Jevanđelje po Metodiju

Piše: Aleksandar Radoman

Ako ste kojim slučajem hrišćanski vjernik i mislite da je Isus rođen da ostvari najave proroka o dolasku Mesije, da iskupi grijehe svijeta i projavi dolazak Carstva nebeskoga, grdno ste se prevarili. Tako bar tvrdi jedan od episkopa Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori – Metodije Ostojić. Hristos je, ne ni po Mateju ni po Marku ni po Luki ni po Jovanu već po Metodiju, rođen – zbog popisa.

Evo, da ne bude da nešto krivotvorim, što je svojoj pastvi u okolini Bijelog Polja poručio Metodije: „Sjetimo se i kad se Hristos rađao, rodio se, upravo, u Vitlejemu zbog popisa koji je tada bio u Rimskom carstvu, pa su došli u grad, svoju postojbinu iz Nazareta, Josif sa Bogorodicom, da bi se u mjestu odakle i potiču popisali, da bi carstvo ovog svijeta: zemaljsko, imperije i države znale koga imaju za podanike svoje. Ali, ovdje taj popis ne bi bio toliko bitan i značajan da ne pokušavaju mnogi, na neki način, da preko njega ostvare neke svoje interese.“

Pa da ne bi nidabogjaki ko pomislio da je narečenom uteklo ovo revizionističko tolkovanje Hristove misije, potrudio se Metodije da pritvrdi svoje jeretičke teorije. Poteže on tako za nativističkom teorijom da su svi na ovim prostorima „genetski, biološki“ slični i da pripadaju istoj „etničkoj grupi“. Srpskoj, dakako, jer im je i jezik srpski, kako mrsi Metodije, bez obzira na to kako ga oni zovu.

Kad je ovako lijepo – na krilima Šešeljeve kartografije – ocrtao granice srpske etničke i jezičke grupe, Metodije u najboljem duhu naci-fašizma poseže za mističkom konceptualizacijom „srpstva“ te poentira: „Pored toga što znamo da smo Srbi i da budemo istinski, pravi sinovi Svetog Save, onoga koji je najsličniji među Srbima postao Hristu i samo nam o njemu govorio, i zbog toga je srpstvo ne samo biološka i zemaljska kategorija, nego je postalo i duhovna kategorija.“

U njegovim jeretičkim mislima Sveti Sava je taj koji je predak nacije, a Hrist je tu samo dekor. Takorekuć, ikebana koja ovoj do bola etnofiletističkoj sakralizaciji jedne nacije treba da priskrbi kakav-takav privid veze s hrišćanstvom.

Pritom, predmet revizionizma nije samo Sveto pismo već i srpska istorija, pa se kompletno srpsko hrišćansko nasljeđe prije Save Nemanjića jednostavno briše. Tezom da je Sava Srbe „svezao za Hrista“ Metodije je osporio makar tri i po vijeka prisustva hrišćanstva u Srba, kao da su sve do Save bili neznabošci, premda je njegov otac Stefan Nemanja čak dva puta primio obred krštenja.

Da je hrišćanstvo za Metodija samo naljepnica za naivne, a ono u što on vjeruje zapravo svetosavska jeres – uobličena tek prije nešto manje od stoljeća u tekstovima Dimitrija Najdanovića i Nikolaja Velimirovića – svjedoči i njegova tvrdnja da „kroz ono svetosavlje, način i stil kako mi čitamo, usvajamo i po Jevanđelju postupamo kao Srbi vjekovima ovdje na ovom prostoru“.

Metodije tako promoviše jevanđelje u kojem nema ni Hrista ni hrišćanstva, već (pri)zemne misije da se postane „istinski, pravi Srbin“.

„To je Jevanđelje na srpski način, ali istinsko i pravo Jevanđelje. Ako ne postanemo oni istinski, pravi Srbi u duhovnom smislu, ne samo u nekom imenu na papiru, nećemo se održati pod tim imenom ovdje, kao što nijesu mogli da se održe svi oni koji nijesu izdržali na tom Hristovom jevanđeljskom putu kao Hristovi sljedbenici“, propovijeda Metodije objavljujući gradu i svijetu svoju opskurnu, antihrišćansku doktrinu krvi i tla.