Piše: Ivana Đukić
Nemoguće mi je slušati: lažnu istoriju, lažne informacije, lažne osmjehe gledati, śedočiti lažnom samouvjerenju – čak ni iz pozicije nekog, koga te stvari krajnje ne interesuju. Ali, eto, moram. U ime svih onih koji ne mogu, ili kojima jednostavno, ne polazi za rukom. Samosvjesno: kao da nešto vrlo tačno govore: ličnosti, koje se izdvajaju u narodu, śedočeći nečemu što se nikad nije, kao takvo, ni desilo, a pretendujući, pritom, na visoke, čelne funkcije u zemlji, olako, kao da je sve u savršenom redu, govore mi o mojoj prošlosti, mojoj zemlji, tonom i govorom koji ja ne razumijem. Ne za koji mi je potreban prevodilac, već čitava jedna dimenzija razumijevanja, koja nije iz ovih kategorija, nama poznatih. Svjesna da ljudi ne snose ni duhovnu, ni moralnu odgovornost za neistinitost informacija, koje siju, bez reda, stihijski, autonomno, ne osvrćući se na bol pojedinaca, povezanih sa istim. Demokratsko društvo podrazumijeva slobodu izražavanja nekim stavovima osnaženih misli. Nekad ti stavovi nemaju uporišta, iako je naizgled tako.
Mojoj su babi, ta struja ostrašćenih, neosviješćenih pojedinaca, svojevremeno, na Vrelima Ribničkim, strijeljali i oca. Nosioca te uloge preuzeo je u porodici najstariji brat među njima, tada nekima, još nerođenim. Sve to moja baba pamti, i sve mi priča, ispočetka, kao neku ranu, koja ne zacjeljuje. Koja svrbi, kao da će svaki put – naizgled – iznova, da zaraste: a zapravo, samo se sloj dubine bola povećava. Samo se uoči misao protkana: “E, da su moji znali da će se ovo danas desit’…“ U nemogućnosti da je gledam više takvu, i da izdržim, na kraju krajeva, njenu sopstvenu bol, jer sve su oni to trebali i izdržati i podnijeti, i izaći prkosno iz tog, kao da se ništa nije ni desilo, upitah je: “Što bi sada uradili – da se probude i da vide novo stanje, da vide iste one, koji su im život skratili, kako sada životima rukovode i to sa čelnih funkcija Crne Gore?!“ Odgovorila mi je samo, očiju punih suza: “Trkom bi se u zemlju vratili.“