Subota, 13 Aprila, 2024
Rubrika:

Jedan poziv mijenja sve

Na samo jedan poziv zapalila se Crna Gora, a dan za danom isplivavaju novi domaći zadaci Vučićevih terenskih izvođača radova

Piše: Aleksandar Radoman

Pregovori o formiranju nove crnogorske vlade išli su nagoviještenim tokom, sve dok jedan poziv nije promijenio sve. Kad je Aleksandar Vučić dramatično saopštio javnosti da je vlada njemu suśedne zemlje sklopljena te da su „Srbi dobili šipak“, to je bio taj iščekivani poziv.

Nakon toga – iako u početku pregovora držan sa strane zbog svojih u prvome redu antinatovskih stavova – u pregovore za sastav vlade ulazi i bivši DF, a kako vrijeme odmiče, naslućuje se da će biti po jednoj od Vučićevih kombinacija: ili će DF biti dio vlade (s još uvijek pripadajućim ključnim učešćem kadrova u javnom sektoru) ili će drugi Vučićev pik, brat Dritan, vladati sve do nekih novih izbora za koje će Vučić ponuditi i neku novu falangu, uz one postojeće.

Između te i najnovije Vučićeve izjave – date kao odgovor na optužbe brojnih američkih i evropskih parlamentaraca da raspiruje sukobe u regionu – da „bog zna šta radi sa Srbima u Crnoj Gori želeći da istakne njihovu tešku poziciju“, u Crnoj Gori su se danomice mogle ośetiti blagodeti Vučićeve brige nad ugroženim srpstvom.

Kako to i inače biva, oglasio se prvo Vučićev područni mitropolit Joanikije II Nedostojni da podśeti kako Crnogorci i dan danji uživaju u śeči turskih glava. Bio je to još jedan poziv pripreme za neke nove śeče, ako ne baš ono pravih Turaka, onda bar onih kojima morbidni šovinistički umovi tradicionalno nadijevaju grijeh „izdaje vjere prađedovske“. Tako smo ovih dana imali prilike viđeti na djelu kako izgleda Dritanova „pomirena“ i „nikad stabilnija“ Crna Gora u Utjehi, kad je lokalni šoven, zakupac plaže, cijelu jednu familiju s plaže poćerao, uz najogavnije uzvike, samo zbog đevojčice u burkiniju.

Užarenom talasu islamofobije priključio se i kolumnista Vijesti Željko Ivanović držeći slovo reisu Fejziću što se usudio dići glas protiv galopirajućeg fašizma. U standardnom maniru te propagandne platforme reis Fejzić je stavljen u istu ravan s onima koji šire mržnju („Popovi pa topovi, a ni imami ne zaostaju“), no Ivanovićeva je islamofobija dokumentovana još ranije, makar otkako Andreju Nikolaidisu – zbog njegove beskompromisne kritike velikodržavnih projekata u BiH – uporno pridaje uz ime titulu – „mula“.

Shema Ivanovićeve propagandne platforme – u vlasništvu jednoga beogradskog tajkuna – odavno je pročitana – kad sve uvaljaju u blato i svi ispadnu isti, onda niko ni za što ne snosi odgovornost pa se sve nepodopštine aktuelne vlasti – s kojom su interesno uvezani – mogu lako relativizovati, a galopirajuća fašizacija društva – normalizovati. Ivanovićeva družina jednostavno ne baštini vrijednosti i principe, već golu, neutaživu pohlepu, garniranu slijepom mržnjom.

Otkako pamtim, a eto tome gotovo četiri decenije, ne śećam se da je ijedan reis ili (nad)biskup u Crnoj Gori izgovorio ma i riječ a kamoli rečenicu koja bi mogla zvučati kao govor mržnje. Za isto to vrijeme ne pamtim niti jednog jedinog mitropolita ili episkopa Beogradske patrijaršije koji makar jednom nije priprijetio „Turcima“, „Šiptarima“, „ustašama“, „Milogorcima“ i sličnim zastrašujućim produktima mrske brozomore. Tom je svijetu – nadojenom ideologijom krvi i tla – bilo koja forma alteriteta smrtna opasnost, a društveni ambijent u kojem ne vlada njihova monokulturna dominacija – izvor fame o ugroženosti.

