postoje kod Srba), nikada se ni u jednoj bitki nijesu zajednički borili protiv Turaka; naša nošnja se zove crnogorska nošnja, a naša kapa crnogorska kapa; Crnogorci su svog sveca oružjem odbranili, a Srbi Turcima nijesu pružili nikakav otpor kad su im oni Sv. Savu spalili.

Svi najbolji srpski istoričari se slažu da preci Crnogoraca nijesu učestvovali u Boju na Kosovu 1389. i slažu se da nikakvog pokosovskog zbijega u Crnu Goru – nije bilo.

Srbi su kroz vjekove još od vremena Nemanjića bili kmetovi, a Crnogorci su predominantno potomci ilirskih grupa koje su se bavile stočarstvom i uvijek bile slobodne i pod oružjem, zato su Crnogorci i bili organizovani u plemena, koja kod Srba ne postoje.

Srpski kmetovi nijesu uspjeli, nijesu ni pokušali da od Osmanlija odbrane mošti Sv. Save. Crnogorci su, žestoko se boreći, uspjeli da od Osmanlija odbrane mošti Sv. Vasilija Ostroškog.

Crnogorac sam, nijesam Srbin, jer mi kao i ostalim Crnogorcima – niko nije bio kmet.