Tako se na samo jedan poziv zapalila Crna Gora, a dan za danom isplivavaju novi domaći zadaci Vučićevih terenskih izvođača radova. Nije bilo dovoljno propagandnoj platformi rektora Božovića IN4S-u – kao „medijskoj“ ispostavi Beogradske patrijaršije, GRU i BIA-e – što je nacrtala metu predśedniku HGI-a Adrijanu Vuksanoviću (samo zato što je konstatovao činjenicu da je Oluja bila legitimna vojna operacija oslobađanja okupiranih djelova jedne međunarodno priznate države), dovodeći ga u vezu s Pavelićem, na meti rektorovog portala morao se naći još jedan „tradicionalni“ neprijatelj označen naslovom „Šiptarska svinjarija u Ulcinju“ i formulacijom „U režiji ideoloških poklonika terorističkih bandi i fašista“.

Nastavilo se po redu – pa su nove stravične prijetnje uredniku i novinarima Antene M samo logičan slijed zahuktale klerofašističke mašinerije. Novomolovani grafiti „Kad se vojska na Kosovo vrati“, osvanuli u crnogorskim gradovima, i skandalozna šovinistička rika lažnih navijača Budućnosti došli su kao tačka na i sumanute novofašističke histerije, pokrenute jednim pozivom Aleksandra Vučića.

Da je ovo septembar 2020. godine brat Dritan bi nonšalantno za sve ovo optužio Mila i njegovu tajnu policiju, baš kako je to učinio u Pljevljima nakon što su njegovi budući koalicioni partneri „spontano“ proslavili izbornu pobjedu navješćujući nove genocide. No kako je brat Dritan trenutno vršilac dužnosti Mila, a policije, i javna i tajna, pod punom kontrolom njegovih drugara – beskonačno odlazeći premijer Crne Gore ćuti. U najboljem slučaju, promrsiće nešto u stilu – odumirući kraci hobotnice proizvode medijsku galamu da bi skrenuli pažnju s „borbe“ protiv korupcije i kriminala, pa će opet, kao i mnogo puta dosad, ispasti da nije problem što zemlja klizi u otvoreni fašizam na samo jedan Vučićev klik, već su problem oni koji na to ukazuju.

Pa ajde što od Vučićeva vjernog sluge brata Dritana nema ni abera, no ćuti i aktuelni predśednik, koji eto tu prije neki dan poruči da je nezavisnost Kosova gotova stvar. Kao da se još nije snašao da pročita Ustav i Aleksandru Vučiću objasni kako su crnogorski Srbi, ako Ustav i dalje važi, u njegovoj, a ne Vučićevoj ingerenciji.

I ne pomišlja Milatović na to da srpskoga kolegu podśeti kako su po svim mjerilima baš ti crnogorski Srbi do 2020. godine, dok Vučić nije i formalno počeo da briži nad njima i upravlja Crnom Gorom preko Beogradske patrijaršije i BIA-e, bili od svih drugih Srba u regionu najbliži Evropskoj uniji.

A što bi on na to uopšte i podśećao Vučića, kad je od njega dobio zadatak da spriječi svojeg partijskog kolegu da formira Vladu koja bi Crnu Goru mogla ponovo približiti Evropskoj uniji. Uostalom, sve to Vučić vrlo dobro zna pa je i u svojem najnovijem nastupu na sebi svojstven način priznao da je u ovom trenutku njegova Srbija – baš nalik onoj Miloševićevoj iz 90-ih – najveći izvoznik nestabilnosti u regionu.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve